Bolesnicima s neurološkim simptomima pristupa se postupno određujući neurološku metodu, koji se sastoji od:
-
Identificiranja anatomske lokacije oštećenja koja uzrokuje simptome
-
Identificiranja patofiziološkog mehanizma
-
Utvrđivanja diferencijalne dijagnoze
-
Odabir ciljanih i odgovarajućih dijagnostičkih pretraga i postupaka (testova)
Identificiranje anatomije i patofiziologije oštećenja pažljivim uzimanjem povijesti bolesti i ispravnim neurološkim pregledom značajno sužava diferencijalnu dijagnozu, a time i broj potrebnih pretraga - testova. Ovaj pristup ne bi trebao biti zamijenjen automatskim naručivanjem CT, MR i drugih laboratorijska pretraga; što dovodi do pogrešaka i nepotrebnih troškova.
Kako bi identificirao anatomsku lokaciju, ispitivač razmatra sljedeća pitanja:
-
Je li oštećenje u jednoj ili više anatomskih lokacija?
-
Je li oštećenje ograničena na živčani sustav, ili je to dio sustavnog poremećaja?
-
Koji dio živčanog sustava je zahvaćen?
Na sljedeće dijelove živčanog sustava treba obratiti pozornost: koru velikog mozga, subkortikalnu bijelu tvar mozga, bazalne ganglije, talamus, mali mozak, moždano deblo, leđnu moždinu, brahijalni ili lumbosakralni pleksus, periferne živce, živčano-mišićna spojnica i mišiće.
Nakon što se ustanovi mjesto oštećenja, razmatraju se patofiziološki uzroci koji mogu biti:
-
Vaskularni
-
Infektivni
-
Neoplastički
-
Degenerativni
-
Traumatski
-
Toksičko-metabolički
-
Imunološki
Kada se na odgovarajući način primjenjuje, neurološka obrada omogućuje ispravan pristup čak i kod najsloženijih slučajeva, a liječnicima je daleko manja vjerojatnost da pogriješe u postavljanju dijagnoze, primjerice, kada se simptomi akutnog moždanog udara zapravo posljedica tumora na mozgu ili kada se kod naglo nastale ascedentne slabosti (paralize) koja upućuje na Guillain-Barre-ov sindrom zapravo radi o kompresiji leđne moždine.
Anamneza
Anamneza je najvažniji dio neurološke evaluacije - procjene. Bolesniku treba dopustiti da izlože svoje tegobe svojim riječima. Obično, kliničar može vrlo brzo procijeniti pouzdanost bolesnikove priče te u slučaju potrebe ispitati člana obitelji.
Anamneza - sadašnja bolest treba sadržavati sljedeće:
-
Ciljana pitanja pomažu razlučiti kvalitetu, intenzitet, raspodjelu, trajanje te učestalost svakog simptoma.
-
Potrebno je također ustanoviti što potiče, a što smanjuje određeni simptom te je li prijašnja terapija bila učinkovita.
-
Pitati bolesnika da opiše redoslijed u kojem se simptomi pojavljuju može pomoći identificirati uzrok.
-
Određene nesposobnosti bi trebalo posebno navesti (npr. bolesnik hoda najviše 5 m prije nego što mora stati i odmoriti se), kao i njihov utjecaj na bolesnikovu svakodnevicu.
Povijest bolesti s osobnom anamnezom koja uključuje prethodne bolesti i stanja te klinički status nužni su jer su neurološke komplikacije česte i u sklopu drugih poremećaja poput alkoholizma, šećerne bolesti, maligniteta, vaskularnih poremećaja te infekcija HIV–om.
Migrene te mnoge metaboličke, mišićne, živčane i neurodegenerativne bolesti su nasljedne pa je zato obiteljska anamneza izrazito važna.
Društvena i radna anamneza kao i podaci o putovanjima daju nam informacije o mogućim rijetkim infekcijama te izloženosti toksinima i parazitima.
Neurološki simptomi i znakovi su ponekad funkcionalni ili "histerični" te upućuju na psihijatrijski poremećaj. Najčešće takvi simptomi i znakovi ne odgovaraju pravilima anatomije i fiziologije te je bolesnik često depresivan ili neuobičajeno preplašen. Unatoč tome, funkcionalni i tjelesni poremećaji ponekad koegzistiraju te ih je teško razlikovati.
Klinički (tjelesni) pregled i pretrage:
Kliničkim (tjelesnim) pregledom ispitujemo sve tjelesne sustave, ali fokus je na živčani sustav (neurološki pregled). Neurološki pregled, objašnjeno u detalje drugdje u priručniku, Ton Mgodišnjom, uključuje sljedeće:
U mnogim situacijama, učini se i pregled cerebrovaskularnog sustava
Dijagnostički testovi mogu biti potrebni za potvrdu dijagnoze ili isključiti druge moguće bolesti.