Uzrok je često nejasan, ali poremećaju mogu doprinijeti psihološki (npr. tjeskoba, depresija) i socijalni čimbenici (npr. manjak prijatelja, osjećaj odbačenosti od strane vršnjaka, vršnjačko nasilje). Ako izbjegavajuća ponašanja u svezi škole eskaliraju do točke u kojoj dijete značajno izostaje s nastave to može biti pokazatelj ozbiljnijih problema kao što je depresivni poremećaj u djece ili jedan ili više anksioznih poremećaja, osobito socijalni anksiozni poremećaj, separacijski anksiozni poremećaj i/li panični poremećaj. Faktor distinkcije je to što djeca s izbjegavanjem škole ispoljavaju poteškoće samo u vezi sa školom, dok u ostalih poremećaja djeca imaju i simptome koji zahvaćaju druga područja njihova života. Osjetljivo dijete može pretjerano reagirati sa strahom na učiteljevu strogost ili opomene. Promjene u nastavnom osoblju ili kurikulumu mogu potaknuti školski otpor u djece s posebnim obrazovnim potrebama. Mlađa djeca imaju sklonost manifestiranju somatskih tegoba (npr. bol u trbuhu, mučninu) ili koriste izgovore kako bi izbjegli školu. Neka djeca otvoreno odbijaju ići u školu. Alternativno, djeca mogu ići u školu bez poteškoća, ali postaju tjeskobna ili tijekom školskog dana razvijaju tjelesne simptome te često i redovito idu medicinskoj sestri. Ovakvo ponašanje se razlikuje od ponašanja adolescenata koji jednostavno mogu odlučiti da ne pohađaju školu (markiranje; vidi Školski problemi u adolescenata); kronično izostajanje često je prisutno kod djece s poremećajem ponašanja.

U nedostatku značajnog temeljnog poremećaja, izbjegavanje škole obično je rezultat

• Lošeg uspjeha u školi

• Obiteljskih problema

• Poteškoća s vršnjacima

Većina djece se oporavi od izbjegavanja škole, iako se kod nekih ponovno javlja nakon neke prave bolesti ili praznika.

Podučavanje kod kuće općenito nije riješenje. Djeca koja izbjegavaju školu se trebaju odmah vratiti u školu kako ne bi zaostali sa školskim gradivom. Ako je izbjegavanje škole toliko intenzivno da ometa djetetovu aktivnost i ako dijete ne reagira na jednostavno uvjeravanje od strane roditelja ili nastavnika, može biti opravdano upućivanje stručnjaku za mentalno zdravlje.

Liječenje izbjegavanja škole treba uključivati komunikaciju između roditelja i školskog osoblja, redovito pohađanje škole, a ponekad i terapiju koja uključuje obitelj i dijete s psihologom. Terapija uključuje liječenje temeljnih poremećaja, prilagodbu školskog kurikuluma djeci koja imaju poteškoće u učenju ili druge posebne obrazovne potrebe kao i tehnike ponašanja za suočavanje sa stresom u školi.

(Vidi također Pregled problema ponašanja u djece)