Bolest mačjeg ogreba je infekcija koju uzrokuje Bartonella henselae. Simptomi su lokalne papule i regionalni limfadenitis. Dijagnoza se postavlja klinički, a potvrđuje biopsijom ili serološkim testovima. Liječi se lokalno grijanjem, analgeticima i ponekad antibioticima.
(Vidi također Pregled Bartonella infekcija.)
Najveći rezervoar za B. henselae je kućna mačka, pogotovo mačići. Prevalencija protutijela protiv B.henselae u američkih mačaka iznosi 14 – 50%.
Oko 99% bolesnika opisuje kontakt s mačkama, od kojih je većina zdrava. Specifična lokacija organizma u mačaka je nejasna; međutim, razdoblja asimptomatske bakterijemije javljaju se ciklički. Infekcija se prenosi na ljude preko ugriza ili ogrebotine. Mačja buha prenosi infekciju među mačkama i moguće da je uzrok infekcije kod osoba koje nisu bile u dodiru s mačkama, iako je riječ o nedokazanoj teoriji. Najčešće obolijevaju djeca.
Simptomi i znakovi
Za 3–10 dana nakon ogreba, većina bolesnika razvije na mjestu ogreba eritematoznu papulu, s krustom na površini (a rijetko pustulu). Za 2 tjedna dolazi do povećanja regionalnih limfnih čvorova. Oni su u početku čvrsti i osjetljivi, kasnije počinju fluktuirati i prazniti se kroz fistulu. Limfadenopatiju može pratiti vrućica, malaksalost, glavobolja i anoreksija.
U 5–14% bolesnika postoje neobični znakovi bolesti:
-
u 6% dolazi do Parinaudovog okuloglandularnog sindroma (konjunktivitis povezan s palpabilnim preaurikularnim limfnim čvorovima);
-
u 2% dolazi do neuroloških znakova (encefalopatija, konvulzije, neuroretinitis, mijelitis, paraplegija, cerebralni arteritis)
-
u <1% granulomatozna bolest jetre i slezene
Pacijenti se također mogu prezentirati s vrućicom nepoznatog uzroka. B. henselae je jedan od najčešćih uzroka endokarditisa s negativnim hemokulturama, obično u bolesnika s prethodnom bolesti srčanih zalistaka. Teški diseminirani oblik bolesti se razvija u bolesnika s AIDS–om.
Limfadenopatija se spontano povlači za 2–5 mjeseci. U pravilu dolazi do potpunog oporavka, osim u teškim oblicima neurološke bolesti i bolestima jetre i slezene, koje mogu biti smrtonosne ili ostaviti posljedice.
Dijagnoza
Dijagnoza bolesti mačjeg ogreba postavlja se dokazom pozitivnog titra protutijela u serumu (preporučeno je testiranje u akutnoj fazi i fazi oporavka u razmaku 6 tjedana) ili PCR testiranjem aspirata limfnog čvora.
Limfadenopatija može biti uzrokovana drugim infekcijama (npr. tularemija, mikobakterijske infekcije, bruceloza, gljivične infekcije, venerični limfogranulom), dokazivanje tih organizama može se učiniti u slučaju nejasne dijagnoze bolesti mačjeg ogreba.
U slučaju sumnje na tumor ili zbog potrebe potvrđivanja bolesti mačjeg ogreba može se učiniti biopsija limfnog čvora. Dijagnoza se temelji na karakterističnom histopatološkom nalazu (npr. supurativni granulom) ili dokaza mikroorganizma metodama imunofluorescencije.
Imunokompromitiranim bolesnicima i onim sa sistemnim simptomima treba učiniti i hemokulture (s prolongiranom inkubacijom). Kultura aspirata limfnog čvora rijetko je pozitivna. Međutim, Bartonella sp može se izolirati iz kulture bioptata limfnog čvora.
Liječenje
Liječenje bolesti mačjeg ogreba uključuje lokalno grijanje i analgetike, u pravilu je riječ o samoograničavajućoj bolesti. Ako limfni čvor fluktuira, aspiracija iglom obično ublažava bol.
Liječenje antibioticima nema jasan povoljan učinak te ih se kod lokalizirane infekcije u pravilu ne bi trebalo propisivati. Međutim, primjena azitromicina, eritromicina ili doksiciklina često smanjunje adenopatiju, a možda smanjuje i rizik od sistemskog širenja. Fluorokinoloni, rifampicin, gentamicin, ili doksiciklin mogu se koristiti za bakterijemiju kod pacijenata s AIDS-om. Produžena terapija (npr. nekoliko tjedana do mjeseci) obično je potrebna kod bakterijemije. Osjetljivost na antibiotik in vitro često nije u korelaciji s kliničkim rezultatima.