Erizipelotrikoza je infekcija koju uzrokuje Erysipelothrix rhusiopathiae. Najčešće se manifestira kao erizipeloid, akutni, lokalni, sporo napredujući celulitis. Dijagnoza se postavlja kultivacijom bioptata i ponekad PCR testom. Liječi se antibioticima.
Erysipelothrix rhusiopathiae (prethodno E. insidiosa) je tanki, gram pozitivni, inkapsulirani, nepokretni, mikroaerofilni bacil koji ne stvara spore i rasprostranjen je širom svijeta; ponajprije je saprofit.
E. rhusiopathiae može zaraziti različite životinje, uključujući kukce, školjke, ribe, ptice i sisavce (pogotovo svinje). U ljudi se infekcija javlja uglavnom u profesionalno izloženih radnika i tipično uslijedi nakon ubodne rane u osoba koje rukuju jestivim i nejestivim životinjskim dijelovima (npr. zaražene lešine, prerađevine [mast, gnojivo], kosti i oklopi). Bolesnici najčešće rukuju ribom i školjkama ili rade u klaonicama. Zaraziti se može i ugrizom mačke ili psa. Infekcija koja ne zahvaća kožu je rijetka i pojavljuje se u obliku artritisa ili endokarditisa.
Simptomi i znakovi
Unutar tjedan dana od ozljede pojavljuje se karakteristični izdignuti, ljubičastocrveni, nevezikulozni, indurirani, makulopapulozni osip praćen svrbežom i osjećajem žarenja. Lokalni edem, premda oštro ograničen, može onemogućiti pokrete rukom, koja je uobičajeno mjesto infekcije. Rubovi promjene mogu se polako širiti, uzrokujući neugodu i radnu nesposobnost koje mogu potrajati 3 tjedna. Erizipelotrikoza je samoograničavajuća bolest.
Regionalna limfadenopatija se javlja u otprilike jednoj trećini slučajeva. Erizipelotrikoza se rijetko javlja kao generalizirana kožna bolest koju karakteriziraju ljubičaste kožne lezije koje se šire dok središte lezije blijedi, uz javljanje buloznih lezija na primarnom mjestu infekcije ili udaljenim mjestima.
Bakterijemija je rijetka i češće se javlja kao primarna infekcija nego tijekom diseminacije iz kožnih lezija. Može rezultirati septičkim artritisom ili infektivnim endokarditisom, čak i u osoba koje nemaju prethodnu bolest srčanih zalistaka. Endokarditis najčešće zahvaća aortalnu valvulu; stopa smrtnosti i postotak pacijenata koji trebaju zamjenu valvule neuobičajeno su visoki. Rijetko se mogu javiti i infekcije središnjeg živčanog sustava, abdominalne i infekcije kosti.
Dijagnoza
-
Kultivacija
-
PCR za brzu dijagnozu
Za kultivaciju je bioptat čitave debljine kože bolji uzorak od onog dobivenog aspiracijom s ruba šireće promjene jer se uzročnici nalaze samo u najdubljim dijelovima kože. Za dijagnozu se može koristiti i kultura eksudata dobivenog struganjem razvijene papule. Izolacija uzročnika iz sinovijalne tekućine ili krvi potrebna je za dokazivanje erizipelotrikičnog artritisa i endokarditisa. E. rhusiopathiae se pri identifikaciji može zamijeniti s laktobacilima.
PCR amplifikacija može pomoći bržem postavljanju dijagnoze. Brza dijagnoza je osobito važna kod sumnje na endokarditis jer se liječenje endokarditisa uzrokovanog E. rhusiopathiae razlikuje od uobičajene empirijske terapije endokarditisa uzrokovanog gram-pozitivnim bacilima.(E. rhusiopathiae je otporan na vankomicin kojim se često započinje liječenje).
Liječenje
Lokalizirana bolest kože obično se liječi 7 dana, a u terapiji se koriste:
Cefalosporini su također učinkoviti. Daptomicin i linezolid su aktivni in vitro i njihova primjena se može razmotriti u bolesnika s izraženom alergijskom reakcijom na beta-laktamske antibiotike. Tetraciklini i makrolidi više nisu pouzdana terapija.
E. rhusiopathiae je rezistentan na sulfonamide, aminoglikozide i vankomicin.
Za liječenje teških difuznih kožnih ili sistemskih infekcija najbolje je koristiti jedno od sljedećeg:
-
Penicilin G iv. (2 do 3 milijuna i.j. svaka 4 sata)
-
Ceftriakson (2 g iv. jednom dnevno)
-
Fluorokinoloni (npr. ciprofloksacin 400 mg iv. svakih 12 sati, levofloksacin 500 mg iv. jednom dnevno)
Endokarditis se liječi penicilinom G 4 do 6 tjedana. Alternativa su cefalosporini i fluorokinoloni. Vankomicin se često koristi za empirijsko liječenje endokarditisa uzrokovanog gram pozitivnim bacilima; međutim, E. rhusiopathiae je rezistentan na vankomicin. Upravo zato je ključna brza diferencijacija E. rhusiopathiae od drugih gram-pozitivnih organizama.
Za liječenje artritisa rabe se isti lijekovi u jednakim dozama (primjenjivani još barem 1 tjedan nakon povlačenja ili nestanka izljeva u zglobu), ali potrebne su i ponavljane aspiracije i drenaže zaraženog zgloba.
Ključne točke
-
Erizipelotrikoza obično nastaje iz ubodne rane kod ljudi koji rukuju jestivim ili nejestivim životinjskim proizvodima (npr. u klaonici) ili rade s ribom i školjkama.
-
Unutar tjedan dana od ozljede pojavljuje se karakteristični izdignuti, ljubičastocrveni, nevezikulozni, indurirani, makulopapulozni osip praćen svrbežom i osjećajem žarenja. Trećina bolesnika ima regionalnu limfadenopatiju.
-
Bakterijemija je rijetka, ali može dovesti do septičkog artritisa ili infektivnog endokarditisa.
-
Dijagnoza se postavlja kultiviranjem bioptata pune debljine kože ili eksudata dobivenog skarifikacijom razvijene papule.
-
Ukoliko postoji sumnja na endokarditis uzrokovan E. rhusiopathiae nužna je brza identifikacija patogena zbog pravilnog izbora antibiotika. Naime, E. rhusiopathiae je rezistentan na vankomicin koji se obično koristi za liječenje endokarditisa uzrokovanog gram pozitivnim bacilima.
-
Liječenje antibioticima (npr. penicilin, ciprofloksacin) ovisi o proširenosti i lokalizaciji infekcije.