Atopijski dermatitis (AD, često se nazivaju ekcem) je kronična upalna bolest kože složene patogeneze koja uključuje genetsku podložnost, imunološku disfunkciju i narušenu epidermalnu barijeru, te okolišne čimbenike. Kožne promjene su prvi simptom; lezije na koži su u rasponu od blagog eritema do teške lihenifikacije. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i pregleda. Liječi se emolijensima, izbjegavanjem alergijskih i atopičnih poticaja te često, lokalnom primjenom kortikosteroida ili imunomodulatora. Atopijski dermatitis dječje dobi često regredira ili se znatno smanjuje u odrasloj dobi.

(Vidi također Definicija dermatitisa.)

Atopijski dermatitis prije svega utječe na djecu u urbanim područjima ili razvijenim zemljama, a prevalencija je porasla tijekom posljednjih 30 godina; do 20% djece i 1 do 3% odraslih osoba u razvijenim zemljama su pogođene bolešću. Većina ljudi razvije simptome prije 5. godine, mnogi od njih prije navršene 1. godine. Nedokazana higijenska hipoteza podrazumijeva da smanjeno izlaganje infektivnim agensima u djetinjstvu (zbog oštrijih higijenskih režima) može povećati razvoj atopijskih bolesti i autoimune reakcije na vlastite proteine; mnogi bolesnici ili članovi obitelji koji imaju AD imaju i astmu ili alergijski rinitis.

Sekundarne bakterijske infekcije (superinfekcije), osobito stafilokokna i streptokokna infekcija (npr, celulitis i regionalni limfadenitis) su uobičajene. Može se razviti i eksfolijativni dermatitis.

Eczema herpeticum (Kaposijev variceliformni osip) je difuzna infekcija s herpes simpleksom do koje dolazi u bolesnika s AD. U područjima aktivnog ili nedavnog dermatitisa pojavljuju se tipične grupirane vezikule, ali može biti zahvaćena i normalna koža. Nakon nekoliko dana bilježi se febrilitet i adenopatija. Ponekad, ta infekcija može postati sistemska, što može biti fatalno. Ponekad se bilježi zahvaćenost oka, uzrokujući bolnu leziju rožnice.

AD mogu komplicirati gljivične i neherpetične virusne infekcije kože, poput običnih bradavica i molluscum contagiosuma.

U bolesnika s dugotrajnim AD može se između 20. i 30. godinama razviti katarakta.

Česta primjena sredstava za lokalno liječenje izlaže bolesnika mnogim potencijalnim alergenima, a kontaktni dermatitis može pogoršati i zakomplicirati AD, kao što to općenito može i suha koža, koja je česta u ovih bolesnika.

Dijagnoza se postavlja klinički. link za modificirani klinički relevantni diagnostic criteria proposed by the American Academy of Dermatology in 2003.

AD je često teško razlučiti od drugih dermatoza (npr. seboroičnog dermatitisa, numularnog dermatitisa, psorijaze), premda određenu pomoć predstavlja pozitivna obiteljska anamneza o atopiji i raspodjela (distribucija) samih promjena. Sljedeći obrasci distribucije mogu pomoći u razlikovanju:

• Psorijaza se obično nalazi na ekstenzornim, a ne na fleksornim stranama, može zahvatiti i nokte te ima sjajnije ljuske.

• Seboroični dermatitis najčešće zahvaća lice (npr. nazolabijalne brazde, obrve, područje glabele, vlasište).

• Numularni dermatitis nema fleksornu raspodjelu, a lihenifikacija je rijetka.

Budući da bolesnici i dalje mogu dobiti druge kožne bolesti, ne treba sve buduće kožne tegobe pripisivati AD.

Kupanje se ne treba više od jednom dnevno. Kupanje s razrijeđenim izbjeljivačem 2 puta / tjedno uz nazalnu primjenu mupirocina može smanjiti kolonizaciju S. aureus i smanjiti težinu AD (1). Koloidne kupke su ponekad umirujuće. Kod posušivanja vlažne kože, kožu treba prvo blago posušiti ručnikom, izbjegavajući snažne pokrete trljanja.

Ovlaživači (masti kao što je bijeli vazelin ili hidrofilne vazelinom [osim ako je pacijent alergičan na lanolin] ili kreme u debelom sloju) primjenjuju se neposredno nakon kupanja kako bi se pomogla zadržati vlažnost kože i smanjio osjećaj svrbeži.

Vlažni oblozi (lokalna kortikosteroidna terapija ili imunomodulatori primijenjeni na mokru kožu, omotani vlažnim pokrovom, a zatim prekriveni suhim slojem) su korisni za teške, indurirane i rezistentne lezije.

Antihistaminici mogu pomoći u smirivanju osjećaja svrbeži preko svojih sedativnih svojstava. U tu svrhu može poslužiti hidroksizin u dozi od 25 mg PO 3 ili 4×/dan (u djece, 0,5 mg/kg svakih 6 h ili 2 mg/kg u jednoj dozi prije spavanja) te difenhidramin u dozi od 25–50 mg PO prije spavanja. Slabo sedirajući H1 blokatori poput loratadina, feksofenadina i cetirizina također mogu imati povoljan učinak, premda njihova učinkovitost nije dokazana. Doksepin, triciklički antidepresiv koji blokira i H1 i H2 receptore u dozi od 25–50 mg PO prije spavanja može također pomoći, no ne preporučuje se u djece <12 god. Nokti trebaju biti kratko odrezani kako bi se izbjegle ogrebotine i sekundarne infekcije.

Takrolimus i pimekrolimus su inhibitori T stanica učinkoviti u liječenju AD. Treba ih primijeniti kad bolesnik ne odgovara na kortikosteroide i katran ili kad nepoželjni učinci kortikosteroida poput atrofije kože, stvaranja strija ili supresije nadbubrežne žlijezde postanu zabrinjavajući. Takrolimus ili pimekrolimus u obliku kreme se nanose 2×/ dan. Pečenje ili bockanje nakon nanošenja su obično prolazni i nestaju nakon nekoliko dana. Crvenilo lica je rjeđe.

Oporavak stratum corneum i kožne barijere mogu pomoći ublažiti AD. Istraživanja su pokazala da koža pod utjecajem AD je izrazito deficitarna ceramidima, te da nedostatak ceramida povećava transepidermalni gubitak vode. Nekoliko ceramida koji sadržavaju sredstvo za ovlaživanje korisni su za kontrolu AD.

Fototerapija pomaže pri opsežnom AD. Izlaganje prirodnoj sunčevoj svjetlosti poboljšava stanje u mnogih bolesnika. Druga je mogućnost liječenje ultraljubičastim A (UVA) ili B (UVB) zrakama. Uskopojasna UVB terapija se dokazuje učinkovitijom od tradicionalnih širokopojasnih UVB terapija te je također učinkovita u djece. UVA liječenje s psoralenom (PUVA – vidi vidi: Fototerapija:) primjenjuje se kod opsežnih i rezistentnih oblika AD. Nepoželjni učinci su oštećenja kože (npr. PUVA pjege, nemelanomski rak kože). Zbog tih štetnih učinaka, fototerapija, osobito PUVA, izbjegava kad je to moguće u djece i mladih odraslih osoba.

Sistemski imunomodulatori koji su učinkoviti u barem nekih bolesnika su ciklosporin, interferon–γ, mikofenolat, metotreksat i azatioprin. Svi oni smanjuju ili inhibiraju funkciju T stanica i imaju protuupalne osobine. Ovi su lijekovi indicirani kod proširenog, tvrdokornog ili izrazito teškog AD koji se ne poboljšava na lokalno liječenje i fototerapiju.

Antistafilokokni antibiotici, i lokalni (npr. mupirocin, fuzidične kiseline [prijavljenog ≤ 2 tjedna]) i sistemski (primjerice, dikloksacilin, cefaleksin, eritromicin [svi se primjenjuju 250 mg četiri puta dnevno tijekom 1 do 2 tjedna]), koriste se za liječenje bakterijske skinožne superinfekcije, kao što su impetigo, folikulitis, ili furunkuloza. Nazalno se može primijeniti mupirocin da se smanji kolonizacija S. aureus i ozbiljnost AD.

Eczema herpeticum se liječi aciklovirom. Starija djeca i odrasli s blagom bolešću mogu dobivati 200 mg PO 5×/dan. Zahvaćenost oka smatra se oftalmološki hitnom kliničkom prezentacijom, a ako se sumnja na zahvaćenost oka, odmah treba konzultirati oftalmoga.