Autor:
L. Aimee Hechanova, MD
Urednica sekcije:
doc. dr. sc.
Karmela Altabas, dr. med.
Prijevod:
Goran Prodanović, dr. med.
Kontinuirana hemofiltracija i hemodijaliza su postupci kojima se krv neprekidno filtrira i dijalizira. (Vidjeti Pregled bubrežne nadomjesne terapije za druge nadomjesne bubrežne terapije.) Prednosti su mogućnost odstranjenja velikih volumena tekućine uz izbjegavanje hipotenzivnih epizoda uzrkovanih intermitentnom hemodijalizom i njezinih intermitentnih ostranjenja velikih volumena tekućine. Ove metode su zato indicirane kod bolesnika sa akutnim oštećenjem bubrega koji su hemodinamski nestabilni, koji moraju dobivati velike količine tekućine (npr, bolesnici s multiorganskim zatajenjem ili šok koji zahtjeva hiperalimentaciju ili uporabu vazopresora), ili oboje.
Kontinuiranom hemofiltracijom voda i otopljene tvari mase do 20.000 Daltona filtriraju se iz krvi pomoću konvekcije kroz polupropusnu membranu; filtrat se odbacuje, a bolesniku se vrši nadoknada volumena putem infuzija fiziološki uravnoteženih koncentracije vode i elektrolita. Filtru se može pridodati i dijalitički sustav da se ubrza klirens otopljenih tvari. Postupci mogu biti
U arteriovenskim procedurama, femoralna aretrija se kanulira I arterijski tlak gura krv kroz filter u femoralnu venu. Filtracijska frakcija je tipično niska, poglavito u hipotenzivnih bolesnika. (Vidi Aretriovenska fistula.)
U kontinuiranih venovenskih procedurama, potrebna je pump da gurne krv iz jedne velike vene (femoralna, subklavija, ili unutarnja jugularna) kroz dijalizne linije te natrag u vensku cirkulaciju. Primjenom katetera s dvostrukim lumenom krv se izvlači i vraća u istu venu.
Arteriovenski pristup ima prednost ne zahtijeva potporu krvne pumpe , ali ne osigurava pouzdane protoke krvi u hipotenzivnih bolesnika. Prednosti venovenskog pristupa uključuju bolju kontrolu krvnog tlkaa i brzinu filtracije uz avnomjernije odstranjivanje tekućine. Također, venovenski pristup zahtijeva punkciju samo jedne žile. Nije dokazano da je jedan postupak učinkovitiji od drugog.
Oba postupka zahtijevaju primjenu antikoagulansa, češće regionalno nego sustavno. Regionalna antikoagulacija citratom se provodi tako da se krv koja napušta bolesnika prožima citratom koji veže kalcij iz krvi i na taj način sprječava zgrušavanje; kalcij se potom reinfundira netom prije nego krv iz aparata vrati bolesniku. Tom metodom su izbjegnute komplikacije sustavne heparinizacije. Međutim, ne mogu svi pacijenti primati citrat; osobito oni s akutnim zatajenjem jetre, zbog smanjenog metabolizma citrata u jetri što uzrokuje povećan rizik od toksičnosti citrata (1).
Literatura