Razni fiziološki (npr. O2, N2, CO2) i nefiziološki (npr. ugljikov monoksid) plinovi mogu izazvati simptome prilikom ronjenja.
Vidi Pregled ronilačkih ozljeda
Do toksičnosti O2 tipično dolazi kada parcijalni tlak kisika dosegne 1,4 atmosfere, što se događa pri udisanju zraka na dubini od ~57m. Simptomi su parestezije, žarišne konvulzije, vrtoglavica, mučnina, povraćanje i suženje vidnog polja. Oko 10% bolesnika ima generalizirane konvulzije ili sinkopu, što u pravilu dovodi do utapanja. Rizik se povećava kada ronioci udišu smjese O2 i N2 (Nitrox) koje imaju povećani udio O2.
Opijenost dušikom (dušična narkoza):
Kad se na dubinama >30 m udiše komprimirani zrak, povišeni parcijalni tlak N2 ima anestetički učinak sličan dušikovom oksidu. Dušična narkoza (“pijanstvo dubina”) uzrokuje simptome i znakove slične intoksikaciji alkoholom (npr. smanjene intelektualne i neuromuskularne sposobnosti, promjene ponašanja i osobnosti). Promjene u prosuđivanju mogu dovesti do utapanja. Na dubinama >91 m može doći do halucinacija i gubitka svijesti.
Budući da se ronioci prilikom izrona brzo oporave, dijagnoza se postavlja klinički. Liječenje podrazumijeva hitno, ali kontrolirano, izranjanje. Dušična narkoza se može spriječiti korištenjem helija za razrijeđivanje O2 prilikom ronjenja u većim dubinama jer helij nema sedativne osobine N2. Međutim, primjena čistih mješavina helija/O2 pri jako dubokim zaronima (>180m) povećava opasnost od razvoja neurološkog sindroma velikih dubina.
Otrovanje ugljičnim monoksidom
CO2 trovanje može uzrokovati bilo što od sljedećeg:
-
neadekvatano disanje (hipoventilacija)
-
tijesno mokro odijelo
-
preopterećenost
-
kvar regulatora za disanje
-
ronjenje na velikim dubinama
-
zagađenje udahnutog zraka izdahnutim plinovima (moguće kod zatajenja CO2 skupljača prilikom ronjenja sa zatvorenim krugom)
Hipoventilacija može povećati razinu CO2 u krvi i izazvati osjećaj nedostatka zraka i sedaciju. U teškim slučajevima može doći do mučnine, povraćanja, omaglice, glavobolje, ubrzanog disanja, crvenjenja lica, smetenosti, konvulzija i gubitka svijesti.
Na blage slučajeve se posumnja kada ronioci često imaju glavobolje povezane s ronjenjem ili sporo troše svoje zalihe zraka.
Prilikom izrona uobičajeno dolazi do spontanog oporavka te testiranje arterijske krvi nakon zarona ne pokazuje povišene vrijednosti CO2. Liječi se postupnim izranjanjem i završetkom ronjenja ili otklanjanjem precipitirajućih uzroka.
Otrovanje ugljičnim monoksidom
Ugljikov monoksid može ući u komprimirani zrak ronioca ako se ulazna valvula kompresora prilikom punjenja nalazi preblizu motornom ispuhu, ili ako se sredstvo za podmazivanje u neispravnom kompresoru pregrijava te djelomično izgara, stvarajući tako ugljikov monoksid.
Simptomi su mučnina, glavobolja, slabost, nespretnost i psihičke promjene. U teškim slučajevima može doći do konvulzija, sinkope ili kome.
Dijagnoza se postavlja otkrivanjem povišenih vrijednosti karboksihemoglobina u krvi; pulsna oksimetija nema dijagnostičku vrijednost i najčešće je normalna jer pulsni oksimetar ne može razlikovati oksihemoglobin i karboksihemoglobin. Ronilački aparat se može testirati na ugljični monoksid.
Liječi se visokim protokom 100%–og O2, najbolje preko maske u koju se ne izdiše ponovno, što smanjuje poluživot karboksihemoglobina od 4–8 h na sobnoj temperaturi na 40–80 min. Kod teških slučajeva može se uzeti u obzir i hiperbarična terapija kisikom ako je brzo dostupna. Razine karboksihemoglobina će brzo pasti u hiperbaričnoj komori (polu-života od 15 do 30 min); međutim, korist hiperbarične terapije O2 je sporna. Neke studije ukazuju da hiperbarična terapija O2 smanjuje neurološke posljedice, a neke ne.
Neurološki sindrom velikih dubina
Na dubinama ≥180 m može doći do sindroma neuromuskularnih i moždanih poremećaja koji još uvijek slabo razjašnjen. Sindrom se češće javlja kod brzog zarona uz udisanje mješavine helija/O2. Simptomi su mučnina, povraćanje, fini tremor, nekoordinacija, omaglica, zamor, pospanost, mioklonički grčevi, grčevi u želucu i smanjenje intelektualnih i psihomotoričkih sposobnosti.
Dijagnoza se postavlja klinički. Pojava sindroma se može prevenirati usporavanjem brzine zarona.