Hipoglikemija nevezana uz primjenu egzogenog inzulina je rijetko stanje karakterizirano niskim razinama glukoze u plazmi, podražajem simpatičkog sustava i disfunkcijom CNS–a. Uzrokuju je niz lijekova i patoloških stanja. Dijagnoza se postavlja analizom krvi u vrijeme simptoma ili prigodom gladovanja tijekom 72 h. Liječenje se sastoji od nadoknade glukoze i suzbijanja uzročnog poremećaja.

Najčešće je simptomatska hipoglikemija komplikacija medikamentoznog liječenja dijabetesa. Oralni antihiperglikemici ili inzulin mogu biti uključeni.

Simptomatska hipoglikemija nevezana uz liječenje DM je dosta rijetka, dijelom i zato jer organizam raspolaže moćnim mehanizmima kontraregulacije koji kompenzira niske razine glukoze. Razine glukagona i adrenalina lrastu kao odgovor na akutnu hipoglikemiju i čine prvu liniju obrane. Razine kortizola i hormona rasta se također akutno povećavaju i bitni su za oporavak od prolongiranih hipoglikemija. Prag otpuštanja ovih hormona većinom je iznad praga simptoma hipoglikemije.

Inzulinom posredovani uzroci su egzogena administracija inzulina ili inzulinskih sekretagoga i tumora koji izlučuju inzulin (inzulinomi).

Korisna praktična klasifikacija se temelji na kliničkom statusu: javlja li se hipoglikemija kod pacijenata koji se čini zdrav ili bolestan. Unutar tih kategorija se uzroci hipoglikemije mogu podijeliti na one uzrokovane lijekovima i ostale uzroke.

Tumori koji uzrokuju hipoglikemiju a ne sastoje se od otočića beta stanica (NICTH) su rijedak uzrok hipoglikemije u kojoj tumor proizvodi višak inzulinskog faktora rasta 2 (IGF-2).

Pseudohipoglikemija se javlja prigodom odgađanja obrade uzoraka krvi pa stanice poput eritrocita i leukocita (osobito ako im je broj uvećan, npr. u leukemiji ili policitemiji) troše glukozu. Umjetna hipoglikemija je prava hipoglikemija inducirana neterapeutskim korištenjem sulfonilureja ili inzulina.

Autonomni odgovor na hipoglikemiju uzrokuje znojenje, mučninu, razdražljivost, drhtanje, palpitacije, osjećaj gladi i parestezije. Moždani nedostatak glukoze prezentira se glavoboljom, dvoslikama, smetenošću, otežanim govorom, konvulzijama i komom.

U kontroliranim uvjetima opći simptomi se počinju javljati pri razinama glukoze oko 3,3 mmol/L (60 mg/dl), dok je prag moždanih simptoma oko 2,8 mmol/L (50 mg/dl). Međutim, simptomi koji ukazuju na hipoglikemiju daleko su češći od samog poremećaja. Većina ljudi s navedenim razinama glikemije nema nikakvih simptoma, a većina ljudi s navedenim simptomima ima uredne koncentracije glukoze u plazmi.

• Razina glukoze u krvi korelira s kliničkim nalazima

• Odgovor na administraciju dekstroze (ili drugog šećera)

• Ponekad 48-ili 72-satno gladovanje

• Ponekad razine inzulina, C-peptida i proinzulina

U načelu, dijagnoza zahtijeva potvrdu da je razina glukoze u plazmi niska (< 50 mg / dl [< 2,8 mmol / L]) u vrijeme hipoglikemijskih simptoma i da simptomi reagiraju na administraciju dekstroze. Za dijagnozu je potreban dokaz niske glikemije [<2,78 mmol/L (<50 mg/dl)] uz odgovarajuće simptome, koji se povlače na davanje glukoze. Ako je liječnik prisutan kad se pojave simptomi uzorak krvi za testiranje se odmah uzima. Ako je glukoza tada uredna, hipoglikemija se isključuje i daljnja obrada u tom smislu nije potrebna. Ako je glukoza abnormalno niska serumski inzulin, C-peptid, i proinzulin se mjere iz iste epruvete da se može razlikovati inzulinom posredovanu od inzulinom neposredovane i umjetnu od fiziološke hipoglikemije i da se može otkloniti potreba za daljnim testiranjem

U praksi se međutim liječnik rijetko nalazi uz bolesnika u vrijeme karakterističnih simptoma. Kućni glukometri su nepouzdani u kvantificiranju hipoglikemije i nema jasnih granica HbA1c koje bi mogle razlikovati dugotrajnu hipoglike-miju od euglikemije. Dakle, potreba za detaljnijim dijagnostičkim testiranjem temelji se na vjerojatnosti da postoji poremećaj koji može uzrokovati hipoglikemiju uzevši u obzir pacijentovu kliničku prezentaciju i prateće bolesti.

Gladovanje od 72-h se obavlja u kontroliranim uvjetima i standard je za dijagnozu. Međutim, u gotovo svih bolesnika s hipoglikemijskim poremećajem, 48 h gladovanja je primjereno za otkrivanje hipoglikemije i punih 72 sata gladovanja nije nužno. Pacijenti piju samo pića bez kalorija i kafefina te se glukoze u plazmi mjere na početku, svaki put kada se javljaju simptomi i svakih 4 do 6 sati, ili svaki od 1 do 2 sata ako glukoze padne ispod 60 mg / dl (3.3 mmol / L). Serumski inzulin, C-peptid, i proinzulin se trebaju mjeriti u vrijeme hipoglikemija da bi se razlikovala endogena od egzogene hipoglikemije. Post se prekida nakon 72 sati, ako pacijent nije doživio nikakve simptome i glukoza je ostala normalna, ranije ako se glukoza smanjila na ≤ 45 mg / dL (≤ 2,5 mmol / L) u prisustvu hipoglikemijskih simptoma.

Na kraju gladovanja određuju se koncentracije β–hidroksibutirata (niske uz inzulinom), sulfonilureje u serumu (otkrivanje lijekovima izazvane hipoglikemije) i glukoze nakon IV injekcije glukagona čiji je porast karakterističan uz inzulinom. Osjetljivost, specifičnost i prediktivna vrijednost ovakvog ispitivanja nisu objavljene.

Ne postoji definitivna donja granica koja bi jasno izdvojila patološku hipoglikemiju tijekom monitoriranog gladovanja. Žene imaju natašte nižu glikemiju od muškaraca, a ponekad nemaju simptoma ni uz glikemije od 1,7 mmol/L (30 mg/ dl). Ako se u 72 h ne javi simptomatska hipoglikemija, ispitanik se još podvrgava napornoj tjelovježbi kroz nekih 30 min. Ukoliko se ni tada ne javi hipoglikemija, inzulinom se može isključiti i daljnja obrada u pravilu nije indicirana.

• Oralno šećer ili IV dekstroza

• Ponekad parenteralno glukagon

Neposredno liječenje hipoglikemija uključuje davanje glukoze. Pacijenti u mogućnosti jesti ili piti mogu piti sokove, zašećerenu vodu ili otopinu glukoze; jesti bombone ili drugu hrane; ili žvakati tablete glukoze kad se pojave simptomi. Dojenčadi i maloj djeci se daje 10% otopina glukoze, 2–5 ml/kg kao IV bolus. Odraslima i većoj djeci, ako ne mogu jesti ili piti daje se glukagon 0,5 (za osobe <20 kg) ili 1 mg (za osobe ≥20 kg) SC ili IM, odnosno 50–100 ml 50% glukoze kao IV bolus, na što se po potrebi nastavlja infuzija 5– 10% glukoze do povlačenja simptoma. Učinkovitost glukagona ovisi o jetrenim rezervama glikogena pa je od male koristi bolesnicima koji gladuju ili su dugo u hipoglikemiji.

Treba liječiti uzrok hipoglikemije. Inzulinome i druge tumore treba prvo lokalizirati, a potom odstraniti (npr. enukleacija, parcijalna pankreatektomi-ja); oko 6% relapsa kroz 10 godina. Diazoksid ili oktreotid mogu kontrolirati simptome do kirurškog zahvata ili stalno ako pacijent odbija ili ne može pristupiti operaciji.

Ako se ne nađe odgovorni tumor, govori se o hipertrofiji stanica koje proizvode inzulin.

Treba izostaviti sve lijekove koji uzrokuju hipoglikemiju, uključujući i alkohol.

Liječenje nasljednih i endokrinih poremećaja, zatajenja jetre, zatajenja bubrega, zastoja srca, sepse, i šoka opisani su drugdje.

• Hipoglikemija je razina glukoze u plazmi niska (< 50 mg / dl [< 2,8 mmol / L]) plus prateći hipoglikemijski simptomi koji se povlače po administraciji dekstroze.

• Većina hipoglikemija je uzrokovana lijekovima koji se koriste za liječenje dijabetesa (uključujući skrivene upotrebe); tunori koji luče inzulin spadaju u rijetke uzroke.

• Ako etiologija nije jasna, treba napraviti 48-ili 72-satno gladovanje uz mjerenje glukoze u plazmi u pravilnim razmacima i kad god se pojavljuju simptomi.

• Mjerenje serumskog inzulina, C-peptida, i proinzulina za vrijeme hipoglikemije služi da bi se razlikovala endogena od egzogene hipoglikemije.