( vidi: Opća načela medicinske genetike.)

Prenatalno genetičko savjetovanje se omogućuje svim budućim roditeljima, po mogućnosti prije začeća, kako bi se utvrdilo čimbenike rizika za prirođene poremećaje. Određene mjere opreza kako bi se spriječilo urođene defekte (npr izbjegavanje teratogena, suplementacija folnom kiselinom.) preporučuje se svim ženama koje planiraju zatrudnjeti. Roditeljima s čimbenicima rizika izlažu se mogući ishodi i mogućnosti obrade. Ukoliko se pretragama utvrdi poremećaj, raspravlja se o mogućnostima reprodukcije.

Prekoncepcijske mogućnosti uključuju

• Kontracepcija

• Inseminacija je muškarac nositelj

• Donacija oocite ako je žena nositelj

Postkoncepcijske mogućnosti uključuju

• Prekid trudnoće

• Majčini antiaritmici za liječenje fetalne aritmije

• Prijenos skrbi u tercijarni centar za pružanje opsežnije neonatalne skrbi

Preimplantacijska genetska dijagnostika se koristi za identifikaciju genetskih defekata u embrijima nastalim in vitro oplodnjom prije nego što su implantirani. To se može učiniti ako par ima visok rizik od određenih mendelovskih poremećaja ili kromosomskih abnormalnosti.

Podaci izneseni prilikom genetičkog savjetovanja trebali bi biti što je moguće jednostavniji i sa što manje stručnih izraza, kako bi ih ustrašeni parovi mogli razumjeti. Može biti potrebno često ponavljanje činjenica. Parovima treba ostaviti vremena da oblikuju pitanja. Podaci o mnogim čestim problemima (npr. uznapredovaloj dobi majke, opetovanim spontanim pobačajima, prethodnoj djeci s defektima neuralne cijevi, prethodnim potomcima s trisomijom) su dostupni na Internetu (www.modimes.org).

Mnogi parovi (npr, oni s poznatim ili suspektnim rizičnim čimbenicima) imaju koristi od upućivanja genetskim specijalistima za dobivanje informacija i prezentiranja svih mogućnosti obrade. Ako se sumnja na fetalne abnormalnosti, pacijenti mogu biti upućeni za stalnu njegu u centru koji se specijalizirao u neonatalnoj skrbi.

Opasnost od dobivanja fetusa s kromosomskim poremećajem je povećana kod većine parova koji su prethodno imali fetus ili dijete s kromosomskim poremećajem (prepoznatim ili ne), osim za neke posebne oblike (npr. 45,X; triploidiju; novonastale kromosomske preraspodjele). Kromosomski poremećaji će vjerojatno više biti prisutni kod:

• Fetusa koji se spontano pobace u 1. tromjesečju (50 do 60%)

• Fetusa s major malformacijama (30%; 35 do 38% ako su uključene submikroskopske abnormalnosti)

• Mrtvorođenčadi (5%)

Rijetko se događa da roditelj ima kromosomski poremećaj koji povećava opasnost od kromosomskog poremećaja u fetusa. Na roditeljske kromosomske poremećaje koji ne daju simptoma (npr. balansirane abnormalnosti poput nekih translokacija i inverzija) se ne mora posumnjati. Na balansiranu roditeljsku kromosomsku preraspodjelu bi trebalo posumnjati ako parovi imaju opetovane spontane pobačaje, neplodnost ili dijete s malformacijom.

Šanse za fetalne kromosomske poremećaje rastu s porastom dobi rodilja zbog povećane stope nedisjunkcije (neuspješnost kromosoma da se normalno odvoje) za vrijeme mejoze. Među živorođenima, stopa je oko

• 0,2% u dobi od 20

• 0,5% u dobi od 35

• 1,5% u dobi od 40

• 14% u dobi od 49

Većina kromosomskih poremećaja uzrokovanih starijom životnom dobi majke uključuje kromosom viška (trisomija), osobito trisomiju 21 (Downov sindrom). Životna dob oca > 50 god. povećava opasnost od nekih spontanih dominantnih mutacija kod potomstva, kao što je ahondroplazija.

Neki kromosomski poremećaji su submikroskopski i zato se ne prepoznaju pomoću tradicionalne kariotipizacije. Submikroskopske kromosomske abnormalnosti, ponekad se nazivaju i varijacije u broju kopija, javljaju se neovisno o nedisjunkcijskim mehanizmima ovisnima o dobi. Točna učestalost ovih poremećaja je nejasna, ali incidencija je veća u fetusa sa strukturnim nepravilnostima. Multicentrično ispitivanje pod pokroviteljstvom Eunice Kennedy Shriver Nacionalnog instituta za zdravlje djece i ljudski razvoj (NICHD) pokazalo je učestalost od 1% klinički relevantnih varijacija u broju kopija u fetusa s normalnim kariotipom neovisno o indikaciji za testiranje i incidenciju od 6% u fetusa sa strukturnim nepravilnostima (1).

Na autosomno dominantni poremećaj se sumnja ako postoji opterećena obiteljska anamneza u >1 generacije; autosomni poremećaji jednakomjerno zahvaćaju i muškarce i žene.. Ako jedan roditelj ima autosomno dominantni poremećaj, postoji opasnost od 50% da će se poremećaj prenijeti na potomstvo.

Da bi se iskazao autosomno recesivni poremećaj, potomak mora dobiti mutirani gen za taj poremećaj od oba roditelja. Roditelji mogu biti heterozigoti (nosioci) i, ako je to tako, obično su klinički normalni. U tim slučajevima je potomstvo (i muško i žensko) u opasnosti od 25% da bi moglo biti homozigotno za mutirani gen i stoga pogođeno, mogućnost da je heterozigotno iznosi 50% a mogućnost da je normalno iznosi 25%. Ako su pogođeni samo braća i sestre a ne i drugi rođaci, trebalo bi posumnjati na autosomno recesivni poremećaj. Vjerojatnost da oba roditelja nose istu autosomno recesivnu osobinu je povećana ako su oni u krvnom srodstvu.

Budući da žene imaju dva X kromosoma a muškarci samo jedan, X vezani recesivni poremećaji se iskazuju u svih muškaraca koji nose mutaciju. Takvi se poremećaji obično prenose putem klinički normalnih, heterozigotnih (nosilaca) žena. Stoga opasnost za svakog sina žene nosioca iznosi 50%, a za svaku kćerku rizik da je nosilac također iznosi 50%. Pogođeni muškarci ne prenose gene svojim sinovima, ali ih prenose kćerima, koje su zbog toga nosioci. Nepogođeni muškarci ne prenose gen.