Hipertireoza je stanje prekomjerno lučenje hormona štitne žlijezde. Dijagnoza se postavlja pretragom funkcije štitnjače (npr. slobodni tiroksin, TSH u serumu). Liječenje je s medikamentozno (metimazolom) i ponekad radioaktivni jodom ili operacijom.

(Vidi također Pregled funkcije štitnjače.)

U dojenačkoj dobi hipertireoza je rijetka, ali potencijalno opasna po život. Razvija se u fetusa žena sa sadašnjim ili prethodnom Gravesovom bolešću. U Gravesovoj bolesti, majčina autoantitijela protiv receptora za tiroid-stimulirajući hormon (TSH) stimuliraju proizvodnju hormona štitnjače vežući se za receptor za TSH u štitnoj žlijezdi. Ova protutijela prolaze kroz posteljicu i uzrokuju hiperfunkciju štitnjače u fetusa (intrauterina Gravesova bolest), što može dovesti do smrti ili prijevremenog poroda Budući da djeca nakon rođenja razgrađuju protutijela, novorođenačka Gravesova bolest je obično prolazna. Međutim, budući da razgradnja traje različito dugo, tako da je i trajanje novorođenačke Gravesove bolesti različito.

U djece i adolescenata, Gravesova bolest je uzrok hipertireoze > 90% . Postoji povećana učestalost Gravesove bolesti tijekom puberteta, pri čemu se 80% slučajeva javlja nakon 11. godine života. Primarni mehanizam je stimulacija antitijela za TSH receptor. Neka antitijela blokiraju TSH receptora,i ravnoteža između stimulirajućih i blokirajućih određuju težinu Gravesove bolesti. Mnoga djeca s Gravesovom bolešću imaju obiteljsku povijest autoimune bolesti štitnjače ili drugih autoimunih stanja. Djeca s trisomijom 21 imaju povećan rizik od Gravesove bolesti.

Manje uobičajeni uzroci hipertireoze u djece i adolescenata uključuju autonomno funkcionirajuće toksične čvorove, prolaznu hipertireozu tijekom rane faze Hashimotovog tireoiditisa nakon čega slijedi eventualna hipotireoza (hašitoksikoza) ili štetni učinci lijekova (npr. hipertireoza izazvana amiodaronom). Povremeno, prolazna hipertireoza može biti uzrokovana infekcijama, uključujući bakterijske (akutni tireoiditis) i virusne (subakutni tiroiditis) infekcija; bakterijski uzročnici uključuju Staphylococcus aureus, S. epidermis, Streptococcus pyogenes, S. pneumoniae, Escherichia coli, i Clostridium septicum. Predisponirajući čimbenici za nastanak akutnog tireoiditis u djece uključuju kongenitalne anomalije (npr. perzistentna fistula piriformnog sinusa) i imuno-kompromitirani status.

U fetusu, hipertireoza je rijetka. Znakovi intrauterine hipertireoze (npr. zastoj intrauterinog rasta, fetalna tahikardija [> 160 otkucaja/min], guša) može se otkriti u fetus već u drugom tromjesečju. Fetalna hipertireoza može uzrokovati prijevremeni porod. Ako se uoči fetalna tireotoksikoza, majka se može liječiti antitireoidnim lijekovima. Ako hipertireoza kod fetusa nije otkrivena u neonatalnom razdoblju, novorođenče može biti u teškom stanju; moguće manifestacije uključuju kraniosinostizu (prerana fuzija lubanjskih šavova), mentalno zaostajanje, zaostatak rasta i niski rast. Stopa smrtnosti može doseći 10 do 15%.

In infants, symptoms and signs of hyperthyroidism include irritability, feeding problems, hypertension, tachycardia, exophthalmos, goiter ( vidi: Prirođena guša), frontal bossing, and microcephaly. Ostali rani nalazi su nenapredovanje, povraćanje i proljev. Pogođena dojenčad se gotovo uvijek oporave unutar 6 mjeseci; rijetko dulje. Nastup i težina simptoma također se razlikuju te ovise o tome je li majka uzima antitireoidne lijekove. Ako majka ne uzima lijekove, novorođenče je u hipertireozi pri rođenju; ako majka uzima lijekove, novorođenčad većinom nisu u hipertireozi, dok se lijekovi ne metaboliziraju oko 3 do 7 dana života. Više od 95% djece rođene od majki s Gravesovom bolešću ima simptome unutar prvog mjeseca života; rijetko se prezentacija odgađa u drugi mjesec života.

U djece i adolescenata, simptomi stečene Gravesove bolesti mogu uključivati poteškoće sa spavanjem, hiperaktivnost, emocionalna nestabilnost, pad koncentracije i školskog uspjeha, netoleranciju topline, znojenje, umor, gubitak težine, povećanu učestalost pražnjenja crijeva, tremor i lupanje srca. Znakovi su difuzna gušavost, tahikardija i hipertenzija. Gravesova oftalmopatija javlja se kod jedne trećine djece. Iako su očni simptomi su manje dramatični nego u odraslih, djeca mogu imati zaostajanje očnog kapka ili crvene ili istaknute oči, ponekad sa proptozom (egzoftalmus). Djeca i adolescenti mogu se prezentirati s promjenama u rastu, uključujući ubrzani rast i ubrzanu koštanu dob. Hipertireoza obično ne utječe na početak i napredovanje puberteta, s izuzetkom oligomenoreje ili amenoreje zabilježene u nekih djevojaka.

Akutni tireoiditis može se manifestirati u bilo kojoj dobi s iznenadnom pojavom simptoma hipertireoze, bolnošću štitne žlijezde i povišenom temperaturom. Oko 10% bolesnika s akutnim tireoiditisom ima hipertireozu. Mnogi imaju leukocitozu sa skretanjem u lijevo. Kod subakutnog tireoiditis ove manifestacije su prisutne, ali manjeg intenziteta i može prethoditi virusna bolest; povišena temperatura može trajati nekoliko tjedana.

Tiroidna oluja je rijetka, ali teška komplikacija u djece s hipertireozom, a manifestira se s ekstremnom tahikardijom, hipertermijom, hipertenzijom, kongestivnim zatajenjem srca i delirijem, s progresijom do kome i smrti.

Hipertireoza se u dojenčeta potvrđuje mjerenjem serumskog slobodnog tiroksina (T4), trijodtironina (T3), i TSH. TSI je funkcionalni test koji mjeri samo stimulirajuća protutijela i obično je prvo protutijelo izmjereno za potvrdu Gravesove bolesti. TRAb je kompetitivni test koji mjeri i stimulirajuća i blokirajuća protutijela na TSH receptor, ali ne pravi razliku između različitih protutijela. TRAb se može mjeriti u bolesnika sa simptomima i znakovima tireotoksikoze, ali s negativnim TSI. Budući da simptomi hipertireoze mogu biti nespecifični, novorođenčad čije majke imaju Gravesovu bolest izložena su riziku od hipertireoze i treba ih pratiti mjerenjem slobodne razine T4 i TSH između 3. i 5. dana života i opet između 10. do 14. dana života. If no biochemical abnormalities are noted, infants should be followed clinically until 2 to 3 months of life to identify those few with delayed presentation (1, 2).

Dijagnoza u starije djece i adolescenata je slična onoj kod odraslih i uključuje testove funkcije štitne žlijezde (vidi dijagnoza hipertireoze) i određivanje TSI. Pozitivan TSI u bolesnika sa simptomima i znakovima tireotoksikoze potvrđuje dijagnozu Gravesove bolesti. Za razliku kod evaluacije hipotireoze bitno je mjerenje T3, jer kod rane Gravesove bolesti T3 može porasti prije porasta razine T4. Mjerenje drugih antitijela štitnjače, poput peroksidaze štitnjače i tireoglobulina, može pomoći u procjeni moguće hipertireoidne faze autoimunog tireoiditisa (hašitoksikoze). Biotin je uobičajeni dodatak prehrani bez recepta koji može ometati nalaze štitnjače i treba ga prestati uzimati najmanje 2 dana prije nego što se obave laboratorijske pretrage. Najčešće, biotin može rezultirati lažno visokim razinama T4 i T3 i lažno niskim razinama TSH i može dovesti do neprikladne dijagnoze hipertireoze.

Mnogi liječnici će napraviti ultrazvuk štitne žlijezde u starije djece s hipertireozom i kod asimetrije, negativnih TSI/TRAb, ili palpabilnog čvora. Ultrazvuk ili CT također može pomoći u lokalizaciji apscesa ili indentifikaciji kongenitalne anomalije. Radionuklidno skeniranje (s tehnecijem-99m pertehnetatom ili jodom-123) također se može učiniti ako razina TSI nije povišena kako bi se isključio autonomno funkcionirajući toksični čvor ili diferencirani rak štitnjače. Radionuklidno skeniranje pokazuje difuzni unos u cijeloj žlijezdi kod Gravesove bolesti, ali pokazuje povećani unos na mjestu autonomnog čvora sa smanjenim ili odsutnim unosom u ostatku žlijezde.

Ako se detektira čvor, FNA biopsija također može pomoći u razlikovanju akutnog od subakutnog tireoiditisa i pružiti bakteriogram za pravilno antibiotsko liječenje.

Kod dojenčadi se primjenjuje antitireoidni lijek, najčešće metimazol 0.17 do 0.33 mg/kg 3 puta dnevno na usta, ponekad s beta-blokatorom (npr. propranolol 0.8 mg/kg 3 puta dnevno na usta, atenolol 0,5 do 1,2 mg/kg 1 do 2 puta dnevno) za simptomatsko liječenje. Propiltiouracil, drugi antitireoidni lijek, utvrđeno da ponekad uzrokuje zatajenje jetre i nije više u prvoj liniji liječenja, ali se može koristiti u posebnim situacijama, kao što je tiroidna oluja. Lugolova otopina (kalijev jodid) može se dodati 1 kap (0,05 ml) oralno 3 puta na dan, s prvom dozom danom 1 sat nakon prve doze metimazola, osobito ako je otporan na liječenje metimazolom i beta-blokatorima. Hidrokortizon 0,8 do 3,3 mg/kg oralno 3 puta dnevno ili prednizolon 1 mg/kg oralno 2 puta dnevno ili 2 mg/kg jednom dnevno također se mogu uzeti u obzir, osobito u kritično bolesne dojenčadi. Liječenje hipertireoze treba pomno nadzirati i prekinuti čim bolest uđe u remisiju. Mora se paziti da se izbjegne jatrogena hipotireoza u dojenčadi liječene antitireoidnim lijekovima. (Za liječenje Gravesove bolesti u trudnoći, vidi: Gravesova bolest.)

Za djecu od 11 godina i starije adolescente (11 ili srariji) terapija je slična liječenji hipertireoze za odrasle i uključuje antitireoidne lijekove i ponekad konačno terapijsko liječenje ablaciju štitne žlijezde koristeći radioaktivni jod ili operaciju. Beta-blokatori, poput atenolola ili propranolola mogu se koristiti za kontrolu hipertenzije i tahikardije. Ozbiljni štetni učinci metimazola mogu uključivati agranulocitozu; ako pacijenti koji uzimaju metimazol razviju febrilnu bolest, trebaju napraviti kompletnu krvnu sliku s diferencijalom. To se obično događa u ranoj fazi liječenja metimazol i pri višim dozama i, ako se otkrije, bila bi kontraindikacija za nastavak uzimanja antitiroidnih lijekova.

Djeca liječena antitireoidnim lijekovima redovito se prate testovima funkcije štitnjače, obično svakih 4 do 6 tjedana dok se ne postigne stabilan režim, a zatim svaka 3 do 4 mjeseca. Antitireoidni lijekovi mogu se prekinuti ako je pacijentima potrebna niska doza metimazol za održavanje eutireoidnog stanja i/ili negativna TSI. Kada se ti lijekovi prestanu uzimati, testove funkcije štitnjače treba ponavljati u redovitim intervalima (4 do 6 tjedana, a zatim svaka 3 do 4 mjeseca tijekom sljedeće godine). Djeca koja su liječena antitireoidnim lijekovima imaju vjerojatnost od 35% za postizanje remisije, što je niže nego u odraslih (50%), a koja se definira kao izostanak recidiva ≥ 12 mjeseci nakon prestanka antitiroidne terapije.

Definitivno zbrinjavanje ponekad je potrebno za pacijente koji ne postignu remisiju unutar 18 do 24 mjeseca od započinjanja antitireoidne terapije te za one koji imaju nuspojave liječenja ili ne redovito uzimanje terapije. Karakteristike koje su povezane s nižom vjerojatnosti postizanja remisije su mlađa dob (npr. pretpubertetska vs pubertetska), više razine hormona štitne žlijezde pri prezentaciji bolesti, veći volumen štitne žlijezde (> 2,5 puta veća od normalne za dob) i dugotrajno povišena protutijela na TSH receptor. Radioaktivni jod i operacija su pouzdane opcije za konačno terapijsko rješenje, s ciljem postizanja hipotireoze. Međutim, radioaktivni jod se obično ne koristi u djece koja su mlađa od 10 godina i često nije učinkovit kod većih volumena štitne žlijezde. Dakle, kirurško liječenje je metoda izbora za djecu i adolescente koji imaju navedene faktore. Nakon konačne terapije, pacijenti počinju s levotiroksinom. Doze će možda trebati prilagoditi na temelju povećanja tjelesne težine ili pubertetskog statusa.

U slučaju toksičnog čvora, kirurška ekscizija se preporučuje u djece i adolescenata.

Liječenje akutnog tireoiditisa uključuje oralne ili IV antibiotike (obično amoksicilin/klavulanska kiselina ili cefalosporine kod pacijenata alergičnih na penicilin, ali se preporučuje liječenje prema antibiogramu iz uzorka biopsije s fine-needle aspiracijom). Kirurško liječenje može biti potrebno (npr. drenaža apscesa ili korekcija fistula). Subakutni tireoiditis je samo ograničavajuće stanje i za kontrolu boli primjenjuju se nesteroidni protuupalni lijekovi. Antitiroidni lijekovi nisu indicirani, a beta-blokator se može koristiti ako pacijenti ima simptome.