Povijesno se "nesposobnost" smatrala prije svega kliničkim nalazom, a "inkompetentnost" se smatrala pravnim nalazom. Ta razlika, barem u terminologiji, više nije čvrsto priznata; većina državnih zakona sada koristi "nesposobnost", a ne "inkompetentnost", iako se izrazi često koriste kao istoznačnice. Sada je korisnija razlika u terminologiji donošenja odluka u zdravstvu između:
-
Klinička nesposobnost
-
Pravna nesposobnost
Osobe koje imaju kliničku i pravnu sposobnost u pogledu zdravstvene zaštite imaju pravo donositi zdravstvene odluke, uključujući odbijanje medicinski nužne njege, čak i ako smrt može nastati kao posljedica odbijanja. Ljudi koji nemaju obje sposobnosti ne mogu donositi zdravstvene odluke. Međutim, ako pacijent za kojeg liječnik smatra da nema kliničku sposobnost izražava sklonost zdravstvenoj odluci, liječnik nema pravo poništiti tu preferenciju, osim ako sud također ne smatra da osoba nema pravnu sposobnost za donošenje takve odluke.
Klinička sposobnost
Klinička sposobnost donošenja zdravstvenih odluka je vještina razumijevanja prednosti i rizika predložene zdravstvene mjere, razumijevanje mogućih alternativa te donošenja i priopćenja zdravstvene odluke. Procjena ove sposobnosti zahtijeva procjenu sljedećeg:
-
Medicinski čimbenici (npr. pacijentovo zdravstveno stanje, senzorni deficit, nuspojave lijekova, emocionalni i psihijatrijski problemi)
-
Funkcionalne sposobnosti (tjelesne, kognitivne i psihološke)
-
Okolinski čimbenici (npr. stresni životni uvjeti, dostupnost pomagača, izolacija, varijacije u dobu dana uzrokovane rasporedom lijekova ili umorom)
Odgovarajući zdravstveni radnici određuju ovu vrstu sposobnosti kad je potrebno i dokumentiraju postupak utvrđivanja. Kvalificirani zdravstveni radnici, kako su definirani državnim zakonima te su zakonski ovlašteni za donošenje tih odluka u gotovo svim državama sukladno unaprijeđenim državnim zakonskim direktivama. Sudovi se uključuju samo kad pacijent ili netko drugi osporavaju samo odlučivanje ili neki drugi aspekt postupka.
Klinička sposobnost specifična je za određenu zdravstvenu odluku i stoga je ograničena tom odlukom. Razina kliničke sposobnosti potrebna za donošenje zdravstvene odluke ovisi o složenosti te odluke. Pacijent s određenim smanjenjem kapaciteta, čak i onaj s prilično ozbiljnim kognitivnim deficitom, još uvijek može imati dovoljno sposobnosti za donošenje jednostavnih zdravstvenih odluka, poput toga hoće li dopustiti rektalni pregled ili postavljanje intravenske kanile. Međutim, istom pacijentu možda nedostajati sposobnost odlučivanja hoće li sudjelovati u kliničkom ispitivanju.
Treba poduzeti sva moguća nastojanja da se pacijent uključi u donošenje odluka. Ignoriranje odluke bolesnika sa sposobnošću ili prihvaćanje odluke pacijenata bez sposobnosti je neetično i riskira građansku odgovornost. Pacijentova vještina da provede odluku je također važna tijekom liječničke procjene. Na primjer, pacijent sa slomljenom nogom može biti u mogućnosti donijeti odluku o povratku kući, ali također može biti nesposoban za samoliječenje tijekom oporavka. Pružanje potrebne podrške za provođenje odluke postaje važan cilj skrbi.
Sposobnost može biti isprekidana, promjenljiva i pod utjecajem okoline. Pacijenti kojima nedostaje sposobnost zbog intoksikacije, delirija, kome, jake depresije, uznemirenosti ili drugog oštećenja mogu povratiti sposobnost kad se oštećenje otkloni. Kako bi dobili pristanak za liječenje pacijenta koji nema kliničku sposobnost donošenja odluka, zdravstveni djelatnici moraju kontaktirati opunomoćenika ili zastupnika navedenog u pacijentovoj trajnoj punomoći za zdravstvenu skrb ili drugog zakonski ovlaštenog zamjenika (vidi Pristanak i donošenje odluka putem zamjenika). Ako je potrebna hitna ili hitna pomoć (npr. za nesvjesnog pacijenta nakon akutnog događaja) i nema određenog zakonskog surogata ili je surogat nedostupan, primjenjuje se doktrina pretpostavljenog pristanka: pretpostavlja se da pacijenti pristaju na bilo koje nužno hitno liječenje. Proces donošenja hitnih zdravstvenih odluka za ljude koji ne mogu sami donositi odluke rijetko je predmet sudskih sporova.
Pravna sposobnost
Pravna sposobnost (koja se naziva i kompetencija) je pravni status; ne može se utvrđivati od strane zdravstvenih profesionalaca. Međutim, zdravstveni radnici igraju važnu ulogu u postupku procjene. U SAD-u se pretpostavlja da se osobe starije od 18 godina smatraju pravno sposobnima da same donose zdravstvene odluke. Maloljetnici su osobe mlađe od punoljetnosti (obično 18 godina) koje se također smatraju pravno sposobnima. Definicija ove skupine razlikuje se od države do države, ali općenito uključuje maloljetnike koji su u braku, u oružanim snagama ili koji su dobili sudsku uredbu o emancipaciji.
Ljudi ostaju pravno sposobni sve dok ih sudac odgovarajuće nadležnosti ne proglasi pravno nesposobnim u odnosu na neka ili sva područja djelovanja. Ova se izjava obično događa postupkom starateljstva ili skrbništva na sudovima. Pravni zahtjevi za proglašavanje pravne nesposobnosti razlikuju se od države do države. Međutim, obično se zahtijeva potkrepljivanje neke kombinacije sljedećeg:
-
Invalidno stanje (npr. intelektualni invaliditet, mentalni poremećaj, demencija ili drugi moždani poremećaj, kronična upotreba lijekova)
-
Nedostatak kognitivne sposobnosti za primanje i procjenu informacija ili za donošenje ili komuniciranje odluka
-
Nemogućnost da se ispune bitni zahtjevi fizičkog zdravlja, sigurnosti ili brige o sebi bez zaštitne intervencije
-
Nalaz da je starateljstvo ili skrbništvo najmanje restriktivna alternativa za zaštitu osobe
Ako liječnici dovode u pitanje pravnu sposobnost osobe, mogu zatražiti mišljenje suda. Od liječnika se može tražiti da daju iskaz na saslušanju ili dostave dokumentaciju za saslušanje radi utvrđivanja poslovne sposobnosti.
Kad sud proglasi osobu pravno nesposobnom, imenuje skrbnika ili staratelja za donošenje pravno obvezujućih odluka za tu osobu, bilo u svim stvarima ili u ograničenom nizu pitanja koja sud odredi. Sudovi također mogu donositi odluke o određenim spornim pitanjima (npr. određenu odluku o liječenju ili značenju određene upute u životnoj volji osobe).
Sve češće, zahtjev za najmanje restriktivnom alternativom kod smanjene pravne sposobnosti uključuje razmatranje tehnološke pomoći i podržanog donošenja odluka. Podržano donošenje odluka alternativa je imenovanju pravnog skrbnika i omogućuje osobama s invaliditetom da zadrže svoja prava i sposobnost donošenja odluka uz pomoć pouzdanih savjetnika, poput prijatelja, obitelji ili stručnjaka, koji djeluju kao podrška. Potpore pri donošenju odluka mogu uključivati neformalnu pomoć, tehnološku pomoć (npr. medicinski monitori koji signaliziraju potrebu za djelovanjem; mobilne aplikacije s pomoćnom tehnologijom za osobe s invaliditetom) i formalne ugovore o podršci.
Mali, ali sve veći broj država priznao je formalne sporazume o odlučivanju uz podršku (SDM) koji se mogu koristiti za provedbu prava pojedinca na dobivanje podrške od trećih strana. SDM sporazumi trebaju definirati elemente odnosa podrške i jasno priznati da pojedinac koji prima podršku ostaje donositelj odluka. Države također sve više priznaju donošenje odluka uz podršku u svojim statutima o skrbništvu kao manje restriktivnu alternativu skrbništvu.
Više informacija
Mogu bit korisni sljedeći alati za procjenu: Imajte na umu da OVAJ PRIRUČNIK nije odgovoran za sadržaj ovog izvora.