Hipertireoza je stanje prekomjerno lučenje hormona štitne žlijezde. Dijagnoza se postavlja pretragom funkcije štitnjače (npr. slobodni tiroksin, TSH u serumu). Liječenje je s medikamentozno (metimazolom) i ponekad radioaktivni jodom ili operacijom.

(Vidi također Pregled funkcije štitnjače.)

U dojenačkoj dobi hipertireoza je rijetka, ali potencijalno opasna po život. Razvija se u fetusa žena sa sadašnjim ili prethodnom Gravesovom bolešću. U Gravesovoj bolesti, pacijenti imaju povišena autoantitijela protiv receptora za tiroid-stimulirajući hormon (TSH) i ta autoantitijela stimuliraju proizvodnju hormona štitnjače vežući se za receptor za TSH u štitnoj žlijezdi. Ova protutijela prolaze kroz posteljicu i uzrokuju hiperfunkciju štitnjače u fetusa (intrauterina Gravesova bolest), što može dovesti do smrti ili prijevremenog poroda. Budući da djeca nakon rođenja razgrađuju protutijela, novorođenačka Gravesova bolest je obično prolazna. Međutim, budući da razgradnja traje različito dugo, tako da je i trajanje novorođenačke Gravesove bolesti različito.

U djece i adolescenata, Gravesova bolest je uzrok hipertireoze > 90% . Manje česti uzroci uključuju toksične čvorove, prolaznu hipertireozu u ranoj fazi Hashimotovog tireoiditisa zatim praćenu s hipotireozom (hashitoksikoza), ili štetnih učinaka lijekova (npr. hipertireoza izazvana liječenjem amiodaronom). Povremeno, prolazna hipertireoza može biti uzrokovana infekcijom, uključujući bakterijske (akutni tireoiditis) i virusni (subakutni tireoiditis); bakterijski uzroci uključuju Staphylococcus aureus,S. epidermis,Streptococcus pyogenes,S. pneumoniae,Escherichia coli, i Clostridium septicum. Predisponirajući čimbenici za nastanak akutnog tireoiditis u djece uključuju kongenitalne anomalije (npr. perzistentna fistula piriformnog sinusa) i imuno-kompromitirani status. Pretpubertetska djece s Gravesovom bolešću obično se prezentiraju s izoliranom trijodtironinom (T3) toksikozom, ali ako je dijagnoza odgođena, mogu imati visoku razinu slobodnog tiroksina (T4 ) u serumu i visoki titar protutijela usmjerenog protiv TSH receptora. Neka antitijela protiv TSH receptora su stimulativna, a neka blokirajuća; ravnoteža između tih titara može odrediti težinu Gravesove bolesti.

Simptomi i znakovi su razdražljivost, poteškoće pri hranjenju, hipertenzija, tahikardija, egzoftalmus, guša ( vidi: Prirođena guša), izbočivanje frontalnog područja i mikrocefalija. Ostali rani nalazi su nenapredovanje, povraćanje i proljev. Pogođena dojenčad se gotovo uvijek oporave za 6 mjeseci; tijek je rijetko dulji. Nastup i težina simptoma također se razlikuju te ovise o tome je li majka uzima antitireoidne lijekove. Ako majka ne uzima lijekove, novorođenče je u hipertireozi pri rođenju; ako majka uzima lijekove, novorođenčad većinom nisu u hipertireozi, dok se lijekovi ne metaboliziraju oko 3 do 7 dana života. Više od 95% djece rođene od majki s Gravesovom bolešću ima simptome unutar prvog mjeseca života; rijetko se prezentacija odgađa u drugi mjesec života.

Znakovi intrauterine hipertireoze (npr. zastoj intrauterinog rasta, fetalna tahikardija [> 160 otkucaja/min], guša) može se otkriti u fetus već u 2. tromjesečju. Ako hipertireoza kod fetusa nije otkrivena u neonatalnom razdoblju, novorođenče može biti u teškom stanju; moguće manifestacije uključuju kraniosinostizu (prerana fuzija lubanjskih šavova), mentalno zaostajanje, zaostatak rasta i niski rast. Stopa smrtnosti može doseći 10 do 15%.

U djece i adolescenata, simptomi stečene Gravesove bolesti mogu uključivati poteškoće sa spavanjem, hiperaktivnost, emocionalna nestabilnost, pad koncentracije i školskog uspjeha, netoleranciju topline, znojenje, umor, gubitak težine, povećanu učestalost pražnjenja crijeva, tremor i lupanje srca. Znakovi su difuzna gušavost, tahikardija i hipertenzija. Gravesova oftalmopatija javlja se kod jedne trećine djece. Iako su očni simptomi su manje dramatični nego u odraslih, djeca mogu imati zaostajanje očnog kapka ili crvene ili istaknute oči, ponekad sa proptozom (egzoftalmus). Djeca i adolescenti mogu se prezentirati s promjenama u rastu, uključujući ubrzani rast i ubrzanu koštanu dob; međutim, pubertet je češće zakasnjeli nego prijevremeni.

Akutni tireoiditis može se manifestirati s iznenadnom pojavom simptoma hipertireoze, bolnošću štitne žlijezde i povišenom temperaturom. Oko 10% bolesnika s akutnim tireoiditisom ima hipertireozu. Mnogi imaju leukocitozu sa skretanjem u lijevo. Kod subakutnog tireoiditis ove manifestacije su prisutne, ali manjeg intenziteta i može prethoditi virusna bolesti; povišena temperatura može trajati nekoliko tjedana.

Tiroidna oluja je rijetka, ali teška komplikacija u djece s hipertireozom, a manifestira se s ekstremnom tahikardijom, hipertermijom, hipertenzijom, kongestivnim zatajenjem srca i delirijem, s progresijom do kome i smrti.

Na dijagnozu se treba posumnjati u dojenčadi čije majke imaju aktivnu Gravesovu bolesti i visok titar stimulirajućih protutijela usmjerenih na TSH receptor (tiroidni-stimulirajući imunoglobulin (TSI) ili protutijela na TSH receptor (TRAb)) i potvrđeno s mjerenjem serumskog T4, slobodnog T4, T3 i TSH. TSI i TRAb mogu se koristiti za potvrđivanje Gravesove bolesti. TSI mjeri samo stimulirajuća antitijela, dok TRAb mjeri stimulirajuća i blokirajuća protutijela na TSH receptor. TRAb se može koristiti umjesto TSI jer su noviji testovi visoko osjetljivi i mogu se brzo izraditi. Budući da simptomi hipertireoze mogu biti nespecifični, novorođenčad čije majke imaju Gravesovu bolest izložena su riziku od hipertireoze i treba ih pratiti mjerenjem slobodne razine T4 i TSH između 3. i 5. dana života i opet između 10. do 14. dana života. Ako se ne uoče biokemijske abnormalnosti, dojenčad treba klinički pratiti do 2. odnosno 3. mjeseca života kako bi se prepoznali oni koji imaju kasniju prezentaciju (1).

Dijagnoza u starije djece i adolescenata je slična onoj kod odraslih i uključuje testove funkcije štitne žlijezde (vidi dijagnoza hipertireoze) i određivanje TSI/TRAb. Za razliku kod evaluacije hipotireoze bitno je mjerenje T3, jer kod rane Gravesove bolesti T3 može porasti prije porasta razine T4. Mnogi liječnici će napraviti ultrazvuk štitne žlijezde u starije djece s hipertireozom i kod asimetrije, negativnih TSI/TRAb, ili palpabilnog čvora. Ultrazvuk ili CT također može pomoći u lokalizaciji apscesa ili indentifikaciji kongenitalne anomalije. Ako je čvor potvrđen, biopsiju s fine-needle aspiracijom (FNA) treba uzeti u obzir, kao i radionuklidnu scintigrafiju (bilo ^99mTc pertehnetata ili ¹²³I) da bi se isključilo toksični čvor ili radi diferenciranja karcinoma štitnjače. FNA biopsija također može pomoći u razlikovanju akutnog od subakutnog tireoiditisa i pružiti bakteriogram za pravilno antibiotsko liječenje.

Kod dojenčadi se primjenjuje antitireoidni lijek, najčešće metimazol 0.17 do 0.33 mg/kg po dozi, ponekad s beta-blokatorom (npr. propranolol 0.8 mg/kg po dozi, atenolol 0,5 do 1,2 mg/kg jednom/dnevno) za simptomatsko liječenje. Nedavno je za drugi antitiroidni lijek propiltiouracil utvrđeno da ponekad uzrokuje zatajenje jetre i nije više u prvoj liniji liječenja, ali se može koristiti u posebnim situacijama, kao što je tiroidna oluja. Liječenje hipertireoze treba pomno nadzirati i prekinuti čim bolesti uđe u remisiju. (Za liječenje Gravesove bolesti u trudnoći, vidi: Gravesova bolest.)

Za stariju djecu i adolescente liječenje je slično onoj za odrasle i uključuje antitireoidne lijekove i ponekad konačno terapijsko liječenje ablaciju štitne žlijezde koristeći radioaktivni jod ili operaciju. Beta-blokatori, poput atenolola ili propranolola mogu se koristiti za kontrolu hipertenzije i tahikardije. Djeca koja su liječena antitireoidnim lijekovima imaju vjerojatnost od 35% za postizanje remisije, što je niže nego u odraslih (50%), a koja se definira kao izostanak recidiva ≥ 12 mjeseci nakon prestanka antitiroidne terapije.

Definitivno zbrinjavanje ponekad je potrebno za pacijente koji ne postignu remisiju unutar 18 do 24 mjeseca od započinjanja antitireoidne terapije te za one koji imaju nuspojave liječenja ili ne redovito uzimanje terapije. Karakteristike koje su povezane s nižom vjerojatnosti postizanja remisije su mlađa dob (npr. pretpubertetska vs puberteta), više razine hormona štitne žlijezde pri prezentaciji bolesti, veći volumen štitne žlijezde (> 2,5 puta veća od normalne za dob) i dugotrajno povišena protutijela na TSH receptor. Radioaktivni jod i operacija su pouzdane opcije za konačno terapijsko rješenje, s ciljem postizanja hipotireoze. Međutim, radioaktivni jod se obično ne koristi u djece koja su mlađa od 10 godina i često nije učinkovit kod većih volumena štitne žlijezde. Dakle, kirurško liječenje je metoda izbora za djecu i adolescente koji imaju navedene faktore.

U slučaju toksičnog čvora, kirurška ekscizija se preporučuje u djece i adolescenata.

Liječenje akutnog tireoiditisa uključuje oralne ili IV antibiotike (obično amoksicilin/klavulanska kiselina ili cefalosporine kod pacijenata alergičnih na penicilin, ali se preporučuje liječenje prema antibiogramu iz uzorka biopsije s fine-needle aspiracijom). Kirurško liječenje može biti potrebno (npr. drenaža apscesa ili korekcija fistula). Subakutni tireoiditis je samo ograničavajuće stanje i za kontrolu boli primjenjuju se nesteroidni protuupalni lijekovi. Antitiroidni lijekovi nisu indicirani, a beta-blokator se može koristiti ako pacijenti ima simptome.