Srčani zastoj je prestanak mehaničke aktivnosti srca s posljedičnim prekidom protoka krvi u cirkulaciji. U srčanom zastoju je obustavljen dotok krvi do vitalnih organa, ostavljajući ih bez kisika, i, u slučaju da se ne liječi, prouzrokujući smrt. Iznenadni srčani zastoj je neočekivan prekid cirkulacije u kratkom razdoblju od pojave simptoma (ponekad bez upozorenja). Iznenadni srčani zastoj događa se u vanbolničkim uvjetima u oko 350.000 ljudi/god u SAD-u, sa smrtnošću >90%.

Respiratorni i srčani zastoj su različiti, ali bez liječenja, jedan bezuvjetno dovodi do drugog. (Vidi također respiratorno zatajenje, dispneja, i hipoksija.)

(Vidi također Američko udruženje za srce) 2017 update i 2013 update bolesti srca i statistika moždanog udara statistical update za izvanbolnički i bolnički srčani zastoj.)

Iznenadni zastoj srca u odraslih je u prvom redu posljedica bolesti srca (svih oblika, ali poglavito koronarne bolesti). Iznenadni srčani zastoj je često prva manifestacija bolesti srca. Šok može biti uzrokovan poremećajima koji ne zahvaćaju srce (posebice plućnom embolijom, GI krvarenjem, traumom), poremećajima dišnog sustava i metaboličkim disbalansima (uključujući predoziranje lijekovima/drogama).

U djece su srčani uzroci iznenadnog srčanog zastoja mnogo rjeđi nego u odraslih. Vodeći uzrok iznenadnog srčanog zastoja u djece je zatajenje disanja uzrokovano različitim bolestima dišnog sustava (npr. opstrukcija dišnih putova, udisanje dima, utapanje, infekcija, SIDS). Drugi uzroci iznenadnog zastoja srca uključuju traumu i trovanje.

Potrebno je primjeniti nadzor srčanog ritma; može se ustanoviti fibrilacija ventrikula, tahikardija ventrikula ili asistolija. Ponekad je prisutna električna aktivnost (npr. izrazita bradikardija); ovakav ritam može predstavljati pravu električnu aktivnost bez pulsa (PEA - eng. pulseless electrical activity ili elektromehanička disocijacija) ili ekstremnu hipotenziju zbog koje se puls ne može palpirati

Potrebno je procjeniti radi li se o uzrocima koji se mogu liječiti; korisna mnemotehnika su "H i T"

• H: Hipoksija, hipovolemija, acidoza (H - vodikov ion), hiperkalemija ili hipokalemija, hipotermija, hipoglikemija

• T: Tablete ili toksini - otrovanja, srčana tamponada, tenzijski pneumotoraks, tromboza (plućna embolija ili infarkt miokarda), trauma

Mnogi se uzroci nažalost ne mogu utvrditi tijekom kardiopulmonalne reanimacije. Klinički pregledom, ultrazvukom prsnog koša i Rtg-om srca i pluća može se utvrditi tenzijski pneumotoraks. Ehokardiografijom se prosuđuju kontrakcije srca, otkriva tamponada, ekstremna hipovolemija (prazno srce), naprezanje desne klijetke u smislu PE ili fokalni ispadi kontraktiliteta u smislu IM. Brzi testovi mogu utvrditi patološke razine kalija ili glukoze. Heteroanamneza (od obitelji ili osoblja uključenog u reanimaciju) može upućivati na predoziranje

• Rana i učinkovita laička reanimacija

• Osvjedočeni srčani zastoj

• Mjesto prijema (poglavito u jedinici s nadzorom)

• Inicijalni ritam VF ili VT

• Rana defibrilacija (VF-a ili VT-a nakon početnih kompresija prsnog koša)

• Postreanimacijska skrb, uključujući potporu cirkulaciji i pristup laboratoriju za kateterizaciju srca

• U odraslih, ciljano upravljanje temperaturom (terapijska hipotermija; tjelesna temperatura od 32 do 36 ° C) i izbjegavanje hipertermije (1, 2)

U slučaju više povoljnih čimbenika (npr. osvjedočeni VF u ICU ili hitnoj službi), otprilike 40% bolesnika doživi otpust iz bolnice. Ukupno, preživljenje bolničkog srčanog zastoja (VT/VF i asistolija/PEA) je oko 25%.

Ako su svi čimbenici nepovoljni (npr. bolesnik u asistoliji nakon neosvjedočenog vanbolničkog srčanog zastoja), preživljenje nije vjerojatno. Sveukupno, preživljenje vanbolničkog srčanog zastoja iznosi oko 10%.

Samo oko 10% svih preživjelih bolesnika sa srčani zastojem ima dobar neurološki status u trenutku otpusta iz bolnice.

CPR je organiziran, sekvencijalni odgovor na srčani zastoj; brzo pokretanje neprekinutih kompresija prsnog koša ("tiskaj jako i tiskaj brzo") i rana defibrilacija bolesnika s VF ili VT (češće u odraslih) su ključni za povoljan ishod.

U djece, kod kojih je asfiksija češći uzrok srčanog zastoja, prvi ritam je obično bradiaritmija, a potom asistolija. Međutim, u oko 15 do 20% djece (osobito kada je iznenadnom srčanom zastoju nisu prethodili respiratorni simptomi) uzrok su VT ili VF, pa također zahtijevaju ranu defibrilaciju. Učestalost VF kao prvog ritma povećava se u djece > 12 god.

Osnovnu bolest treba promptno liječiti. Ako se ne utvrdi stanje koje se može brzo liječiti, ali se detektiraju srčane kontrakcije ili se Dopplerom utvrdi puls, u pitanju je teški cirkulacijski šok pa se ordinira brza infuzija (npr. 1 L 0.9% fiziološke otopine, transfuzija krvi ili kombinacija). Kod neadekvatnog odgovora na volume, većina liječnika ordinira jedan ili više vazopresora (npr. noradrenalin, adrenalin, dopamin, vazopresin); ipak, nema čvrstih dokaza da oni poboljšavaju preživljenje.

Osim liječenja uzroka, postreuscitativna skrb tipično uključuje metode za optimizaciju dostave kisika, brzu koronarnu angiografiju u bolesnika sa sumnjom na srčanu etiologiju i ciljano upravljanje temperaturom (terapijsku hipotermiju, 32 do 36° C u odraslih) i terapijsku normotermiju (36 do 37,5° C u djeca i dojenčad––3, 4).