Ulkus rožnice (vrijed) je defekt epitela rožnice sa posljedičnom upalom (koja ubrzo dovodi do nekroze tkiva rožnice) zbog invazije bakterija, gljiva, virusa ili Acanthamoebae. Može biti potaknut mehaničkom ozljedom ili prehrambenim nedostatcima. Simptomi su progresivno crvenilo, osjećaj stranog tijela, bol, fotofobija i suzenje. Dijagnoza se postavlja pregledom pomoću procjepne svjetiljke, bojenjem fluoresceinom i mikrobiološkim pretragama. Liječenje je hitno, od strane oftalmologa, lokalnom primjenom antibiotika i često kapljicama za širenje zjenice.

Ulkus rožnice ima mnogo uzroka (vidi tablicu). Bakterijski ulkus najčešće nastaje zbog nošenja kontaktnih leća i rjeđe zbog sekundarne infekcije nakon traumatske abrazije ili herpes simplex keratitisa. Odgovor na liječenje ovisi uglavnom o bakterijskim vrstama, a može biti posebno otporan na liječenje. Vremenski tijek ulkusa varira. Ulkusi uzrokovani Acanthamoeba (najčešće zbog izloženosti zagađenom vodom nosioca kontaktnih leća) i gljivama (najčešće zbog traume s biljnim materijalom) su spori, ali progresivni, dok se oni uzrokovani Pseudomonas aeruginosa (vidljivi gotovo isključivo kod nosioca kontaktnih leća) ubrzano razvijaju, što uzrokuje duboku i opsežnu nekrozu rožnice. Nošenje kontaktnih leća za vrijeme sapavanja ili nošenje neodgovarajuće dezinficiranih kontaktnih leća može uzrokovati ulkus rožnice ( vidi: Njega i komplikacije).

Ulkus rožnice karakterizira defekt epitela rožnice s upalom u podlozi, a ubrzo se razvija i nekroza strome rožnice. Ulkusi rožnice cijele ožiljkom, što dovodi do zamućenja rožnice i smanjenja vidne oštrine. Uveitis, perforacija rožnice sa prolapsom šarenice , gnoj u prednjoj sobici (hipopion), panuveitis i destrukcija oka mogu nastati posljedično ukoliko se stanje ne liječi, pa čak i kada se ordinira adekvatna terapija, posebno ako se s primjenom počne prekasno. Obično se kod dubljih ulkusa javljaju teži simptomi i komplikacije.

Liječenje ulkusa rožnice bez obzira na vrstu uzročnika, ako se radi o malim ulkusima započinje 0,5%–tnim moksifloksacinom ili 0,3% do 0.5%–tnim gatifloksacinom antibiotskim kapljicama , a ako se radi o velikim ulkusima dodaju se jake (u koncentracijama većim od kupovnih) antibiotske kapi, poput tobramicinskih u dozi od 15 mg/mL i cefazolinskih u dozi od 50 mg/mL, osobito kod onih koji su smješteni bliže centru rožnice. U početku je potrebna česta primjena (npr. 4 kapanja u razmaku od 15 min, a nakon toga svakih 1 h tijekom 24 h). Prekrivanje oka je kontraindicirano jer se time stvara tamno, vlažno okruženje koje potiče rast bakterija i sprječava lokalnu primjenu lijekova.

Herpes simplex se tretira s trifluridin 1% kapi svaka 2 h dok je pacijent budan do ukupno 9 puta n/dan, ganciklovir 0,15% gel 5 puta/dan, valaciklovir 1000 mg pojedinačna doza ili aciklovir 400 mg po 5 puta/dan (ili za ponavljajuće herpes simplex keratitise) za oko 14 dana.

Gljivične infekcije se liječe sa fungicidnim kapima (npr. 5%–tnim natamicinom, 0,15%–tnim amfotericinom B, i ponekad 1%-tnim vorikonazolom- koji je manje učinkovit), u početku svakih 1 h tijekom dana i svakih 2 h tijekom noći. Duboke infekcije mogu zahtijevati dodavanje oralno vorikonazola 400 mg dva puta dnevno, ketokonazola 400 mg jednom/dan, flukonazola 400 mg jednom dnevno, a zatim 200 mg jednom/dan ili 400 mg itrakonazola jednom dnevno, a zatim 200 mg jednom/dan.

Ako je Acanthamoeba identificirana, terapija može uključivati lokalnu primjenu propamidina 0,1%, neomicina 0,175% i polyhexamethylene biguanidna 0,02% ili klorheksidina 0,02% uz dodatak mikonazola 1%, klotrimazola 1%, ili oralno ketokonazola 400 mg jednom na dan ili itrakonazola 400 mg jednom na dan, potom 200 mg jednom/dan. Kapljice se koriste svakih 1 do 2 h, sve dok ne nastane očito kliničko poboljšanje, potom se kapanje smanjuje na 4 puta/dan i nastavlja se nekoliko mjeseci sve dok se ne povuku svi znakovi upale. Poliheksametilen bigvanid i klorheksidin ne postoje u obliku pripravaka za oči, ali se mogu pripraviti u ljekarni.

Za sve ulkuse se u liječenje mogu također uključiti kapljice za širenje zjenice (cikloplegici), kao što su atropin 1% ili 0,25% skopolamin, 1 kap dnevno kroz duži vremenski period, da bi se umanjila bol i smanjila mogućnost formiranja stražnjih sinehija. U teškim slučajevima može biti potrebna nekrektomija zaraženog epitela ili čak transplantacija rožnice (penetrantna keratoplastika). Slabo suradljivi bolesnici ili oni s velikim, centralno smještenim ili tvrdokornim ulkusima moraju se hospitalizirati. Određeni bolesnici mogu se liječiti dodatno s kortikosteroidnim kapljicama (npr prednizolon acetat 1% kroz jedan tjedan uz postupno smanjivanje terapije kroz dva do tri tjedna). Konačni izgled ožiljka i krajnji ishod vidne oštrine ne poboljšavaju se s lokalnim kortikosteroidima. Lokalni kortikosteroidi smanjuju bol i fotofobiju i dovode do značajnog poboljšanja vidne oštrine. Budući da postoji mali rizik za pogoršanje ulkusa, uvođenje lokalne kortikosteroidne terapije indicirano je samo kod pacijenta koji se brzo trebaju vratiti normalnom svakodnevnom životu (npr. posao, vožnja itd.) Takvo liječenje treba propisati samo oftalmolog i treba biti ograničeno na bolesnike u kojih klinički i mikrobiološki parametri pokazuju povoljan odgovor na antimikrobno liječenje i koji se mogu češće pratiti .