Gastrinom

Autor: Elliot M. Livstone, MD
Urednik sekcije: prof. dr. sc. Davor Štimac, dr. med.
Prijevod: Alojzije Lacković, dr. med.

Gastrinom je tumor koji proizvodi gastrin, a obično je lokaliziran u gušterači ili dvanaesniku. Posljedice povećanog lučenja gastrina su hipersekrecija želučane kiseline te nastanak mnogobrojnih peptičkih ulkusa. Dijagnoza se postavlja mjerenjem razine gastrina u serumu. Liječi se pomoću inhibitora protonske pumpe i kirurškim odstranjenjem.

(Vidi Pregled endokrinih tumora gušterače Pregled endokrinih tumora gušterače..)

Gastrinomi su vrsta endokrinih tumora gušterače koji nastaju iz stanica otočića, ali također mogu nastati iz stanica koje proizvode gastrin smještenih u dvanaesniku, a puno rjeđe na drugim mjestima u tijelu. Gastrinomi se javljaju u gušterači ili stijenci dvanaesnika u 80–90% slučajeva. Ostatak se javlja u hilusu slezene, mezenteriju, želucu, limfnom čvoru ili jajniku. Oko 50% bolesnika ima multiple tumore. Gastrinomi su obično mali (promjera <1 cm) i rastu sporo. Oko 50% ih je maligno. Oko 40–60% bolesnika s gastrinomom ima multiplu endokrinu neoplaziju.

Simptomi i znakovi

Zollinger–Ellisonov sindrom se u pravilu manifestira kao agresivna peptička ulkusna bolest, s pojavom ulkusa na atipičnim mjestima (do 25% ih je lokalizirano distalno od duodenalnog bulbusa). Međutim, >25% bolesnika nema ulkus prilikom postavljanja dijagnoze. Mogu se javiti tipični simptomi i komplikacije ulkusne bolesti (npr. perforacija, krvarenje, opstrukcija). Proljev je prvi simptom u 25–40% bolesnika.

Dijagnoza

  • Razina gastrina u serumu

  • CT, scintigrafija, ili PET u svrhu lokalizacije

Sumnja na gastrinom postavlja se na temelju anamneze, osobito ako su simptomi refraktorni na suprimirajuću terapiju.

Najpouzdaniji test je određivanje serumskog gastrina. Svi oboljeli imaju razinu gastrina u serumu > 150 pg/ml; značajno povišene razine od > 1000 pg/ml u bolesnika s kompatibilnom kliničkom slikom i želučanom hipersekrecijom >15 mEq/h potvrđuju dijagnozu. Međutim, umjerena hipergastrinemija se može javiti kod hiperklorhidričnih stanja (npr. perniciozna anemija, kronični gastritis, upotreba inhibitora protonske pumpe), kod zatajivanja bubrega sa sniženim klirensom gastrina, pri opsežnoj resekciji crijeva te kod feokromocitoma.

Sekretinski provokacijski test može biti koristan u bolesnika s razinom gastrina < 1000 pg/ml. intravenski se daje udarna doza sekretina od 2 mcg/kg te se serijski mjeri gastrin u serumu (1 i 10 minutu prije te 2, 5, 10, 15, 20 i 30 minuta nakon injekcije). Karakterističan odgovor kod gastrinoma je porast razine gastrina, suprotno od onog što se javlja u pacijenata s antralnom G–staničnom hiperplazijom ili tipičnom peptičkom bolešću. U bolesnika također treba isključiti i infekciju s Helicobacterom pylori koja često dovodi do peptičkih ulceracija i umjereno povećane sekrecije gastrina.

Jednom kad se dijagnoza postavi, tumor(i) se moraju locirati. Prva pretraga je CT abdomena ili scintigrafija somatostatinskih receptora, kojima se može identificirati tumor i moguća metastatska bolest. PET ili selektivna arteriografija s povećanjem i subtrakcijom također su korisni. Ukoliko ne postoje znakovi metastaza, a primarni tumor nije dokazan, treba uraditi endoskopski ultrazvuk. Selektivna arterijska injekcija sekretina predstavlja alternativnu dijagnostičku metodu.

Prognoza

Petogodišnje i desetogodišnje preživljenje je >90% kad se izolirani tumor ukloni kirurški, u odnosu na 43%-tno petogodišnje preživljenje te 25%-tno desetogodišnje preživljenje kod nepotpuno uklonjenih tumora.

Terapija

  • Smanjenje stvaranja kiseline

  • Kirurška resekcija kod lokalizirane bolesti

  • Kemoterapija u slučaju metastatske bolesti

Supresija stvaranja želučane kiseline:

Inhibitori protonske pumpe Inhibitori protonske pumpe su lijekovi izbora (primjerice, omeprazol ili esomeprazol dva puta dnevno po 40 mg). Doza se može postupno smanjivati kad se simptomi povuku i smanji proizvodnja kiseline. Potrebna je doza održavanja; ove lijekove bolesnici trebaju uzimati doživotno, osim ako se podvrgnu operaciji.

Bolesnicima koji ne reagiraju dobro na inhibitore protonske pumpe mogu pomoći injekcije oktreotida (100–500 μg subkutano 2 ili 3×/dan) kao palijativna terapija, jer smanjuju stvaranje želučane kiseline. Dugodjelujući oblik oktreotida može se davati u dozi od 20– 30 mg intramuskularno jednom mjesečno.

Kirurški zahvat:

U bolesnika bez vidljivih metastaza treba pokušati kirurški odstraniti tumor. Prilikom operacije, duodenotomija i intraoperativna endoskopska transiluminacija ili ultrazvuk pomažu lokalizirati tumor. Kirurško izlječenje je moguće u 20% bolesnika, ukoliko gastrinom nije dio sindroma multiple endokrine neoplazije.

Kemoterapija:

U slučaju metastatke bolesti, prednost ima polikemoterapijski protokol, sastavljen od streptozocina u kombinaciji s 5–fluorouracilom i doksorubicinom, kad se radi o tumoru stanica otočića. Ovaj protokol može smanjiti tumorsku masu (u 50–60% slučajeva) i razinu serumskog gastrina te predstavlja korisnu adjuvantnu terapiju omeprazolu. Novije kemoterapije za inzulinom, čiji se učinci još uvijek istražuju, su terapija na bazi temozolomida, everolimus ili sunitinib. Pacijenti s metastatskom bolešću ne mogu se izliječiti kemoterapijom.

Ključne poruke
Politika privatnosti