Bolest mačjeg ogreba infekcija je koju uzrokuje gram-negativna bakterija Bartonella henselae. Simptomi bolesti su lokalna papula i regionalni limfadenitis. Dijagnoza se postavlja klinički, a potvrđuje biopsijom ili serološkim testovima. Liječi se lokalnom aplikacijom topline, analgeticima i ponekad antibioticima.
(Vidi također Pregled Bartonella infekcija.)
Domaća mačka, a posebice mačići, najveći su rezervoar B. henselae. Seroprevalencija za B. henselae u američkih mačaka iznosi 14 do 50%.
Gotovo svi pacijenti s bolešću mačjeg ogreba prijavljuju podatak o kontaktu s mačkom, od kojih je većina zdrava. Specifična lokacija organizma u mačaka je nejasna; međutim, ciklički se pojavljuju razdoblja asimptomatske bakterijemije. Infekcija se na ljude prenosi ugrizom ili ogrebotinom. Mačja buha prenosi infekciju među mačkama i moguće je da je uzročnik infekcije kod osoba koje nisu bile u kontaktu s mačkama, iako je za sada riječ o nedokazanoj teoriji. Najčešće obolijevaju djeca.
Simptomi i znakovi
Bolest mačjeg ogreba
Za 3 do 10 dana nakon ogreba ili ugriza u većine bolesnika se na mjestu ogreba pojavljuje bezbolna eritematozna papula s krustom na površini, a rjeđe i pustula. Unutar 2 tjedna dolazi do razvoja regionalne limfadenopatije. Limfni čvorovi u početku su čvrsti i osjetljivi, kasnije počnu fluktuirati i drenirati se uz formiranje fistule. Limfadenopatija može biti popraćena vrućicom, malaksalošću, glavoboljom i anoreksijom.
Bolest mačjeg ogreba
Fotografija prikazuje eritematoznu papulu s krustom koja se pojavila na mjestu mačjeg ogreba.
CAVALLINI JAMES / BSIP/SCIENCE PHOTO LIBRARY
Rjeđe manifestacije pojavljuju se u 11 do 12% pacijenata:
-
u 6% dolazi do Parinaudovog okuloglandularnog sindroma (konjunktivitis povezan s palpabilnim preaurikularnim limfnim čvorovima);
-
u 2% dolazi do neuroloških manifestacija (encefalopatija, konvulzije, neuroretinitis s unilateralnim gubitkom vida, mijelitis, paraplegija, cerebralni arteritis)
-
u <1% granulomatozna bolest jetre i slezene
Pacijenti se također mogu prezentirati vrućicom nepoznatog uzroka. B. henselae je jedan od najčešćih uzročnika mikrobiološki negativnog endokarditisa, obično u pacijenata s predisponirajućom bolesti srčanog zaliska. U imunosuprimiranih pacijenata, B. henselae može uzrokovati bacilarnu angiomatozu i peliozu. Teški diseminirani oblik bolesti se razvija u bolesnika s AIDS–om.
Limfadenopatija se spontano povlači kroz 2 do 5 mjeseci. U pravilu dolazi do potpunog oporavka, osim u teškim oblicima bolesti (neurološka i hepatosplenična) koji mogu biti smrtonosni ili ostaviti posljedice.
Dijagnoza
Bolest mačjeg ogreba
Dijagnoza bolesti mačjeg ogreba potvrđuje se dokazom pozitivnog titra protutijela u serumu (preporučeno je testiranje u akutnoj fazi i fazi oporavka s razmakom od 6 tjedana između parnih seruma) ili PCR testiranjem aspirata limfnog čvora.
S obzirom da sličnu limfadenopatiju mogu uzrokovati i druge infekcije (npr. tularemija, mikobakterijska infekcija, bruceloza, gljivična infekcija, lymphogranuloma venereum), testiranje za navedene bolesti preporučuje se ako dijagnoza bolesti mačjeg ogreba nije jasna.
Kod sumnje na tumor ili zbog potrebe potvrđivanja bolesti mačjeg ogreba, može se učiniti biopsija limfnog čvora. Dijagnoza se temelji na karakterističnom histopatološkom nalazu (npr. supurativni granulom) ili dokazu mikroorganizma metodama imunofluorescencije.
Imunokompromitiranim bolesnicima i bolesnicima sa sustavnim simptomima treba uzeti i hemokulture (s prolongiranom inkubacijom). Kultura učinjena iz aspirata limfnog čvora rijetko pristigne pozitivna. Ipak, izolacija Bartonella sp iz kulture bioptata limfnog čvora moguća je uz specifičan medij za kultivaciju.
Liječenje
Bolest mačjeg ogreba
-
Lokalna primjena topline i analgetici
-
Ponekad antibiotici, ponajprije za imunokompromitirane bolesnike
Liječenje bolesti mačjeg ogreba uključuje lokalnu primjenu topline i analgetike jer je u pravilu riječ o samoograničavajućoj bolesti. Ako limfni čvor fluktuira, aspiracija iglom obično ublažava bol.
Nema jasnog dokaza korisnog učinka liječenja antibioticima te ih se kod lokalizirane infekcije u imunokompetentnog pacijenta u pravilu ne bi trebalo davati. Međutim, azitromicina ili doksiciklin često se daju za smanjenje adenopatije, a možda smanjuju i rizik od sistemskog širenja. Fluorokinoloni, rifampicin, gentamicin ili doksiciklin mogu se koristiti za bakterijemiju kod pacijenata s AIDS-om. Produžena terapija (npr. nekoliko tjedana do mjeseci) obično je potrebna kod bakterijemije. Osjetljivost na antibiotik in vitro često nije u korelaciji s kliničkim rezultatima.