Rekompresijsko liječenje

Autor: Richard E. Moon, MD
Urednik sekcije: dr. sc. Lana Videc Penavić, dr. med.
Prijevod: Ivan Ivanovski, dr. med.

Rekompresijsko liječenje predstavlja primjenu 100%-tnog O₂ tijekom nekoliko sati u hermetički zatvorenom prostoru u kojem vlada tlak > 1 atm, koji se postupno smanjuje do atmosferskog. U ronilaca se ova terapija primarno koristi za dekompresijsku bolest, arterijsku plinsku emboliju, otrovanje ugljičnim monoksidom i druge indikacije. S terapijom treba započeti što ranije radi boljeg ishoda, po mogućnosti unutar 48 sati od izrona. Unatoč terapiji, teška ozljeda predviđa lošiji ishod. Kod neliječenog pneumotoraksa potrebno je prije početka rekompresije postaviti torakalni dren.

Vidi Pregled ronilačkih ozljeda

Ciljevi rekompresijskog liječenja kod ronilačkih ozljeda uključuju:

  • povećanje topljivosti i dopreme kisika

  • pojačano ispiranje (eliminaciju) N₂

  • smanjenje koncentracije CO

  • smanjenje veličine plinskih mjehurića

  • smanjenje ishemije tkiva

Za otrovanje ugljičnim monoksidom mehanizmi uključuju skraćivanje poluvremena karboksihemoglobina, smanjenje ishemije i oksidativnog stresa te moguće poboljšanje mitohondrijske funkcije.

Hiperbarična oksigenoterapija koristi se i za više stanja koja nisu vezana uz ronjenje (vidi tablicu Hiperbarična terapija kisikom).

Hiperbarična terapija kisikom*

Potkrepljujući dokazi

Poremećaji

* Hiperbarična oksigenoterapija (HBOT) glavni je oslonac liječenja dekompresijskih ozljeda povezanih s ronjenjem te arterijske plinske embolije. Iskušana je i u liječenju drugih poremećaja s različitim stupnjem učinkovitosti. Relativne kontraindikacije su kronične plućne bolesti, bolesti sinusa, predispozicija za konvulzije i klaustrofobija. Trudnoća nije kontraindikacija. U SAD-u se komore mogu locirati preko Divers Alert Network-a (hitno: 919-684-9111; informacije: 919-684-2948). Dodatne informacije: Indikacije za hiperbaričnu terapiju kisikom, 14. izd., Undersea & Hyperbaric Medical Society, 2019. (ISBN 978-1-947239-16-6).

Dobri dokazi

Akutna okluzija središnje retinalne arterije ili retinalne vene

Arterijska plinska embolija

Opekline

Otrovanje ugljičnim monoksidom

Klostridijalni i neklostridijalni nekrotizirajući fascitis

Dekompresijska bolest

Osteoradionekroza ili radijacijska nekroza mekog tkiva

Loše cijeljenje kožnih transplantata

Refraktorni osteomijelitis

Senzorineuralni gubitak sluha

Traumatska ozljeda mozga

Ishemijski udovi (npr. posljedica dijabetičke vaskularne bolesti)

Povoljni (ograničeni) dokazi

Aktinomikoza

Teška anemija s organskim kompromitiranjem

Intrakranijski apsces

Budući da se rekompresija općenito dobro podnosi, treba je započeti čim postoji razumna mogućnost koristi, čak i do 48 sati nakon izrona. Ipak, uspjeh je manji ako se započne > 48 sati nakon pojave simptoma.

Rekompresijske komore mogu biti „multiplace” (za više bolesnika i zdravstvenog djelatnika) ili „monoplace” (samo za jednog bolesnika). Iako su jednokrevetne komore jeftinije, njihova primjena može biti rizičnija jer se kritičnom bolesniku kojem je potrebna intervencija ne može pristupiti tijekom tretmana.

Podaci o lokaciji najbliže rekompresijske komore, najbržim načinima transporta te pouzdanim kontaktima za savjetovanje trebaju biti poznati roniocima, zdravstvenom osoblju, spasilačkim službama i policiji u popularnim ronilačkim središtima.

Takve informacije dostupne su i putem Divers Alert Network-a (919-684-9111; 24 sata). Undersea and Hyperbaric Medical Society pruža vrijedne opće informacije o rekompresiji. Konzultacije „liječnik-liječniku” dostupne su preko Duke Dive Medicine (919-684-8111).

Rekompresijski protokoli

O tlaku i trajanju liječenja u hiperbaričnoj komori obično odlučuje specijalist hiperbarične medicine na mjestu komore. Liječenje se provodi 1–2 puta dnevno u trajanju 45–300 min do prestanka simptoma; ubacuju se stanke od 5–10 min kako bi se smanjio rizik od toksičnosti kisika. Tlak u komori obično je 2,5–3 atm, no u bolesnika sa životno ugrožavajućim neurološkim simptomima zbog plinske embolije može se započeti s povišenjem tlaka do 6 atm kako bi se što brže smanjili mjehurići u mozgu.

Premda se rekompresija najčešće provodi 100% O₂ ili komprimiranim zrakom, ponekad su indicirane specifične plinske mješavine (npr. helij/O₂ ili N₂/O₂ u neatmosferskim omjerima) ako je ronilac koristio neuobičajene mješavine ili je zaron bio neuobičajeno dug. Tablice sa specifičnim protokolima nalaze se u US Navy Diving Manual.

Bolesnike sa zaostalim neurološkim oštećenjima treba intermitentno ponavljano liječiti u komori; ponekad su potrebni dani do postizanja maksimalnog poboljšanja.

Komplikacije rekompresijskog liječenja

Rekompresija može uzrokovati tegobe nalik barotraumi, uključujući barotraumu ušiju i sinusa. Nakon 20–30 tretmana može se pojaviti prolazna kratkovidnost. Rijetko nastaju plućna barotrauma, plućna toksičnost kisika, hipoglikemija ili konvulzije. Sedativi i opioidi mogu zamaskirati simptome i uzrokovati respiratornu insuficijenciju te ih treba izbjegavati ili davati u najnižoj učinkovitoj dozi.

Kontraindikacije za rekompresiju

Bolesnici s pneumotoraksom zahtijevaju torakalnu drenažu (torakostomiju s drenom) prije rekompresije, osim ako je pneumotoraks malen i liječenje se provodi u multiplace komori s osobljem i opremom za trenutačno zbrinjavanje tenzijskog pneumotoraksa.

Relativne kontraindikacije uključuju:

  • opstruktivne plućne bolesti

  • infekcije gornjih dišnih putova i sinusa

  • teško zatajivanje srca

  • nedavnu operaciju ili ozljedu uha

  • klaustrofobiju

  • nedavnu veliku operaciju

Ključne točke

  • organizirati i provesti indiciranu rekompresiju što je ranije moguće

  • iako zaka