Enterokoki su gram–pozitivni fakultativno anaerobni mikroorganizmi. Enterococcus faecalis i E faecium uzrokuju različite infekcije kao što su endokarditis, infekcije mokraćnog sustava, prostatitis, intraabdominalne infekcije, celulitis, infekcije rana te bakterijemiju.
Enterokoki su dio normalne crijevne flore. Prije su bili svrstani u skupinu D streptokoka, ali se danas smatraju zasebnim rodom. Postoji > 17 vrsta, ali E. faecalis i E. faecium su najčešći uzročnici infekcija u ljudi.
Enterokoki obično uzrokuju
Liječenje
(Vidi također American Heart Association's Infective Endocarditis in Adults: Diagnosis, Antimicrobial Therapy, and Management of Complications.)
Endokarditis uzrokovan enterokokom teško je izliječiti ako se ne primijeni kombinacija lijekova koji djeluju na staničnu stijenku bakterija (npr. penicilin, ampicilin, amoksicilin, piperacilin ili vankomicin) i aminoglikozida, (npr. gentamicin i streptomicin). Ipak, neki lijekovi koji djeluju na staničnu stijenku imaju ograničen ili nikakav učinak protiv enterokoka; oni uključuju nafcilin, oksacilin, tikarcilin, ertapenem, većinu cefalosporina i aztreonam. E. faecium je rezistentniji na penicilin od E. faecalis. Kada se aminoglikozidi ne mogu koristiti, kombinacija penicilina ili ampicilina plus ceftriakson je učinkovita alternativa za liječenje E. faecalis endokarditisa. Imipenem, te u manjoj mjeri meropenem, djelotvorni su prema E. faecalis.
Za komplicirane infekcije kože uzrokovane vankomicin osjetljivim enterokokima, daptomicin, linezolid, tedizolid i tigeciklin su učinkovite opcije liječenja.
Piperacilin-tazobaktam i imipenem ili meropenem se preporučuju za komplicirane intraabdominalne infekcije za koje se zna ili pretpostavlja da su uzrokovane enterokokima.
IMS ne zahtijevaju baktericidno liječenje, a ako je uzročnik osjetljiv, obično se liječe monoterapijom npr. ampicilinom. Nitrofurantoin i fosfomicin često su učinkoviti protiv vankomicin rezistentnih enterokoknih IMS.
Rezistencija
U posljednjih nekoliko desetljeća naglo je porasla rezistencija na više antimikrobnih lijekova, osobito među E. faecium.
Rezistencija na aminoglikozide (npr. gentamicin, streptomicin), osobito među E. faecium, i dalje raste.
Vankomicin-rezistentni enterokoki (VRE), mogu biti otporni na druge glikopeptide (npr. teikoplanin), aminoglikozide i beta-laktame koji djeluju na staničnu stijenku (npr. penicilin G, ampicilin). Kada se prepoznaju, oboljeli su strogo izolirani. Preporučeno liječenje uključuje streptogramine (kvinupristin/dalfopristin samo za E. faecium) i oksazolidinone (linezolid, tedizolid). Daptomicin i tigeciklin pokazuju in vitro aktivnost protiv VRE i mogu biti opcije za liječenje izvan odobrene indikacije.
Povremeno se identificiraju i enterokoki koji produciraju beta-laktamaze, posebno kada je prisutan veliki broj organizama (primjerice u vegetacijama endokarditisa). Unatoč tome što organizam pokazuje osjetljivost pri standardnom testiranju, klinički može pokazivati rezistenciju. Može se koristiti vankomicin ili kombinacija beta-laktamskog antibiotika i inhibitora beta-laktamaza (npr. piperacilin/tazobaktam, ampicilin/sulbaktam).
Više Informacija