Autor:
George R. Brown, MD
Urednik sekcije:
doc. prim. dr. sc.
Tomislav Franić, dr. med.
Prijevod:
Karlica Hana, dr. med.
Prihvaćena pravila spolnog ponašanja i sklonosti uvelike se razlikuju unutar i između različitih kultura. Zdravstveni radnici stoga nikad ne bi smjeli suditi o spolnim ponašanjima, čak i kad ih na to prisiljavaju društveni utjecaji. Općenito medicinski gledano, teško je definirati distinkciju između "normalnog" i "nenormalnog". Liječenje je potrebno kada spolno ponašanje ili tegobe smetaju bolesniku ili bolesnikovom partneru ili ih ozljeđuju.
(Vidi istoPregled muške seksualne funkcije i Pregled ženske seksualne funkcije i disfunkcije.)
Društveni stavovi o seksualnosti i rodu
Društveni stavovi o seksualnosti i rodu mijenjaju se vremenom, kao što je vidljivo prema slijedećem:
-
Masturbacija koja se prije općenito smatrala perverzijom i uzrokom psihičkih poremećaja se danas smatra normalnim spolnim ponašanjem tijekom života; Abnormalnim ponašanjem smatra se ono koje inhibira usmjerenost prema partneru kad se izvodi u javnosti ili je dovoljno kompulzivno da izazove neugodu i tegobe. Oko 97% muškaraca i 80% žena masturbira. Premda je masturbacija bezopasna, krivnja koja nastaje zbog neodobravanja i osude drugih ljudi može uzrokovati popriličnu patnju i poremetiti seksualne sposobnosti. Masturbacija se često nastavlja na nekoj razini čak i u seksualno zdravom odnosu.
-
Američko psihijatrijsko udruženje već više od 4 desetljeća ne smatra homoseksualnost poremećajem. Oko 4 do 5% stanovništva izjašnjava se homoseksualnim tijekom čitavog života. Kao i heteroseksualnost, homoseksualnost nastaje uslijed složenih bioloških i vanjskih čimbenika koji dovode do spolnog uzbuđivanja od strane osoba istog spola. Heteroseksualnost kao ni homoseksualnost nije stvar izbora.
-
Promiskuitetnost: Česta spolna aktivnost s brojnim partnerima uključujući nepoznate osobe ili spolni odnosi "za jednu noć" mogu ukazivati na smanjenu sposobnost prisnosti i intime. Međutim, promiskuitet sam po sebi nije dokaz psihoseksualnog poremećaja. Neobavezni sex je uobičajena pojava u zapadnim kulturama, iako je strah od AIDS-a, herpes simplex infekcije i drugih spolno prenosivih bolesti rezultiralo smanjenjem te pojavnosti.
-
Izvanbračni seks: Mnoge kulture obeshrabruju prakticiranje seksa izvan braka, ali prihvaćaju prakticiranje predbračnih spolnih odnosa ili odnose kod osoba koje nisu u braku. U SAD–u većina se ljudi upušta u spolne odnose prije braka ili bez njega u okviru trenda veće spolne slobode u razvijenim zemljama. Izvanbračni spolni odnosi se među osobama koje su u braku zbivaju često, usprkos društvenim zabranama. Takvo ponašanje ima potencijal u prijenosu spolnih bolesti između partnerovih supružnika.
-
Rodni identitet:
Rodni identitet je subjektivni osjećaj spoznaje za pripadanje jednom od spolova. Kulturalno raste spoznaja i tolerancija da se neki ljudi ne uklapaju-niti se nužno žele uklopiti u tradicionalni koncept muško-ženske dihotomije.
Utjecaj roditelja na seksualnost
Na prihvaćena pravila spolnog ponašanja i sklonosti veliki utjecaj imaju roditelji.
Zabranjujuće, "čistunsko" roditeljsko odbijanje tjelesne privrženosti te dodira, u djeteta izaziva krivnju i sram te ometa njegovu sposobnost uživanja u seksu i razvoja normalnih prisnih odnosa u odrasloj dobi.
Odnosi sa roditeljima mogu biti oštećeni
U djece izložene verbalnoj i tjelesnoj agresiji, odbijanju i okrutnosti veća je vjerojatnost razvijanja tegoba vezanih za spolnu i emocionalnu prisnost. Primjerice, ljubav i seksulano uzbuđenje mogu se razdvojiti u paralelne disocirane procese tako što se emocionalne veze mogu razvijati s osobama istog društvenog ili intelektualnog kruga, no spolne veze mogu se ostvariti samo s osobama koje se smatra manje vrijednima od sebe, poput prostitutki, s kojima se ne osjeća nikakva emocionalna prisnost.
Uloga zdravstvenog stručnjaka
Dobro informirani zdravstveni stručnjak može ponuditi osjetljiv te umjesan savjet o seksualnosti i ne bi smio propustiti priliku da pomogne. Nužno je razgovarati o ponašanjima koja izlažu bolesnika opasnosti od spolnih bolesti. Liječnici bi trebali imati priliku otvoreno razgovarati te prepoznati i raspraviti o psihoseksualnim tegobama, uključujući i spolnu disfunkciju ( vidi: Pregled muških spolnih funkcija; vidi: Pregled ženske seksualne funkcije i disfunkcije) probleme spolnog identiteta i parafilije.