Otrovanje nastaje kao posljedica kontakta sa toksičnom tvari. Simptomi kojima se trovanje prezentira su različiti, međutim određeni učestali sindromi mogu ukazati na jednu od skupina otrova. Dijagnoza je primarno klinička, ali kod nekih otrovanja analize krvi i urina mogu biti od pomoći. Za većinu otrovanja liječenje je simptomatsko; ali za neka su potrebni specifični antidoti. Prevencija uključuje jasno označavanje kutija s lijekovima te držanje lijekova daleko od dohvata djece.

Većina otrovanja je ovisna o dozi. Doza se određuje kao koncentracija tijekom vremena. Toksičnost može nastati izlaganjem velikim količinama inače netoksične supstance. Neka otrovanja nastaju izlaganjem supstancama koje su otrovne u svakoj dozi. Otrovanje se razlikuje od hipersenzitivnih i idosinkratskih reakcija, koje su nepredvidljive i neovisne o dozi, kao i od intolerancije, koja predstavlja toksičnu reakciju na inače netoksičnu dozu određene supstance.

Otrovanje se najčešće javlja kao posljedica ingestije, ali i injekcije, inhalacije i izlaganja tjelesnih površina (npr. kože, očiju, sluznica). Mnoge često progutane neprehrambene tvari su uglavnom netoksične (vidi tablicu); međutim, gotovo svaka tvar može biti otrovna ako se uzme u prevelikim količinama.

Slučajno otrovanje je često među malom djecom, koja su radoznala i nekritično ingestiraju tvari usprkos nezdravom okusu i mirisu; obično se radi samo o jednoj supstanci. Trovanje je također često među starijom djecom, mladima i odraslima kod pokušaja samoubojstva; može se raditi o više vrsta lijekova, uključujući alkohol, acetaminofen i druge bezreceptne lijekove. Slučajno otrovanje može se javiti kod osoba starije dobi kao posljedica smetenosti, slabog vida, duševnog poremećaja ili višekratnog propisivanja istog lijeka od različitih liječnika (vidi Problemi s lijekovima kod starijih).

Ponekad se radi o namjernom trovanju pojedinca od strane osobe koja ih želi ubiti ili onesposobiti (npr. radi silovanja ili pljačke). Lijekovi koji se koriste za onesposobljavanje (npr. skopolamin, benzodiazepini, γ–hidroksibutirat) uglavnom imaju sedativno ili amnestičko djelovanje, ili oba navedena. Rijetko, roditelji koji imaju medicinska znanja truju svoju djecu iz nepoznatih psihičkih poremećaja ili želje za izazivanjem bolesti s ciljem privlačenja medicinske pažnje (poremećaj ranije poznat kao Munchhausenov sindrom skrbnika.

Nakon izloženosti ili ingestije i apsorpcije, većina otrova se metabolizira, prolazi kroz GI trakt ili se izlučuje. Ponekad tablete (npr. aspirin, željezo, lijekovi koji se otpuštaju u crijevima) naprave velike konglomerate (bezoare) u GI sustavu, gdje se zadržavaju uz kontinuiranu apsorpciju i toksično djelovanje.

Simptomi i znakovi

Simptomi i znakovi trovanja razlikuju se ovisno o tvari vidi: Simptomi i liječenje specifičnih otrovanja . Također, različiti bolesnici otrovani istom tvari mogu imati različite simptome. Ipak, najčešće se javlja 6 skupina simptoma (toksični sindromi, toksidromi) koji mogu ukazati na pojedine skupine tvari (vidi tablicu). Bolesnici koji se otruju većim brojem tvari rijetko će imati simptome karakteristične samo za jednu od njih.

Simptomi obično počinju ubrzo nakon kontakta, ali uz određene otrove se javljaju nakon razdoblja latencije. Odgođeno djelovanje se javlja kada se radi o toksičnosti metabolita, a ne osnovne supstance (npr. metanol, etilen glikol, hepatotoksične tvari). Unos hepatotoksičnih tvari (npr. paracetamol, željezo, gljiva Amanita falloides) može uzrokovati akutno zatajenje jetre nakon jednog ili nekoliko dana. Simptomi otrovanja metalima ili ugljikovodičnim otapalima se uglavnom manifestiraju nakon kronične izloženosti.

Progutani i apsorbirani otrovi uglavnom izazivaju sustavne simptome. Kaustične i korozivne otopine oštećuju uglavnom sluznice GI trakta uzrokujući stomatitis, enteritis ili perforaciju. Neki otrovi (npr. alkohol, ugljikovodici) uzrokuju karakterističan zadah. U dodiru s kožom toksini mogu izazvati različite akutne kožne simptome (npr. osip, bol, formiranje ´mjehura´ na koži); kronična izloženost može dovesti do dermatitisa.

Inhalirani toksini topivi u vodi (npr. klor, amonijak) izazivaju simptome oštećenja gornjih dišnih putova, dok manje topivi otrovi (npr.fozgen) izazivaju oštećenje donjih dišnih putova, što može dovesti i do nekardiogenog edema pluća. Udisanje ugljičnog monoksida, cijanida, ili sumporovodika može uzrokovati ishemiju organa ili srčani ili respiratorni arest. Čvrsti, tekući ili plinoviti otrovi u kontaktu s okom mogu dovesti do oštećenja rožnice, bjeloočnice i leće s posljedičnim crvenilom, bolom i gubitkom vida.

Neke tvari (npr. kokain, fenciklidin, amfetamini) mogu izazvati tešku agitaciju koja može dovesti do hipertermije, acidoze i rabdomiolize.

Dijagnostika

• Razmatranje trovanja u bolesnika s izmijenjenom svijesti ili neobjašnjivim simptomima

• Anamneza iz svih dostupnih izvora

• Selektivno, usmjereno testiranje

Prvi korak u postavljanju dijagnoze trovanja je procjena općeg stanja bolesnika. Kod teških otrovanja može biti potrebna brza intervencija radi ugroženosti dišnih puteva ili kardiopulmonalnog kolapsa.

Vrsta otrovanja može biti poznata već kod prvog kontakta s bolesnikom. Na otrovanje treba sumnjati ako bolesnici imaju neobjašnjive simptome, osobito poremećaj svijesti (koji može varirati od agitacije preko somnolencije do kome). U slučajevima namjernog samootrovanja kod odraslih treba sumnjati na unos više toksičnih supstanci.

Anamneza je često najkorisnije sredstvo. Kako sami bolesnici često ne mogu dati relevantne podatke (npr. mala djeca, suicidalni ili psihotični odrasli bolesnici, bolesnici s poremećenom svijesti), potrebno je ispitati prijatelje, obitelj i osoblje koje je sudjelovalo u spašavanju. I naizgled pouzdani pacijenti mogu netočno navesti količinu ili vrijeme ingestije. Ukoliko je moguće, potrebno je pregledati bolesnikovo prebivalište zbog pronalaska raznih tragova (npr. poluprazne kutije za tablete, oproštajno pismo, znakovi korištenja droga). Ljekarne i liječnički podatci mogu pružiti korisne informacije. Kod otrovanja na radnom mjestu treba ispitati suradnike i nadređene. Svi industrijske kemikalije moraju imati Dokument sa sigurnosnim podacima (MSDS- eng.material safety data sheet) unaprijed dostupan na radnom mjestu; MSDS pruža detaljne informacije o toksičnosti i specifičnom tretmanu.

U mnogim dijelovima svijeta informacije o kemikalijama u kućanstvu i industriji mogu se dobiti iz centara za kontrolu otrovanja. Preporučene su konzultacije s centrima za trovanja, budući da sastojci, mjere prve pomoći i antidoti naznačeni na pakiranjima mogu katkad biti netočni ili zastarjeli. Također, pakiranje može biti izmjenjeno ili ugroženo. Centri za kontrolu otrovanja mogu ponekad pomoći u identifikaciji nepoznatih lijekova na osnovi njihovog izgleda. U centrima je uvijek dostupan toksikolog. Telefonski broj najbližeg Centra često je na popisu s drugim brojevima hitnih službi u prednjem dijelu lokalnog telefonskog imenika; broj je također dostupan od telefonskog operatera. U RH kontakt Centra za kontrolu otrovanja jest 01 2348 342. Više informacija dostupno je na: American Association of Poison Control Centers http://www.aapcc.org/ web site.

Fizikalni pregled ponekad otkriva znakove koji ukazuju na pojedinačne tvari (npr. toksidromi (vidi tablicu vidi tablicu)), zadah, prisustvo topičkih lijekova, ubodi igle koji govore za intravensko uživanje droga, znakovi kroničnog uživanja alkohola).

Čak i kada je poznato da je bolesnik izložen trovanju, treba misliti i na druge moguće uzroke poremećaja svijesti (npr. infekcija CNS–a, trauma glave, hipoglikemija, moždani udar, portalna i Wernickeova encefalopatija). Na pokušaj samoubojstva uvijek treba misliti kod starije djece, adolescenata i odraslih koji su progutali lijekove. Također, djeca često dijele pronađene pilule i supstance; potrebno je poduzeti pažljivo istraživanje kako bi se identificirale i druge potencijalno otrovane osobe među prijateljima te braćom i sestrama.

Testiranje

Laboratorijski testovi su u većini slučajeva od male pomoći. Standardni i lako dostupni testovi za otkrivanje lijekova koji se često zlorabe (probir na toksine) su kvalitativni, ne kvantitativni. Ovi testovi mogu pružiti i lažno pozitivne ili lažno negativne rezultate, a otkrivaju samo limitiran broj toksičnih tvari. Također, otkrivanje zlouporabe određene tvari ne znači nužno da je ista i uzrok bolesnikovih simptoma ili znakova. Najčešće se koristi testiranje urina na droge, ali ima ograničenu vrijednost i obično otkriva skupine toksina ili metabolita, a ne jasno određene supstance. Na primjer, imunoesej test urina na opijate ne otkriva fentanil ili metadon, ali reagira na vrlo male količine morfina ili analoga kodeina. Test za otkrivanje kokaina detektira njegov metabolit, a ne sam kokain.

Za većinu tvari, koncentracija u serumu se ne može lako odrediti ili ne pomaže u liječenju. Za neke je ipak važna kod izbora terapijskih postupaka (npr. acetaminofen, aspirin, CO, digoksin, etilen glikol, željezo, litij, metanol, fenobarbiton, fenitoin, teofilin). Brojna nadležna tijela preporučuju mjerenje razine paracetamola svim bolesnicima s miješanim otrovanjima, jer je otrovanje paracetamolom često, a u ranim stadijima nerijetko asimptomatsko te može izazvati tešku odgođenu toksičnost koja se može sprječiti antidotom. Za druge tvari također postoje testovi koji mogu pomoći u liječenju (npr. PV/ INR kod predoziranja varfarinom, razina methemoglobina za neke supstance). Bolesnicima s poremećajem svijesti ili promjenom vitalnih parametara, ili koji su uzeli određene tvari, treba odrediti serumske elektrolite, ureju, kreatinin, osmolalnost, glikemiju, parametre koagulacije i acidobazni status. Ostali testovi (npr. razina methemoglobina, razina ugljičnog monoksida, CT mozga) su indicirani kod određenih suspektnih trovanja ili u određenim kliničkim situacijama.

Kod nekih otrovanja običan RTG abdomena može dokazati postojanje i ujedno locirati progutanu tvar (npr. željezo, olovo, arsen, drugi metali, progutani paketići kokaina ili drugih nedopuštenih droga).

EKG i monitoriranje srčanog ritma indicirano je kod otrovanja lijekovima s kardiovaskularnim učincima ili kod otrovanja nepoznatim tvarima.

Ako se razina pojedine tvari u krvi ili simptomi toksičnosti nakon početnog sniženja ponovno povećavaju ili pak ostaju neočekivano dugo na istoj razini, treba posumnjati na bezoar, preparate s postepenim otpuštanjem ili na ponovno skriveno uživanje nedopuštenih tvari.

Liječenje

• Potporno liječenje:

• Aktivni ugljen za ozbiljna peroralna otrovanja

• Uporaba specifičnih antidota ili dijalize prema potrebi

• U rijetkim slučajevima 'lavaža' želuca

Teško otrovanim bolesnicima može biti potrebna ventilacija ili liječenje karadiovaskularnog kolapsa. Bolesnicima s poremećajem svijesti ponekad treba trajno praćenje ili fiksacija. Rasprava o liječenju specifičnih otrovanja navedena je u nastavku i u vidi tablicu, vidi tablicu, s vidi: Simptomi i liječenje specifičnih otrovanjanapomenom kako su navedene preporuke generalne, bez specifičnih detalja. Preporučuje se konzultirati centre za kontrolu trovanja kod svih otrovanja, osim onih najlakših i najčešćih.

Početna stabilizacija:

• ABC (engl. airway–dišni put, breathing–disanje, circulation–cirkulacija).

• IV nalokson

• IV dekstroza i tiamin

• IV tekućine, ponekad vazopresori

Dišni put, disanje i cirkulacija moraju se održavati kod bolesnika sa sumnjom na sistemsko trovanje. Pacijenti bez pulsa ili krvnog tlaka zahtijevaju hitnu kardiopulmonalnu reanimaciju.

Bolesnicima s apnejom ili kompromitiranim dišnim putovima (npr. strano tijelo u orofarinksu ili oslabljen refleks gutanja) treba postaviti endotrahealni tubus (vidi Trahealna Intubacija). U slučaju respiratorne depresije ili hipoksije, trebaju biti osigurane nadoknada kisika ili mehanička ventilacija .

IV nalokson (2 mg u odraslih; 0,1 mg/kg u djece, u nekim slučajevima potrebne su doze i do 10 mg) treba dati kod bolesnika s apnejom ili teškom respiratornom depresijom, uz održavanje dišnog puta. Kod ovisnika o opijatima može nastupiti sindrom ustezanja, ali je ipak poželjniji od teške respiratorne depresije. Ako depresija disanja perzistira unatoč primjeni naloksona, potrebna je endotrahealna intubacija i mehanička ventilacija. Ako nalokson zaustavi respiratornu depresiju, pacijent se treba monitorirati; ako se respiratorna depresija ponovno pojavi, bolesnike treba liječiti daljnjim bolusom IV naloksona ili endotrahealnom intubacijom i mehaničkom ventilacijom. Predloženo je kontinuirano korištenje niskih doza naloksona u infuziji, za održavanje disanja bez uzrokovanja ustezanja, ali se u stvarnosti pokazalo teško ostvarivo.

IV dekstroza (50 ml 50% -tne otopine za odrasle, 2 do 4 ml/kg 25% otopine za djecu) treba dati pacijentima s poremećajem svijesti ili CNS depresijom, osim ako hipoglikemija nije isključena hitnim određivanjem glukoze u krvi.

Tiamin (100 mg IV) se daje istovremeno ili prije glukoze odraslima sa sumnjom na nedostatak tiamina (npr alkoholičari, pothranjeni bolesnici).

IV tekućina se daje u slučaju hipotenzije. Ú slučaju neadekvatnog odgovora na nadoknadu tekućine, potrebno je invazivno hemodinamsko praćenje radi određivanja potrebe za nadoknadom fluida i uvođenja vazoaktivne terapije. Vazokonstriktor prvog izbora za većinu hipotenzija izazvanih otrovanjem je noradrenalin 0,5 do 1 μg/min u IV infuziji, ali se liječenje ne smije odgađati ukoliko je neki drugi vazokonstriktor brže dostupan.

Lokalna dekontaminacija

Sve površine tijela izložene otrovu, uključujući i oči, treba isprati velikim količinama vode ili fiziološke otopine. Kontaminiranu odjeću, obuću, nakit, kao i topičke flastere i transdermalne sisteme treba ukloniti.

Aktivni ugljen

Ugljen se često daje, osobito nakon ingestije multiplih ili nepoznatih tvari. Uporaba aktivnog ugljena sa sobom nosi nizak rizik (osim ako zbog povraćanja ne postoji rizik aspiracije) te nije dokazano kako smanjuje morbiditet ili mortalitet. Kada se koristi, aktivni ugljen se daje u najkraćem mogućem roku. Zbog svoje molekularne konfiguracije i velike površine adsorbira većinu toksina. Opetovana primjena aktivnog ugljena može biti učinkovita kod otrovanja tvarima koje prolaze enterohepatičku cirkulaciju, poput fenobarbitona i teofilina, te kod preparata s postupnim otpuštanjem. Aktivni ugljen se kod teških otrovanja takvim tvarima može dati u 4 do 6 satnim intervalima ukoliko je prisutna crijevna peristaltika. Neučinkovit je kod otrovanja kaustičnim tvarima, alkoholom i jednostavnim ionima poput cijanida, željeza, drugih metala i litija.

Treba primijeniti količinu 5 do 10 puta veću od pretpostavljene količine progutanog otrova. Ukoliko količina otrova nije poznata, uobičajena doza ugljena iznosi 1 do 2 g/kg, što je 10 do 25 g za djecu <5 god. starosti, a 50 do 100 g za stariju djecu i odrasle. Aktivni ugljen se primjenjuje u obliku suspenzije s vodom ili blagim pićima. Zbog neugodnog okusa izaziva povraćanje u oko 30% bolesnika. Može se razmotriti primjena putem nazogastrične sonde, ali uz oprez zbog rizika traume prilikom postavljanja sonde ili aspiracije aktivnog ugljena; potencijalne koristi trebaju prevagnuti rizike. Ne treba ga koristiti sa sorbitolom ili drugim laksativima jer oni nemaju jasan benefit, a mogu izazvati dehidraciju i poremećaje elektrolita.

Pražnjenje želuca

Pražnjenje želuca, koji je bilo dobro prihvaćeno i čini se intuitivno korisno, ne bi trebalo biti rutinski primjenjivano. Jasno ne smanjuje ukupni pobol i smrtnost, te sa sobom nosi rizike. Dolazi u obzir ukoliko se može napraviti unutar jednog sata od ingestije koja ugrožava život. Obzirom da se otrovanja često manifestiraju prekasno, uz tešku procjenu da li se radi o otrovanju opasnom po život, ispiranje želuca je rijetko indicirano, a u slučaju trovanja kaustičnom tvari i kontraindicirano (vidi vidi: Unos kaustičnih tvari).

Ukoliko je potrebno isprazniti želudac, najbolje je to napraviti ispiranjem (lavaža). Ispiranje želuca može izazvati komplikacije poput epistakse i aspiracije, a rijetko i ozljedu orofarinksa ili jednjaka. Sirup ipekakuane može imati nepredvidljive učinke i često izaziva dugotrajno povraćanje, a ne može odstraniti bitnu količinu otrova iz želuca. Primjena sirupa ipekakuane može biti opravdana ako je progutano sredstvo vrlo otrovno, a vrijeme transporta do ustanove za hitnu medicinsku pomoć neuobičajeno dugo, što je rijetkost.

Kod lavaže želuca, voda iz slavine se ulijeva, a potom izvlači iz želuca putem sonde. Treba upotrijebiti najširu moguću sondu (obično >36 Frencha kod odraslih ili 24 Frencha kod djece), kako bi se i fragmenti tableta mogli odstraniti. Kod bolesnika poremećene svijesti ili slabog refleksa gutanja, preporuča se endotrahealna intubacija prije lavaže radi preveniranja aspiracije. Bolesnike se postavi u lijevi bočni položaj radi preveniranja aspiracije, a tubus se postavi oralno. Kako lavaža može izazvati pomak toksične tvari dublje u GI trakt, želučani sadržaj je potrebno aspirirati i dati 25 g aktivnog ugljena putem sonde odmah po njenoj inserciji. Potom slijedi primjena vode sa slavine (oko 3ml/kg), nakon čega se želučani sadržaj uklanja gravitacijom ili uz pomoć šprice. Ispiranje se nastavlja sve dok se u dobivenom želučanom sadržaju ne vide toksične tvari; obično se upotrijebi oko 500 do 3000 ml tekućine. Nakon ispiranja potrebno je dati drugu dozu aktivnog ugljena od 25g.

Ispiranje crijeva

Ovom metodom se ispire GI trakt i teoretski smanjuje vrijeme prolaska tableta kroz probavnu cijev. Nije dokazano da smanjuje pobol i smrtnost. Ispiranje je indicirano u narednim slučajevima:

• Ozbiljna trovanja zbog preparata sa produženim oslobađanjem, te tvari koje se ne adsorbiraju ugljenom (npr. teški metali)

• Paketi droga (npr. progutani, lateksom presvučeni paketi heroina ili kokaina)

• Suspektan bezoar

Komercijalno pripremljene otopine polietilen glikola, koji se ne apsorbira, zajedno s elektrolitima daju se brzinom 1 do 2 L/h kod odraslih ili 25 do 40 ml/kg/h kod djece, sve dok rektalno ne izlazi čista tekućina, za što su ponekad potrebni sati ili čak dani. Otopina se najčešće daje putem želučane sonde, iako poneki motivirani bolesnici sami piju velike količine tekućine.

Alkalizacija urina:

Alkalizacija urina povećava eliminaciju slabih kiselina (npr. salicilati, fenobarbiton). Primjenjuje se otopina napravljena od 1 L 5% glukoze s tri ampule 50 mEq NaHCO₃ i 20 do 40 mEq kalija u dozi od 250 ml/h kod odraslih, a 2 do 3 ml/kg/h kod djece. Kiselost (pH) urina se održava na vrijednosti >8, uz nadoknadu kalija. Mogu se javiti hipernatremija, alkaloza i preopterećenje tekućinom, ali su uglavnom bez veće kliničke važnosti. Ipak, alkalizacija urina je kontraindicirana kod bolesnika sa zatajenjem bubrega.

Dijaliza:

Česti toksini koji mogu zahtijevati dijalizu ili hemoperfuziju uključuju

• Etilen glikol

• Litij

• Metanol

• Salicilati

• Teofilin

Ove terapijske metode su manje učinkovite ukoliko su molekule otrova velike ili električno polarizirane, imaju veliki volumen distribucije (npr. tvari koje se odlažu u masnom tkivu) ili se značajno vežu za tkivne proteine (npr. digoksin, fenciklidin, fenotijazini ili triciklički antidepresivi). O potrebi za dijalizom se odlučuje na temelju laboratorijskih nalaza i kliničke slike. U dijalizne metode ubrajaju se hemodijaliza, peritonejska dijaliza i lipidna dijaliza, koja iz krvi uklanja tvari topive u mastima, kao i hemoperfuzija, koja brže i učinkovitije uklanja specifične otrove—vidi vidi: Komplikacije bubrežne nadomjesne terapije).

Specifični antidoti

Za najčešće korištene antidote vidi TBL vidi tablicu. Kelirajući agensi koriste se kod otrovanja teškim metalima, te povremeno i drugim lijekovima vidi tablicu. Intravenske emulzije masti u 10% i 20% koncentracijama te visoke doze inzulina koriste se za uspješno liječenje trovanja različitim srčanim toksinima (npr, bupivakain, verapamil).

Trajne potporne mjere:

Većina simptoma (npr. agitacija, sedacija, koma, edem mozga, hipertenzija, aritmije, zatajenje bubrega, hipoglikemija) liječe se uobičajenim potpornim mjerama (vidi drugdje u PRIRUČNIKU).

Hipotenzija i aritmije uzrokovane lijekovima ne reagiraju uvijek na uobičajenu farmakoterapiju. Za refraktornu hipotenziju treba razmotriti davanje dopamina, adrenalina, drugih vazoaktivnih lijekova, primjenu intraaortne pumpe ili čak ekstrakorporalne cirkulacije.

Za refraktorne aritmije ponekad je potreban srčani stimulator. Torsades de pointes se često liječe Mg sulfatom 2 do 4 g IV, 'overdrive' elektrostimuliranjem ili titriranom infuzijom izoproterenola.

Konvulzije se u prvoj liniji liječe benzodiazepinima, ali fenobarbiton ili fenitoin se također mogu koristiti. Ključno je kontrolirati jaku agitaciju, što se postiže visokim dozama benzodiazepina, drugim snažnim sedativima (npr. propofol), a u ekstremnim stanjima može biti potrebna indukcija paralize i mehanička ventilacija.

Hipertermiju je bolje liječiti agresivnom sedacijom i fizikalnim mjerama rashlađivanja nego antipireticima. Zatajenje organa može u konačnici dovesti do transplantacije jetre ili bubrega.

Hospitalizacija

Opće indikacije za hospitalizaciju uključuju poremećaj svijesti, perzistentno poremećene vitalne znakove i očekivanu kasnu toksičnost. Primjerice, hospitalizaciju treba razmotriti u slučaju unosa preparata s odgođenim djelovanjem, posebno ukoliko se radi o lijekovima s mogućim ozbiljnim toksičnim učinkom (npr. kardiovaskularni lijekovi). Ako ne postoji drugi razlog za hospitalizaciju, ako su laboratorijski testovi uredni ili ako su simptomi prestali nakon 4 do 6 sati opservacije, većina bolesnika se može otpustiti. Ipak, ako je ingestija bila namjerna, bolesnicima je potreban pregled psihijatra.

Prevencija

U SAD–u je značajno smanjen broj smrtnih slučajeva otrovanja među djecom <5 godina. Smanjivanje količine bezreceptnih analgetika u jednom pakiranju, te eliminiranje zbunjujućih i suvišnih formulacija smanjuje težinu otrovanja, osobito acetaminofenom, aspirinom ili ibuprofenom.

Ostale preventivne mjere uključuju

• Jasno označavanje proizvoda za domaćinstvo i lijekova na recept

• Pohranjivanje lijekova i otrovnih tvari u ormarima koja su zaključana i nedostupna djeci

• Bacanje lijekova kojima je istekao rok i drugih toksičnih tvari u otpad koji je nedostupan djeci

• Korištenje detektora ugljičnog monoksida

• Suzdržavanje od propisivanja opioida i korištenje neopioidnog liječenja kada je god moguće

Važne su i mjere javne edukacije o neophodnosti pohranjivanja određenih tvari u originalnim spremnicima (npr. ne stavljati insekticide u boce za piće). Korištenjem utisnutih identifikacijskih oznaka na čvrstim lijekovima sprječava se konfuzija i pogreška bolesnika, farmaceuta i liječnika.

Ključne točke

• Otrovanje se razlikuje od hipersenzitivnih i idosinkratskih reakcija, koje su nepredvidljive i neovisne o dozi, kao i od intolerancije, koja predstavlja toksičnu reakciju na inače netoksičnu dozu neke supstance.

• Prepoznavanje toksidroma (npr antikolinergični, muskarinski kolinergični, nikotinski kolinergični, opioidni, simpatomimetički, sindrom ustezanja) može pomoći suziti diferencijalnu dijagnozu.

• Toksičnost može biti neposredna, odgođena (npr. acetaminofen, željezo, Zelena pupavka koja uzrokuje zakašnjelu hepatotoksičnosti), ili se javit tek nakon ponavljane izloženosti.

• Potrebno je povećati prepoznavanje trovanja i identifikaciju specifičnih otrova na način da se razmišlja o otrovanju kod svih bolesnika s neobjašnjenom promjenom stanja svijesti i temeljitim ispitivanjem povijesti bolesti.

• Uzeti u obzir druge uzroke (npr. CNS infekcija, trauma glave, hipoglikemija, moždani udar, jetrena encefalopatija, Wernicke encefalopatija) ako je došlo do promjene stanja svijesti, čak i ako se sumnja na trovanje.

• Koristiti toksikološko testiranje (npr. imunoanaliza droga) selektivno, jer može dati nepotpune ili netočne informacije.

• Sva trovanja lijeciti simptomatski, aktivni ugljen za teška peroralna trovanja te druge metode koristiti selektivno.

Više informacija

• Hazardous Materials Tools Medicinska knjižnica