Brojne fiziološke promjene prate proces poroda te ponekad otkrivaju stanja koja nisu predstavljala poteškoće prilikom intrauterinog života. Zbog toga osoba vična reanimaciji novorođenčadi mora biti nazočna prilikom svakog poroda. Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći pri prepoznavanju rizika za razvoj novorođenačke patologije.

Oko 10% novorođenčadi zahtijevaju neku vrstu respiratorne potpore po porodu. U manje od 1% poroda potrebno je poduzeti opsežne reanimacijske mjere. Uzroci potrebe za reanimacijom su brojni (vidi tablicu), no najčešće se radi o zajedničkom patološkom procesu koji obuhvaća asfiksiju ili neadekvatno disanje. Kod porođajne težine <1500 g incidencija potrebe za provođenjem mjera reanimacije se bitno povećava.

Apgar zbroj se koristi po porodu kako bi se opisalo stanje novorođenčeta. Ne treba ga koristiti u procjeni potrebe za reanimacijom ili kako bi se utvrdio dugoročni neurološki ishod. Apgar zbroj svakom od 5 parametara stanja stanja novorođenčeta pridodaje 0 do 2 boda (engl. Appearance, Pulse, Grimace, Activity, Respiration— boja novorođenčeta, frekvencija pulsa, mimika lica, tonus, disanje—vidi vidi tablicu). Ukupni zbroj ovisi o fiziološkoj zrelosti, primjeni lijekova u majke u perinatalnom razdoblju i fetalnim kardiorespiratornom i neurološkim stanjima. Vrijednost zbroja od 7 do 10, u 5 minuti života se smatra normalnim; od 4 do 6 je srednji a od 0 do 3 se smatra niskim. Nizak Apgar zbroj nije sam po sebi dijagnostički znak perinatalne asfiksije ali je povezan sa rizikom dugoročnih neuroloških posljedica. Nizak Apgar zbroj (0 do 3) nakon 10 minute je povezan sa povećanim neonatalnim mortalitetom.

Znakovi perinatalne asfiksije su depresija disanja (neučinkovite respiracije), oslabljen tonus, oslabljen refleksni odgovor na podražaj i usporen rad srca. Učinkovita reanimacija prvo dovodi do oporavka srčane akcije, potom dolazi do poboljšanja odgovora na refleksni podražaj, oporavak boje i tonusa te na koncu do uspostave normalnog disanja. Kontinuirano postojanje dokaza o fetalnom distresu, perzistiranje Apgar zbroja od 0 do 3 u 5 minuti života, vrijednosti pH > 7.0 u umbilikalnoj arterijskoj krvi te razvoj trajnog neurološkog sindroma koji uključuje hipotoniju, komu, cerebralne napadaje i dokaze multiorganskog zatajenja su manifestacije ishemijsko-hipoksične enecfalopatije. Težina i prognoza hipoksično-ishemične encefalopatije može se procjeniti pomoći klasifikacije po Sarnat-u (vidi tablicu) u kombinaciji sa EEg-om, neuroradiiološkom obradom te slušnih i vidnih potencijala.

Inicijalne mjere u sve novorođenčadi uključuju utopljavanje, sušenje te taktilnu stimulaciju (prilikom sušenja). Prevencija hipotermije je ključan faktor u reanimaciji. Ako postoji očita opstrukcija uspostavi spontanog disanja, dišni put treba očistiti pomoću sukcijskog katetera. Rutinska sukcija sekreta nije se pokazala učinkovitom u one novorođenčadi koja nema očitu opstrukciju dišnog puta, čak i u slučajevima kada se dijete porodi iz mekonijske plodne vode (prethodno se preporučavala sukcija u sve ove novorođenčadi). Ako je potrebna sukcija (isključivo u slučajevima očite opstrukcije dišnog puta) potrebno je odabrati primjeren sukcijski kateter i ograničiti tlakove na 100 mmHg (136 cm H₂O). Novorođenčad koja na ove početne mjere ne reagira uspostavom uredne akcije srca i uspostavom urednih respiracija može zahtjevati prodisavanje pozitivim tlakom (engl. positive pressure ventilation - PPV), oksigenoterapiju te rijetko kompresije prsnog koša.

Novorođenče se brzo obriše i postavi u supinacijski položaj pod prethodno ugrijan termički stol. Vrat treba biti u neutralnom položaju u odnosu na podlogu kako bi se osigurala otvorenost dišnog puta.

Ako nema spontanog disanja, ukoliko novorođenče ima grčevite udisaje ili ima akciju srca ispod <100 otkucaja/min potrebno je započeti prodisavanje pozitivnim tlakom putem maske, ponekad i putem laringealne maske ili putem endotrahealnog tubusa. Treba imati na umu da novorođenčad koja ima "prazan", konveksan (skafoidan) abdomen može imati kongenitalnu dijafragmalnu herniju, a u tom slučaju ventilacija pomoću maske može biti opasna. Ukoliko takva novorođenčad zahtjeva prodisavanje potrebno je takvu djecu prethodno endotrahealno intubirati. Saturacija periferne krvi kisikom se prati pomoću pulsne oksimetrije koja treba biti postavljena kako bi mjerila preduktalnu saturaciju (tipično na desnoj ruci) a oskigenoterapiju je potrebno dozirati pomoću mješalica zraka i kisika kod kojih se precizno može postaviti fiO2. Reanimaciju novorođenčadi > 35 tjedana gestacije treba započeti sa sobnim zrakom (FiO2 21%) dok se reanimacija nedonoščadi < 35 tjedana može započeti sa FiO2 od 21 - 30%. Koncentraciju kisika (FIO₂) prilikom reanimacije treba titrirati prema vrijednostima transkutane saturacije a sukladno postojećim normogramima u odnosu na postnatalnu dob u minutama. bnim zrakom ili mješavine O i zrak i titrirati kako bi se postigla O2 zasićenja unutar ciljnog područja, koji se povećava tijekom prvih 10 minuta života (vidi tablicu). Treba osigurati sigurnu isporuku vršnih inspiratornih i tlakova na kraju ekspirija te ih održavati na preporučenim vrijednostima kako bi se održala akcija srca >100/min i adekvatno odizanje prsnog koša. Od osobite je važnosti držati vršne tlakove prilikom inspirija na najmanjoj mogućoj razini tijekom reanimacije ekstremno nezrele nedonoščadi i/ili novorođenčadi izrazito male rodne mase kod kojih lako dolazi do oštećenja pluća ventilacijom pozitivnim tlakom.