Premda je učestalost ozljeda kralježnične moždine u djece <10 godina niska, takve ozljede nisu rijetkost. Većina ozljeda kralježnice u djece javlja se u području vrata.
Kod djece < 8 godina ozljede cervikalne kralježnice javljaju se najčešće iznad razine C4 i najčešće su uzrokovane prometnim nesrećama, padovima i zlostavljanjem. Kod djece > 8 godina, ozljede na C5 do C8 su češće, a nastaju zbog sudara motornih vozila i sportskih ozljeda, osobito gimnastike, ronjenja, jahanja, američkog nogometa i hrvanja. U usporedbi s odraslima, djeca imaju različite anatomske značajke (npr. veća glava u odnosu na veličinu tijela, elastičnost ligamenata) koji ih predisponiraju za hipermobilnost kralježnice bez vidljive koštane ozljede.
Djeca s ozljedom leđne moždine mogu imati prolazne simptome kao što su parestezije i slabost. Djeca također mogu imati bolove u kralježnici ili ekstremitetima. U oko 25% djece, pojava neuroloških znakova (kao što su parcijalni neurološki deficit, potpuna paraliza) je odgođena od 30 minuta do 4 dana nakon ozljede, što otežava postavljanje dijagnoze.
Ozljeda kralježnične moždine bez vidljive radiološke abnormalnosti (SCIWORA) je povezana s direktnom spinalnom trakcijom, pritiskom na moždinu, nagnječenjem ili vaskularnom ozljedom. Ova vrsta ozljede pojavljuje se gotovo isključivo u djece i često se javlja u području vratne kralježnice. Kod ozljede moždine bez radiološke abnormalnosti, dijete ima neurološki nalaz koji upućuje na ozljedu moždine (npr. parestezije ili slabost), ali anatomske strukture su normalno anatomski položene te se ne vide koštane abnormalnosti na slikovnim dijagnostičkim pretragama (RTG, CT i / ili MR).
Djeca koja su imobilizirana radi SCIWORA ili drugih ozljeda kralježnične moždine izložena su riziku komplikacija zbog imobilizacije, uključujući dekubituse, tromboembolijske komplikacije, atelektaze i upalu pluća, hipertenzivnu autonomnu disrefleksiju i komplikacije zbog neurogenog mokraćnog mjehura, uključujući infekcije donjeg i gornjeg urinarnog trakta (zbog kronične urinarne kateterizacije), mokraćne kamence, vezikoureteralni refluks i kroničnu bubrežnu bolest.
(Vidi također Trauma kralježnice.)
Dijagnoza
-
RTG (lateralni, anteroposteriorni presjek i odontoidni presjek s otvorenim ustima)
-
Obično CT, osobito za ozljede kostiju i ligamenata
-
MR za potvrdu ozljede leđne moždine
Na ozljedu kralježnične moždine treba posumnjati kod sudara motornih vozila, pada s visine ≥ 3 m ili utapanja.
Sumnja na SCIWORA-u se postavlja čak i kod djece koja imaju prolaznu neurološku disfunkciju ili probadajuću bol niz kralježnicu ili ekstremitete i mehanizam ozljede kompatibilan s ozljedom leđne moždine.
Dijagnostika obično počinje s RTG-om, uključujući i lateralne, anteroposteriorne i odontoidne presjeke otvorenih usta. Ako se postavi sumnja na prijelome, dislokacije ili subluksacije na temelju RTG-a ili na temelju mehanizma ozljede koji s velikom vjerojatnošću upućuje na ozljedu moždine, radi se CT. MR se radi ako:
-
Ozljeda moždine suspektna/potvrđena na RTG-u ili CT-u
-
Neurološki ispad pri kliničkom pregledu upućuje na ozljedu moždine
-
Ozljeda kralježnice suspektna na temelju anamneze, čak i kod prolaznih neuroloških deficita
Liječenje
-
Imobilizacija
-
Održavanje oksigenacije i perfuzije leđne moždine
-
Suportivno liječenje
-
Kirurška stabilizacija kada je to potrebno
-
Dugotrajna simptomatsko njega i rehabilitacija
Djecu s ozljedom kralježnične moždine treba uputiti u pedijatrijski traumatološki centar.
Liječenje je slično onome u odraslih osoba, s imobilizacijom, održavanjem odgovarajuće oksigenacije, ventilacije i cirkulacije. Kirurška stabilizacija rjeđe je indicirana kod djece nego kod odraslih osoba s ozljedom kralježnične moždine. U SCIWORA-i su ligamenti kralježnice labaviji, lomovi koštanih struktura i potpune avulzije ligamenata su odsutne te ne postoji odgovarajuća ciljna struktura za stabilizaciju. Izbjegavanjem operacije kralježnice se čuva spinalna mobilnost. Operacije fuzije povećavaju vjerojatnost nastanka spondiloze u budućnosti. Korištene su visoke doze kortikosteroida u različitim rasporedima i režimima doziranja, međutim, višestruka klinička ispitivanja u odraslih nisu pokazala dodatnu kliničku korist, ali su pokazala povećani rizik od infekcije rane, plućne embolije, sepse i smrti.
Dugoročno liječenje SCIWORA kod djece je slično liječenju ozljeda leđne moždine kod odraslih, s fokusom na intenzivnu rehabilitaciju neurološki pogođenih ekstremiteta i medicinsku podršku za razne uobičajene medicinske komplikacije koje se javljaju nakon dugotrajne imobilizacije ili slabosti. Rehabilitacija je multidisciplinarna i uključuje fizioterapeuta za trening hoda i jačanje donjih ekstremiteta, radnog terapeuta za ozljede vratne moždine koje utječu na motoričku funkciju gornjih ekstremiteta i mogu rezultirati kontrakturama te logopeda koji pomaže kod problema s gutanjem i nakupljanjem sekreta koji pogađaju visoke cervikalne ozljede, Redovita medicinska skrb i posjeti nužni kod teških cervikalnih spinalnih ozljeda koje se ne mogu liječiti ambulantno radi visokog rizika razvoja komplikacija povezanih s imobilizacijom.
Prognoza je izravno povezana s početnom neurološkom funkcijom nakon ozljede. Djeca imaju bolju neurološku prognozu u odnosu na odrasle bolesnike s ozljedom leđne moždine (1, 2).
Literatura
1. Pang D, Pollack IF: Spinal cord injury without radiographic abnormality in children—the SCIWORA syndrome. J Trauma 29: 654–664, 1989.
2. Wang MY, Hoh DJ, Leary SP, et al: High rates of neurological improvement following severe traumatic pediatric spinal cord injury. Spine 29:1493–1497, 2004.