Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi SAD-a (HHS) ažurira svoj strateški plan i definira svoju misiju i ciljeve za sljedeće četiri godine. Centar za Medicare i Medicaid usluge (CMS) tada određuje svoje strateške ciljeve. CMS strategija se trenutno sastoji od četiri glavna cilja:
-
Bolja skrb i niži troškovi
-
Prevencija i zdravlje stanovništva
-
Proširena pokrivenost zdravstvene skrbi
-
Poslovna izvrsnost
Liječnici koji pružaju skrb starijim osobama trebaju biti svjesni tih ciljeva i uključiti ih u svoj pristup gerijatrijskoj skrbi. Glavni cilj je poboljšati pacijentovo iskustvo i pružiti visokokvalitetnu njegu uz niže troškove. Osim toga, gerijatri trebaju uključiti preventivne strategije s ciljem da pacijenti i populacije budu zdraviji.
Budući da stariji pacijenti uz multimorbiditet imaju i niz socijalnih i funkcijskih problema, na njih otpada nerazmjerno veliki dio zdravstvene potrošnje.
-
Ljudi ≥ 65 godina imaju najveću stopu boravka u bolnici, više od 2,5 puta više od onih 45-64 god (1).
-
Medicare je stalno povećavao svoj udio u troškovima za ne-majčinske i ne-neonatalne boravke na 25,1% za osobe 45-64 god. I 97% za osobe starije od 65 godina (1).
-
Ljudi stariji od 65 godina imaju najveće korištenje hitnih odjela po stanovniku (538,3 posjeta na 1.000 stanovnika) (2).
-
Polovica tradicionalnih korisnika Medicarea 65 godina ili stariji potrošila je 14% ili više svog ukupnog prihoda na troškove zdravstvene skrbi izvan budžeta, uz još veći teret za osobe starije od 85 godina (3).
-
88% starijih odraslih osoba uzima barem jedan lijek na recept, a 36% uzima 5 ili više lijekova na recept (4).
Obzirom na multimorbiditet, starije osobe imaju veću vjerojatnost da će biti zbrinute od strane nekoliko liječnika, kao i da će biti premješteni iz jedne zdravstvene ustanove u drugu, Pružanje kontinuirane, integrirane skrbi kroz različite sastavnice zdravstvene skrbi, odnosno takozvani kontinuitet skrbi, je od posebne važnosti za starije pacijente. Komunikacija između liječnika primarne zdravstvene zaštite, specijalista i drugih zdravstvenih djelatnika, kao i s pacijentima i članovima njihove obitelji, osobito kada pacijent prelazi iz jedne razine skrbi u drugu, je ključna u osiguravanju odgovarajuće skrbi za pacijenta, na svim razinama. Elektronički zdravstveni zapisi mogu olakšati komunikaciju.
Literatura
-
1. Sun R, Karaca Z, Wong HS: Trends in hospital inpatient stays by age and payer. 2000-2015. HCUP Statistical Brief # 235. Agency for Healthcare Research and Quality, 2018.
-
2. Moore BJ, Stocks C, Owens PL: Trends in emergency department visits, 2006-2014. Statistička kratica HCUP # 227. Agency for Healthcare Research and Quality, 2017.
-
3. Cubanski J, Neuman T, Damico A, et al: Medicare beneficiaries` out-of-pocket helath care spending as a share of income now and projections for the future. Kaiser Family Foundation, 2018.
-
4. Qato DM, Wilder J, Schumm LP, et al: Changes in prescription and over-the-counter medication and dietary supplement use among older adults in the United States, 2005 vs 2011. JAMA Intern Med 176(4): 473-82, 2016. doi: 10.1001/jamainternmed.2015.8581.
Razine zdravstvene zaštite
Zdravstvena skrb se može omogućiti na sljedećim razinama:
-
Liječničke ordinacije: Najčešći razlozi za posjet su rutinska dijagnostika i liječenje akutnih i kroničnih problema, promicanje zdravlja i prevencija bolesti, pre ili postoperativna obrada.
-
Kućno liječenje se najviše provodi nakon otpusta iz bolnice, ali prethodna hospitalizacija nije uvjet takvog postupka. Također, mali, ali rastući broj zdravstvenih djelatnika, omogućava akutnu i kroničnu skrb, ponekad i skrb za terminalne pacijente, u njihovim domovima.
-
Ustanove za produženo liječenje Ovi objekti uključuju ustanove koje pružaju pomoć pri svakodnevnim aktivnostima, ustanove za smještaj i skrb, staračke domove i zajednice za skrb. Zahtijevaju li pacijenti skrb u ustanovi za dugoročno liječenje, ovisi ponajprije o pacijentovim željama i potrebama i sposobnosti obitelji da zadovolji potrebe pacijenta. Zbog trenda skraćivanja boravka u bolnici, neke ustanove za dugotrajnu skrb sada također pružaju post-akutnu skrb (npr. rehabilitaciju i visokokvalificirane usluge sestrinstva) koje su prethodno provedene tijekom hospitalizacije.
-
Objekti za dnevnu skrb:
Ti objekti pružaju medicinske, rehabilitacijske, kognitivne i socijalne usluge nekoliko sati dnevno, nekoliko dana u tjednu.
-
Hospitalizacija: samo ozbiljno bolesni stariji pacijenti bi trebali biti hospitalizirani. Hospitalizacija sama po sebi predstavlja rizik za starije pacijente, zbog ograničavanja, imobilizacije, dijagnostičkih pretraga i liječenja.
-
Bolnice za dugotrajnu skrb: Ove ustanove omogućuju bolji oporavak i rehabilitaciju bolesnika s teškim ozljedama i klinički složenim stanjima (npr. teški moždani udar, teške traume, višestruki akutni i kronični problemi). Ove ustanove su namijenjene pacijentima za koje se očekuje da će se poboljšati i vratiti kući, ali kojima je potrebno duže vrijeme.
-
Hospicij: pruža njegu umirućima. Cilj je poboljšanje kvalitete življenja, a ne liječenje bolesti. Hospicijska se skrb može pružati u stanu bolesnika, u općem stacionaru ili u posebnoj ustanovi.
U pravilu se treba odlučiti za najnižu, najmanje restriktivnu razinu skrbi koja je još primjerena individualnim potrebama. Takvim pristupom se čuvaju financijska sredstva i održava funkcionalnost i neovisnost pacijenata.
Gerijatrijski interdisciplinarni timovi
Gerijatrijski interdisciplinarni timovi se sastoje od zdravstvenih djelatnika iz različitih disciplina koji pružaju koordiniranu, integriranu skrb, sa zajednički postavljenim ciljevima te zajedničkim resursima i odgovornosti.
Ne trebaju svi stariji pacijenti formalni gerijatrijski interdisciplinarni tim. Međutim, ako pacijenti imaju složene medicinske, psihičke i socijalne potrebe, takvi timovi su učinkovitiji u procjeni potreba pacijenta i stvaranju učinkovitog plana skrbi od onih koje liječnici rade samostalno. Ako interdisciplinarna pomoć nije dostupna, alternativa je vođenje skrbi od strane gerijatara ili medicinske skrbi gerijatrijske specijalnosti, ili liječnika primarne zdravstvene zaštite, medicinske sestre s iskustvom i interesom za gerijatriju.
Interdisciplinarni timovi imaju za cilj osigurati sljedeće:
-
Da pacijenti sigurno i jednostavno prelaze iz jedne razine u drugu, od jednog liječnika do drugog
-
Da usko specijalizirani specijalist pruža skrb za određeni problem
-
Da se ne duplicira skrb
-
Da je skrb sveobuhvatna
Kako bi napravili, nadgledali, ili preinačili plan skrbi, interdisciplinarni timovi moraju komunicirati otvoreno, slobodno,i redovito. Temeljni članovi tima moraju surađivati, s povjerenjem i poštovanjem doprinosa drugih, i koordinirati plan skrbi (npr. delegiranjem, dijeljenjem odgovornosti, zajedničkim provođenjem). Članovi tima trebaju raditi zajedno na istom mjestu, čineći komunikaciju neformalnom i brzom. Međutim, s povećanom upotrebom tehnologije (npr. mobiteli, računala, internet, telemedicina), nije neobično da članovi tima rade na različitim mjestima i koriste različite tehnologije kako bi poboljšali komunikaciju.
Tim obično uključuje liječnike, medicinske sestre, farmaceute, socijalne radnike, a ponekad i nutricioniste, fizioterapeute i radne terapeute, etičara, ili liječnika hospicija. Članovi tima bi trebali imati znanje iz gerijatrijske medicine, biti upoznati s pacijentom, predani timskom procesu, i dobre komunikacijske vještine. .
Da bi bili učinkoviti, timovi trebaju formalnu strukturu. Timovi trebaju imati zajedničku viziju skrbi, identificirati ciljeve orijentirane na pacijenta, kao i odrediti rokove za postizanje svojih ciljeva, imati redovite sastanke ( kako bi raspravili strukturu tima, proces i komunikaciju), te kontinuirano pratiti njihov napredak (pomoću mjera za poboljšanje kvalitete). Općenito, vođenje tima treba rotirati, ovisno o potrebama pacijenta; ključni pružatelj skrbi izvješćuje o napretku pacijenta. Na primjer, ako je glavna briga pacijentovo zdravstveno stanje, liječnik , medicinska sestra, ili liječnik asistent vodi sastanak i predstavlja tim pacijentu i članovima obitelji. Liječnik, medicinska sestra, ili liječnik asistent često rade zajedno i određuju koja medicinska stanja pacijent ima, obavještava tim ( uključujući diferencijalnu dijagnozu), i objašnjava kako ta stanja utječu na skrb.
Dogovor tima je uključen u medicinske odluke. Liječnik ili netko od članova tima mora napisati medicinske odluke koje su dogovorene kroz proces tima i raspraviti te odluke s pacijentom, članovima obitelji, i pružateljima skrbi. Alternativno, ako je glavna briga povezana s njegom, kao što je njega rana, tada bi medicinska sestra trebala voditi timsku raspravu.
Ako formalno strukturirani interdisciplinarni tim nije dostupan ili praktičan, može se koristiti virtualni tim. Takvi timovi obično su predvođeni liječnikom primarne zdravstvene zaštite, ali mogu biti organizirani i vođeni od više medicinske sestre,liječnika asistenta, koordinatora za njegu ili voditelja slučaja. Virtualni tim koristi informacijsku tehnologiju (npr ručni uređaji. email, video konferencije, telekonferencije) kako bi komunicirali i surađivali s članovima tima u zajednici ili unutar zdravstvenog sustava.
Sudjelovanje pacijenta i njegovatelja
Nedavni dokazi ukazuju na važnost pružanja individualizirane skrbi, što znači da su pružatelji usluga visoko usmjereni na preferencije, potrebe i vrijednosti pacijenta. Ključna načela individualizirane skrbi uključuju poštivanje sklonosti pacijenta; koordiniranje skrbi, pružanje informacija i edukacija pacijenata i obitelji, uključujući obitelj i prijatelje, te pružanje fizičke udobnosti i emocionalne podrške. Članovi liječničkog tima moraju tretirati bolesnika i skrbnika kao aktivni članovi tima-primjerice, na sljedeće načine:
-
Pacijenti i njegovatelji trebaju biti uključeni u sastanke tima kada je to prikladno.
-
Pacijente bi trebalo zamoliti da pomognu timu postaviti ciljeve (primjerice, anticipirane naredbe, skrb na kraju života, razina boli).
-
Pacijenti i njegovatelji bi trebali biti uključeni u raspravu o lijekovima, rehabilitaciji, prehrambenim planovima, i drugim terapijama.
-
Pacijente bi trebalo pitati o njihovim idejama i sklonostima; dakle. ako pacijent ne želi uzeti određeni lijek ili promijeniti određene prehrambene navike, skrb se može modificirati.
Pacijenti i liječnici moraju komunicirati iskreno kako bi spriječili pacijente od ustručavanja od mišljenja i pristajanja na svaki prijedlog. Pacijenti s narušenim kognitivnim sposobnostima bi trebali biti uključeni u donošenje odluka pod uvjetom da liječnici prilagode svoju komunikaciju na razinu da ih pacijenti mogu razumjeti. Kapacitet za donošenje odluka zdravstvene zaštite je specifičan za svaku pojedinu odluku; pacijenti koji nisu u stanju donositi složene odluke mogu i dalje biti u mogućnosti odlučivati u manje složenim pitanjima.
Pružatelji skrbi, uključujući i članove obitelji, mogu pomoći utvrđivanjem realnih i nerealnih očekivanja na temelju navika i načina života pacijenta. Pružatelji skrbi također navode kakvu podršku mogu pružiti.