Akutni virusni hepatitis je difuzna upala jetre prouzročena specifičnim hepatotropnim virusima, koji se razlikuju prema epidemiološkim karakteristikama te po načinu prijenosa. Nespecifične virusne prodrome prati anoreksija, mučnina, a često i vrućica ili bol u gornjem desnom kvadrantu. Žutica se razvija često, u pravilu u fazi povlačenja ostalih simptoma. Većina slučajeva se spontano razriješi, ali neki prelaze u kronični hepatitis. Akutni virusni hepatitis katkad napreduje do akutnog zatajenja jetre (fulminantni hepatitis). Dijagnoza se postavlja na temelju nalaza testova jetrene funkcije i seroloških pretraga za identifikaciju virusa. Dobra higijena i mjere opreza pomažu u prevenciji nastanka akutnog virusnog hepatitisa. Ovisno o vrsti virusa, predekspozicijska i postekspozicijska profilaksa moguća je primjenom cjepiva ili serumskih globulina. Liječenje je najčešće potporno.

(Vidi također Uzroci Hepatitisa i Neonatalni hepatitis B.)

Akutni virusni hepatitis je česta, važna i globalno proširena bolest koja ima različite uzročnike, ali svaki tip ima ista klinička, biokemijska i morfološka obilježja. Termin akutni virusni hepatitis često se odnosi na infekciju jetre jednim od virusa hepatitisa. Ostali virusi (npr. Epstein–Barr virus, virus žute groznice, citomegalovirus) također mogu uzrokovati akutni virusni hepatitis, ali znatno rijeđe.

Za pojavu akutnog virusnog hepatitisa odgovorno je barem 5 zasebnih vrsta virusa (vidi tablicu Obilježja virusa hepatitisa).

• Hepatitis A (HAV)

• Hepatitis B (HBV)

• Hepatitis C (HCV)

• Hepatitis D (HDV)

• Hepatitis E (HEV)

Ostali neidentificirani virusi vjerojatno također uzrokuju virusni hepatitis.

• Period inkubacije: Virus se razmnožava i širi bez simptoma (vidi tablicu Obilježja virusa hepatitisa).

• Prodromalna (predikterična) faza: Pojava nespecifičnih simptoma; oni uključuju tešku anoreksiju, slabost, mučninu i povraćanje, odbojnost prema cigaretama (u pušača) te povišenu tjelesnu temperaturu i bol u desnom gornjem kvadrantu. Urtikarija ili artralgija se mogu povremeno javiti, posebno u slučaju HBV infekcije.

• Ikterična faza: Nakon 3 do 10 dana mokraća potamni, a zatim se javi žutica. Sistemski simptomi se često povlače pa se bolesnik osjeća bolje unatoč pogoršanju žutice. U ikteričnom stadiju jetra je obično povećana i osjetljiva, ali rub jetre ostaje mekan i gladak. Blagu splenomegaliju ima 15–20% bolesnika. Žutica vrhunac obično dostiže unutar 1 do 2 tjedna.

• Faza oporavka: Traje 2 do 4 tjedna; dolazi do povlačenja žutice.

Apetit se obično vraća nakon prvog tjedna od početka simptoma. Akutni virusni hepatitis prolazi spontano nakon 4 do 8 tjedana.

Anikterični hepatitis (hepatitis bez žutice) češće se javlja nego ikterični hepatitis kod infekciji HCV-om i u djece s HAV infekcijom. Obično se manifestira blagim simptomima sličnim gripi.

Rekrudescentni oblik hepatitisa javlja se u manjeg broja bolesnika i obilježen je recidivirajućim manifestacijama tijekom faze oporavka.

Kolestaza se može razviti u ikteričnom stadiju (kolestatski hepatitis), ali obično prolazi spontano. Ako kolestaza traje unatoč povlačenju upale, uzrokuje dugotrajnu žuticu, porast alkalne fosfataze i svrbež.

Akutni hepatitis potrebno je razlikovati od drugih bolesti koje uzrokuju slične simptome. U prodromalnoj fazi, hepatitis oponaša razne nespecifične virusne bolesti i teško ga je dijagnosticirati. Kod anikteričnih bolesnika, u kojih se posumnja na hepatitis na temelju rizičnih faktora, dijagnostička obrada započinje određivanjem nespecifičnih parametara jetrene funkcije, uključujući aminotransferaze, bilirubin i alkalnu fosfatazu. Na akutni hepatitis obično se posumnja samo u ikteričnoj fazi bolesti. Akutni hepatitis bi stoga trebalo diferencijalno dijagnostički razlikovati od ostalih poremećaja koji dovode do žutice (vidi sliku Pojednostavljeni dijagnostički pristup mogućim uzrocima akutnog virusnog hepatitisa).

Akutni hepatitis obično se razlikuje od ostalih uzroka žutice prema:

• visokim nalazima AST-a i ALT-a (tipično ≥ 400 IU/L)

ALT je u pravilu viši od AST, ali su apsolutne vrijednosti u slaboj korelaciji s težinom bolesti. Vrijednosti rastu rano u prodromalnoj fazi bolesti, dostižu vrhunac prije pojave žutice, potom postupno padaju tijekom faze oporavka. Bilirubin u mokraći obično prethodi žutici. Izraženost hiperbilirubinemije u akutnom virusnom hepatitisu može varirati, a frakcioniranje nema kliničku važnost. Alkalna fosfataza je obično umjereno povišena, a visok porast govori u prilog ekstrahepatične kolestaze i zahtjeva slikovnu dijagnostičku obradu (npr. ultrazvuk).

Biopsija jetre općenito nije potrebna, osim u slučaju nesigurne dijagnoze.

U slučaju da laboratorijski rezultati ukazuju na akutni hepatitis, posebno ako su ALT i AST >1000 UI/L, potrebno je izmjeriti PT/INR.

Manifestacije portosistemske encefalopatije, hemoragijske dijateze ili produženja INR–a ukazuju na fulminantni hepatitis.

U slučaju sumnje na akutni hepatitis, treba usmjeriti napore prema identifikaciji uzroka. Pozitivna anamneza o izlaganju lijekovima, drogama ili toksinima može predstavljati jedini trag koji upućuje na toksični hepatitis. Anamneza također može otkriti rizične faktore za virusni hepatitis.

Prodromalna grlobolja i difuzna adenopatija više ukazuje na infektivnu mononukleozu, nego na virusni hepatitis.

Na alkoholni hepatitis treba posumnjati kod slijedećeg:

• dugotrajne konzumacije alkohola

• postupnog početka bolesti

• prisutnosti spider nevusa, znakova kronične uporabe alkohola ili kronične bolesti jetre

• razina aminotransferaza koje rijetko prelaze 300 UI/L, čak i kod teških slučajeva

AST je također, za razliku od virusnog hepatitisa, viši nego ALT, premda ovo obilježje nije samo po sebi pouzdano za razlikovanje virusnog od alkoholnog hepatitisa. U nesigurnim slučajevima biopsija jetre razlučuje alkoholni od virusnog hepatitisa.

Pojednostavljeni dijagnostički pristup mogućim uzrocima akutnog virusnog hepatitisa

*učiniti dodatne laboratorijske nalaze za hepatitis A (vidi tablicu Serologija hepatitisa A), hepatitis B (vidi tablicu Serologija hepatitisa B) i hepatitis C (vidi tablicu Serologija hepatitisa C).

Anti-HCV = antitijela na hepatitis C virus; HBsAg = hepatitis B površinski antigen; IgM anti-HAV = IgM antitijela na hepatitis A virus.

Ako je bilo što od navedenog pozitivno, postoji mogućnost daljnjeg serološkog ispitivanja u svrhu razlikovanja akutne od preboljele ili kronične infekcije (vidi tablice Serologija hepatitisa A, Serologija hepatitisa B i Serologija hepatitisa C).

U slučaju da serologija ukaže na hepatitis B, provodi se testiranje na hepatitis B antigen (HBeAg) i anti–HBe, u svrhu prognoze i provođenja antivirusne terapije. Ako je serološki potvrđena HBV infekcija teška, vrši se testiranje na anti–HDV.

Bolesnici koji su nedavno putovali u endemska područja, trebali bi se testirati na IgM anti–HEV, ukoliko je to moguće.

Cjepiva za hepatitis A i hepatitis B dostupna su u SAD-u.

Rutinsko cijepljenje za hepatitis A i B preporučuje se u SAD-u za svu djecu i odrasle s visokim rizikom (vidi Adult Immunization Schedule Raspored cijepljena kod odraslih).

Cjepivo za hepatitis E nije dostupno u SAD-u, ali je dostupno u Kini.

Standardni imunoglobulini sprječavaju ili smanjuju težinu HAV infekcije i trebalo bi ih dati članovima obitelji i bliskim kontaktima oboljelog. HBIG vjerojatno ne sprječava infekciju, ali sprječava ili ublažava kliničku manifestaciju bolesti.

Ne postoji odgovarajući oblik imunoprofilakse za HCV ili HDV. Međutim, prevencija infekcije HBV-om sprječava HDV infekciju. Sklonost HCV-a da mijenja genom onemogućuje razvoj cjepiva.