Hripavac je vrlo zarazna bolest koja se javlja uglavnom u djece i adolescenata, a uzrokuje je gram-negativna bakterija Bordetella pertussis. Simptomi su u početku nespecifični simptomi gornjeg dišnog sustava, a potom slijedi paroksizmalni ili grčeviti kašalj koji obično završava produženim, visokim krikom (magareći kašalj). Dijagnoza se postavlja uzgojem uzročnika u kulturi nazofaringealnih briseva, pomoću PCR-a i serološkim pretragama. Liječi se makrolidnim antibioticima.

Hripavac je dječja bolest koja se može prevenirati cijepljenjem, a incidencija je u porastu . U SAD-u je incidencija bila najniža 1980. godine kada je iznosila 1/100,000 populacije, a do 2014.g. se povećala na oko 10/100,000. Izvještaj CDC-a o privremenom nadzoru iz 2016.g. izvijestio je o incidenciji od 4,9/100,000 (1). Porast učestalosti od 1980-ih dolazi zbog

• Slabljenja imuniteta u prethodno cijepljenih adolescenata i odraslih

• odbijanja cijepljenja djece od strane roditelja vidi: Pokret anti-cijepljenje.

Takvi nezaštićeni pacijenti mogu razviti bolest; nadalje, nezaštićeni adolescenti i odrasli su važan rezervoar za B. pertussis te su stoga često izvor infekcije za nezaštićenu djecu <1 god (koja su imala najveći porast incidencije i najvišu stopu smrtnosti [2]). Također, moguće je da se virulentnost sojeva epidemije povećava.

U SAD-u je bilo 15,737 slučajeva pertusisa i 7 smrtnih slučajeva u 2016. godini (1). Incidencija na 100,000 bila je najveća u dojenčadi <6 mjeseci (85,5). Većina smrtnih slučajeva (6 od 7) dogodila se u dojenčadi <1 god. Hripavac je također opasan u starijih osoba.

Kataralni stadij je često teško razlikovati od bronhitisa ili gripe. U obzir dolaze adenovirusne infekcije i TBC.

Kulture nazofaringealnih uzoraka su pozitivne na B. pertussis u 80 do 90% slučajeva u kataralnoj i početkom paroksizmalne faze. Budući da su za uzgoj potrebne posebne podloge i produljena inkubacija, u slučaju sumnje na pertusis, laboratorij treba obavijestiti.

Pretragama razmaza nazofarinksa pomoću specifičnih fluorescentnih protutijela pertusis se točno dijagnosticira, no osjetljivost pretrage je manja od uzgoja u kulturi. Serologija u akutnoj fazi i fazi oporavka može biti od pomoći.

PCR testiranje uzoraka nazofarinksa je najosjetljiviji i najpoželjniji test.

Broj leukocita u krvi je obično između 15.000 i 20.000/μl, ali može biti normalan ili čak do 60.000/μl, uz obično 60–80% malih limfocita.

Parapertusis se razlikuje na osnovi kulture ili metodom fluorescentnih protutijela.

• Potporno liječenje:

• Eritromicin ili azitromicin

Za teško bolesnu djecu preporučuje se hospitalizacija s respiratornom izolacijom. Izolacija se nastavlja sve dok ne protekne 5 dana od početka primjene antibiotika.

U dojenčadi, aspiracija kojom se odstranjuje višak sluzi iz grla može biti od životnog značaja. Ponekad je potrebna traheostoma ili nazotrahealna intubacija uz primjenu kisika. Ekspektoransi, antitusici i blagi sedativi nemaju veliki učinak.

Budući da svako uznemirivanje može dovesti do teškog napada kašlja s anoksijom, teško bolesnu djecu treba držati u zatamnjenoj, tihoj prostoriji, te ih treba što manje uznemiravati.

Bolesnike liječene kod kuće trebalo bi izolirati, osobito od osjetljive dojenčadi, najmanje 4 tjedna od početka bolesti, sve dok se simptomi ne smire.

Antibiotici primijenjeni u kataralnom stadiju mogu dovesti do poboljšanja. Nakon razvoja paroksizama, antibiotici obično nemaju kliničkog učinka, ali se primjena preporučuje kako bi se ograničilo širenje.

Preferirani lijekovi su

• Eritromicin 10 do 12,5 mg/kg po svakih 6 h (maksimalno 2 g dnevno) tijekom 14 dana

• Za djecu, azitromicin 10 do 12 mg/kg po jednom dnevno tijekom 5 dana.

Trimetoprim/sulfametoksazol može biti supstitucija u bolesnika ≥ 2 mjeseca koji ne toleriraju makrolide ili su alergični na njih.

Antibiotike također treba primijeniti kod bakterijskih komplikacija (npr. bronhopneumonije i upale srednjeg uha).

Aktivna imunizacija spada u uobičajena cijepljenja u dječjoj dobi. Pet doza acelularnog cjepiva protiv pertusisa daje se (obično u kombinaciji s difterijom i tetanusom [DTaP]) u dobi 2, 4 i 6 mjeseci; booster doze se daju u dobi 15 do 18 mj i 4 do 6 godina.

Nuspojave pertusis komponente cjepiva uključuju

• Encefalopatiju unutar 7 dana

• Konvulzije, s vrućicom ili bez nje, unutar 3 dana

• Perzistentno, neutješno vrištanje ili plakanje tijekom ≥ 3 h

• Kolaps ili šok unutar 48 h

• Vrućicu ≥ 40,5° C unutar 48 sati

• Neposrednu tešku ili anafilaktičku reakciju

Ove reakcije kontraindiciraju daljnju uporabu pertusisa; cjepivo kombinacije difterije i tetanusa (DT) dostupno je bez pertusis komponente. Acelularno cjepivo, koje je trenutno dostupno, bolje se podnosi nego prethodno korišteno cjepivo, koje je sadržavalo brojne stanične komponente.

Niti cijepljenje, niti prirodno stečena bolest ne donosi cjeloživotni zaštitni imunitet protiv pertusisa ili reinfekcije. Imunitet slabi tijekom 5 do 10 god nakon posljednje doze cjepiva.

Jedna booster doza s Tdap (koja sadrži niže doze komponenata difterije i hripavca nego u DTaP koji se primjenjuje u djetinjstvu) umjesto Td se preporučuje za sve odrasle nakon dobi od 19 god (uključujući i one> 65 god); trebalo bi se primijeniti tijekom svake trudnoće nakon 20 tjedana gestacije (po mogućnosti između 27. i 36 .tjedna trudnoće). Novije preporuke imaju za cilj smanjiti rizik od širenja pertusisa od osjetljivih adolescenata i odraslih na nezaštićenu dojenčad.

Otpornost nakon prirodno stečene infekcije traje oko 20 godina. Pasivna je imunizacija nepouzdana i ne preporučuje se.

Djecu koja su bila u bliskom dodiru s bolesnikom, a mlađa su od 7 godina te su dobila < 4 doze cjepiva, treba cijepiti.

Ove skupine trebaju uzimati 500 mg eritromicina po svaka 4 h ili 10 do 12.5 mg/kg po svaka 4 sata tijekom 7 do 14 dana. Alternativni antibiotici su klaritromicin i azitromicin. Za dojenčad <1 mj, azitromicin se preferira za profilaksu nakon izlaganja.

• Hripavac je respiratorna infekcija koja se može pojaviti u bilo kojoj dobi, ali se najčešće javlja u male djece, posebno dojenčadi <6 mj, s najvećom vjerojatnošću za razvoj smrtnog ishoda.

• Kataralni stadij sa simptomima infekcije gornjeg dišnog sustava praćen je paroksizmalnim stadijem s ponovljenim napadajima brzog, uzastopnog kašlja kojeg slijedi užurbani, duboki inspirij (kriku).

• Bolest traje oko 7 tjedana, ali kašalj može trajati mjesecima.

• Dijagnoza se postavlja pomoću PCR testa ili kulturom nazofarinksa; potrebni su posebni mediji.

• Liječi se s makrolidima da bi se ublažila bolest (tijekom kataralne faze) ili smanjio prijenos (tijekom paroksizmalne faze i kasnije).

• Razvoj bolest se sprječava korištenjem acelularnog cjepiva kao dio redovnog kalendara cijepljenja (uključujući booster dozu za odrasle), bliski kontakti se liječe eritromicinom.

• Niti preboljela bolest niti cijepljenje ne donose doživotnu zaštitu, iako sljedeća bolest je blaža.