Trajna plućna hipertenzija novorođenčeta je perzistiranje ili povratak konstrikcije plućnih arteriola, što uzrokuje značajno smanjenje protoka krvi kroz pluća i desno–lijevi pretok na razini atrija i/ili duktusa. Simptomi i znakovi su tahipneja, respiratorne retrakcije i jaka cijanoza ili desaturacija koja se ne poboljšava primjenom O2. Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze, fizikalnog pregleda, RTG slike prsnog koša i odgovora na primjenu O2. Liječenje uključuje O2, visokofrekventnu ventilaciju, dušikov oksid, primjenu vazopresora i / ili inotropa; izvantjelesnu membransku oksigenaciju u slučajevima terapijskog neuspjeha.

Vidi Pregled poremećaja disanja u perinatalnom razdoblju

Značajne fiziološke promjene prate proces rađanja, ponekad razotkrivajući stanja koja ne predstavljaju problem tijekom intrauterinog života. Zbog toga osoba sa znanjem neonatalne reanimacije mora biti nazočna pri svakom porodu. Gestacijska dob i parametri rasta mogu pomoći u prepoznavanju novorođenačke patologije.

Trajna plućna hipertenzija novorođenčeta (TPHN) je poremećaj plućnih krvnih žila koji pogađa terminsku ili prenešenu novorođenčad.

• Respiratorni distres sindrom

• Prijevremeno zatvaranje duktus arteriosusa ili ovalnog otvora ( vidi: Kardiovaskularna funkcija novorođenčeta), što povećava fetalni protok krvi kroz pluća a može biti potaknuto majčinim uzimanjem NSAID–a;

• Plućna hipoplazija

• Prirođena dijafragmalna hernija kod koje je jedno plućno krilo značajno hipoplastično, što dovodi do usmjeravanja većine protoka u drugo plućno krilo;

• Novorođenačka sepsa ili pneumonija, vjerojatno uslijed stvaranja vazokonstriktivnih prostaglandinakoji koji nastaju aktivacijom puta ciklooksigenaze od strane bakterijskih fosfolipida

Simptomi i znakovi trajne plućne hipertenzije novorođenčeta su tahipneja, respiratorne retrakcije i jaka cijanoza ili desaturacija koja se ne poboljšava uz nadoknadu O2. U dojenčadi s desno-lijevim pretokom kroz duktus arteriosus, oksigenacija je bolja u desnoj brahijalnoj arteriji nego u silaznoj aorti; stoga cijanoza može biti diferentna (tj, zasićenost O2 u donjih ekstremiteta je ≥ 5% niža nego u desnom gornjem ekstremitetu).

Na RTG slici plućna se polja mogu činiti normalnima, ili pokazivati promjene uslijed osnovne bolesti (npr. sindroma aspiracije mekonija, novorođenačke pneumonije, prirođene dijafragmalne hernije). Rendgenske abnormalnosti može biti teško razlikovati od bakterijske pneumonije.

Oksigenacijski indeks (srednji tlak u dišnim putovima [cm H₂O] × frakcija kisika u udahnutom zraku [Fio₂] × 100 / Pao₂) koristi se za određivanje težine bolesti i izbor trenutka intervencija (posebno za udisanje dušikovog oksida [oksigenacijski indeks od 15 do 25] i izvantjelesne membranske oksigenacije [ECMO-oksigenacijski index > 40]). Sveukupna smrtnost kreće se od 10 do 80% i ovisi o osnovnoj bolesti. Međutim, 25% preživjelih pokazuje zastoj u razvoju, oštećenje sluha, funkcionalne poremećaje ili kombinaciju navedenog. Stopa ovih poremećaja se vjerojatno ne razlikuje od stope poremećaja u druge djece s teškom bolešću.

• Liječenje kisikom koji djeluje kao dilatator plućnih krvnih žila i poboljšava oksigenaciju

• Mehanička ventilacija;

• Udisanje dušikovog oksida

• ECMO po potrebi

• Cirkulatorna podrška

Liječenje kisikom, koji je snažan plućni vazodilatator, se započinje odmah, kako bi se spriječilo napredovanje bolesti. O2 se primjenjuje putem samoširećeg balona i maske ili mehaničke ventilacije; mehaničko širenje alveola pomaže vazodilataciji. Fio₂ bi u početku trebao iznositi 1 ali ga se može podesiti tako da se Pao₂ održava između 50 i 90 mmHg kako bi se smanjilo oštećenje pluća. Kad se Pao₂ ustali, može se pokušati odvikavanje smanjenjem Fio₂ u iznosima od 2 do 3%, nakon čega se smanjuju tlakovi respiratora; promjene bi trebale biti postupne jer veliki pad Pao₂ može izazvati opetovanu vazokonstrikciju plućnih arterija. Visokofrekventna oscilatorna ventilacija širi i ventilira pluća smanjujući istodobno barotraumu, te dolazi u obzir u djece s podležećom bolesti pluća kod koje atelektaze i ventilacijsko/perfuzijski (V/Q) nesklad može pogoršati hipoksemiju uslijed perzistentne plućne hipertenzije novorođenčadi.

Inhalirani dušikov oksid opušta endotelne glatke mišiće, dilatirajući plućne arteriole, što povećava plućni protok i brzo poboljšava oksigenaciju u čak 1/2 bolesnika. Početna doza iznosi 20 ppm, uz titriranje prema učinku.

ECMO Izvantjelesna membranska oksigenacija se može primijeniti u bolesnika s teškim zatajenjem disanja definiranim oksigenacijskim indeksom >35 do 40 unatoč maksimalnoj dišnoj potpori.

Mora se održavati ravnoteža tekućina i normalna razina elektrolita, glukoze i Ca. Djecu treba smjestiti u termoneutralnu okolinu i liječiti antibioticima zbog moguće sepse sve dok ne budu poznati rezultati uzgoja kultura. Inotropi i vazopresori mogu biti potrebni kao dio cirkulatorne podrške.