Eritropoetska protoporfirija (EPP) nastaje uslijed nasljednih nedostataka u aktivnosti enzima ferokelataze, a X-vezana protoporfirija (XLPP) uslijed nasljednog povećanja aktivnosti sintaze-2 delta-aminolevulinske kiseline; oba enzima nalaze se u putu biosinteze hema ( vidi: Supstrati i enzimi biosintetskog puta hema i bolesti povezane uz njihov nedostatak). EPP i XLPP su klinički gotovo identični. Obično se manifestiraju u djetinjstvu sa svrbežom ili žarećom bolnošću kože nakon i kratke izloženosti sunčevoj svjetolsti. Kasnije u životu se obično javljaju žučni kamenci, a kronična bolest jetre javlja se u 10% slučajeva. Dijagnoza se temelji na simptomima i na povišenim razinama protoporfirina u eritrocitima i u plazmi. Prevencija se postiže izbjegavanjem okidača (primjerice sunčeve svjetlosti, alkohola, gladovanja) i možda primjenom oralnog beta-karotena. Akutni kožni simptomi mogu se ublažiti hladnim kupkama ili mokrim oblozima, analgeticima i lokalno primjenjenim i/ili oralnim kortikosteroidima. Bolesnici sa zatajenjem jetre možda će trebati transplantaciju jetre, no transplantacija jetre nije ljekovita, jer je glavni izvor viška proizvodnje protoporfirina koštana srž.

(Vidi također Pregled porfirija i Pregled kožnih porfirija.)

Zbog sličnosti XLPP-a EPP-u, ponekad se XLPP smatra varijantom EPP-a. Za etiologiju i patofiziologiju porfirija, vidi: Pregled porfirija.

Prevalencija EPP fenotipa je oko 1/75.000. Protoporfirin se nakuplja u koštanoj srži i u eritrocitima, ulazi u plazmu i taloži se u koži ili se izlučuje putem jetre u žučnjak. Oko 10% bolesnika razvije kroničnu bolest jetre; neke od tih bolesnika razviju cirozu, koja može napredovati do zatajenja jetre. Češća komplikacija je nastanak žučnih kamenaca zbog velikog izlučivanja protoporfirina.

Nakon produljenog izlaganja sunčevoj svjetlosti mogu se javiti kruste u području usana i na dorzumu šaka. Međutim, nema stvaranja mjehura i ožiljaka, kao što se to tipično javlja u porfiriji cutanea tarda, nasljednoj koproporfiriji, i kongenitalnoj eritropoetskoj porfiriji ( vidi: Neke manje uobičajene porfirije).

Ako se zaštita kože kronično zanemaruje, koža postaje gruba i zadebljana, a mogu se razviti i lihenifikacije kože, osobito na zglobnim izbočinama. Javljaju se i linearne perioralne brazde. Bolesnici s XLPP imaju tendenciju ka težoj fotosenzitivnosti i jetrenoj bolesti od onih s EPP.

Ukoliko ostanu neprepoznate, EPP i XLPP mogu uzrokovati psihosocijalne probleme zato što djeca neobjašnjivo izbjegavaju izlazak iz kuće. Strah od predosjećaja boli može biti toliko uznemirujuć da djeca postaju nervozna, osjetljiva, agresivna, mogu čak razviti osjećaj odvojenosti od okoline ili suicidalne misli.

Dijagnozu potvrđuju visoke razine protoporfirina u eritrocitima i plazmi. Protoporfirine u eritrocitima također treba frakcionirati kako bi se odredili razmjeri protoporfirina bez metala te cink protoporfirina. U EPP udio protoporfirina bez metala u eritrocitima je gotovo uvijek >85%. Prisutnost >15% cinkova protoporfirina sugerira na XLPP.

Ukoliko se mjere, razine plazmatskog koproporfirina i urinarnog porfirina su uredne. Razina protoporfirina u stolici može biti povišena, no razine koproporfirina su uredne.

Potencijalni nositelji među rodbinom mogu se identificirati mjerenjem povišenih razina protoporfirina u eritrocitima i genetičkim testiranjem ukoliko se mutacija dokaže u indeksnom slučaju.

• izbjegavanje izlaganja sunčevoj svjetlosti kroz uporabu zaštitne odjeće i neprozirnih krema za sunčanje

• za kožne opekline primjenjuje se simptomatska terapija hladnim oblozima, NSAR i lokalno primjenjenim ili oralnim kortikosteroidima

• ponekad se u prevenciji koristi oralni beta karoten

• liječenje hepatobilijarnih komplikacija

• afamelanotid za prevenciju fototoksičnih događaja i smanjenje simptoma

Bolesnici s eritropoetskom protoporfirijom ili X-vezanom protoporfirijom trebaju izbjegavati izlaganje suncu, koristiti zaštitnu odjeću, šešire i na svjetlost nepropusne kreme za sunčanje koje sadrže titanijev dioksid ili cinkov oksid.

Oralni beta karoten, kao antioksidans, smanjuje fotosenzitivnost. Ipak, bolesnici se često ne pridržavaju primjene beta karotena zato što nije baš učinkovit u kontroli simptoma, a uzrokuje i narančasto obojenje kože. Doza beta karotena ovisi o bolesnikovoj dobi (vidi tablicu).

Drugi lijekovi koji također mogu smanjiti fotosenzitivnost uključuju afamelanotid, sintetski analog melanocit stimulirajućeg hormona. Afamelanotid je trenutno dostupan u nekim dijelovima EU. U dvije multicentrične, randomizirane, dvostruko slijepe, placebom kontrolirane studije (EU i SAD), u pacijenata s eritropoetskom protoporfirijom, afamelanotid je smanjio broj fototoksičnih događaja, skratio je vrijeme oporavka od fototoksičnih događaja i poboljšao je kvalitetu života, a s prihvatljivim profilom štetnih učinaka (1).

Lijekovi koji potiču akutne porfirije se ne trebaju izbjegavati ( vidi: Lijekovi i porfirije *).

Akutni kožni simptomi mogu se ublažiti primjenom hladnih kupki, mokrih obloga, analgetika i lokalno primjenjenih i/ili oralnih kortikosteroida. Ponekad je potrebno i do tjedan dana kako bi se simptomi stišali. Ukoliko su te mjere nedjelotvorne (primjerice u bolesnika se povećava fotosenzitivnost, razine porfirina rastu, progresija žutice), primjena hematina i/ili hipertransfuzija eritrocita (primjerice do razine hemoglobina iznad referentnih vrijednosti), mogu smanjiti prekomjerno stvaranje protoporfirina. Primjena žučnih kiselina može olakšati izlučivanje protoporfirina putem žuči. Kako bi se prekinula enterohepatalna cirkulacija protoporfirina i povećalo izlučivanje putem stolice, koriste se kolestiramin te medicinski ugljen per os.

Bolesnici koji razviju dekompenzirani završni stadij jetrene bolesti zahtijevaju transplantaciju jetre. Kao i s akutnom intermitentnom porfirijom, bolesnici s EPP ne ispunjavaju uvjete za iznimke u standardiziranom modelu za završni stadij jetrene bolesti (MELD). Ipak, transplantacija jetre ne ispravlja metabolički nedostatak u podlozi bolesti te hepatopatija u EPP često dovede do jetrene transplantacije.

Transplantacija hematopoetskih matičnih stanica je ljekovita za EPP ali se ne radi rutinski jer je rizik veći od doborobiti. Strategija transplantacije hematopoetskih matičnih stanica nakon transplantacije jetre liječi EPP i sprječava da povratak EPP-a ošteti alograft, ali nije utvrđeno optimalno vrijeme ove strategije. Bolesnici trebaju biti zaštićeni od svjetla u kirurškim salama tijekom transplantacije jetre kao i produljenih kirurških zahvata kako bi se sprječilo fototoksično oštećenje unutarnjih organa. Izvori svjetla moraju biti pokriveni s komercijalno dostupnim filterima koji blokiraju svjetlost valne duljine ~380 do 420 nm. Endoskopija, laparoskopija te kratke (<1,5h) abdominalni kirurški zahvati obično ne izazivaju fototoksično oštećenje.

Svim bolesnicima s EPP trebalo bi se primjeniti hepatitis A cjepivo i hepatitis B cjepivo te savjetovati izbjegavanje konzumacije alkohola.