Akutni stresni poremećaj (ASP) i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) su reakcije na traumatske događaje. Reakcije uključuju nametljive misli ili snove, izbjegavanje podsjetnika na događaj i negativne učinke na raspoloženje, kogniciju, pobuđenost i reaktivnost. ASP tipično započinje odmah nakon traume i traje od 3 dana do 1 mj. PTSP može biti nastavak ASP ili se može očitovati do 6 mjeseci nakon traume i traje >dulje od 1 mj. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkih mjerila. Liječenje je bihevioralnom terapijom, a ponekad i sa SIPPS ili antiadrenergičkim lijekovima.
(Vidi također Akutni stresni poremećaj i Posttraumatski stresni poremećaj u odraslih.)
ASP i PTSP su poremećaji povezani s traumom i stresorom. Obično su se smatrali anksioznim poremećajima, ali se sada smatraju različitima, jer mnogi pacijenti nemaju anksioznost, umjesto čega imaju neke druge simptome.
Zbog razlika u osjetljivosti i temperamentu, poremećaj se neće razviti u sve djece izložene teškom traumatičnom zbivanju. Traumatična zbivanja koja su često povezana s ovim poremećajima uključuju napade, spolna zlostavljanja, prometne nezgode, napade pasa i ozljede (osobito opekline). U male djece je obiteljsko nasilje najčešći uzrok PTSP–a.
Djeca ne moraju izravno doživjeti traumatski događaj; oni mogu razviti stresni poremećaj, ako su svjedoci traumatskog događaja koji događa drugima ili su čula da se dogodio bliskom članu obitelji.
Simptomi i znakovi
Simptomi ASP i PTSP-a slični su i općenito uključuju kombinaciju sljedećeg:
-
Simptomi nametanja: Ponavljajuća, nekontrolirana i uznemirujuća sjećanja ili sanjanje traumatskog događaja (kod djece <6 god, ne može biti jasno da li su njihovi uznemirujući snovi vezani za događaj); disocijativne reakcije (tipično retrospekcije u kojima pacijenti ponovno proživljavaju traumu, iako djeca mogu često odigrati događaj u igri); tjeskoba u svezi unutarnjih ili vanjskih znakova koji podsjećaju na neki aspekt traume (npr viđanje psa ili nekoga tko sliči na napadača)
-
Simptomi Izbjegavanje: Uporno izbjegavanje sjećanja, osjećaja ili vanjskih podsjetnika na traumu
-
Negativni učinci na spoznaju i / ili raspoloženje: Nemogućnost prisjećanja važnih aspekata traumatskog događaja, iskrivljena razmišljanja o uzrocima i / ili posljedicama traume (npr. da su oni krivi ili da su mogli izbjeći taj događaj određenim akcijama), slabljenje pozitivnih emocija i pojačavanje negativnih emocija (strah, krivnja, tuga, sram, zbunjenost), nedostatak zanimanja, socijalno povlačenje, subjektivni osjećaj obamrlosti, skraćeno očekivanje budućnosti (npr. razmišljanje: "neću doživjeti 20")
-
Izmjenjena pobuđenosti i / ili reaktivnosti (npr. prepobuđenosti): razdražljivost, pretjerani odgovor na strah, poteškoće opuštanja, poteškoće s koncentracijom, poremećen san (ponekad s čestim noćnim morama) i agresivno ili bezobzirno ponašanje
-
Disocijativni simptomi: Osjećaj odvojenosti od svog tijela, kao u snu i osjećaj da je svijet nestvaran
Dijete s ASP–om je često “kao ošamućeno” te se može doimati disociranim od svakodnevnog okruženja.
Djeca s PTSP imaju nametljiva sjećanja koja uzrokuju da takva djeca ponovno proživljavaju traumatsko zbivanje. Najdramatičnija sjećanja su retrospektivni bljeskovi (flashbacks). Bljeskovi mogu biti spontani, no najčešće su potaknuti nečim povezanim s izvornom traumom. Primjerice, pojava psa može potaknuti flashback u djeteta kojega je napao pas. Tijekom flashbacka, djeca mogu biti užasnuta i nesvjesna trenutnog okruženja dok očajnički traže način kako da se sakriju ili da pobjegnu. Mogu privremeno izgubiti dodir sa stvarnošću i vjerovati da su u velikoj opasnosti. Neka djeca imaju noćne more. Uz druge oblike ponovnog proživljavanja (npr. misli, mentalne slike, sjećanja), djeca održavaju svijest o trenutnom okruženju, premda ipak mogu biti jako potresena.
Dijagnoza
Dijagnoza ASP–a i PTSP–a se zasniva na anamnezi zastrašujuće i užasavajuće traume nakon koje je uslijedio početak ponovnog proživljavanja, emocionalne obamrlosti i pretjerane podražljivosti. Ovi simptomi moraju biti dovoljno izraženi da izazovu poremećaj funkcije ili distres.
Simptomi koji traju ≥ 3 dana i <1 mj smatraju se za ASP. Simptomi traju > 1 mj smatraju se PTSP-om, što može biti nastavak ASP ili se može očitovati do 6 mjeseci nakon traume.
Pacijenti moraju imati niz manifestacija u različitim simptomskim područjima; posebni kriteriji za ASP i PTSP u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Peto izdanje (DSM-5) se malo razlikuju.
Prognoza
Prognoza ASP–a je puno bolja nego prognoza PTSP–a, no u oba slučaja povoljno djeluje rano liječenje.
Faktori rizika uključuju
-
Težinu traume
-
Pridružene tjelesne ozljede
-
Temeljnu otpornost i temperament djeteta i članova obitelji
-
Socioekonomski status
-
Nepovoljnosti u djetinjstvu
-
Obiteljsku disfunkciju
-
Status manjine
-
Obiteljsku psihijatrijsku povijest
Obiteljska i društvena podrška prije i nakon traume moderira konačni ishod.
Liječenje
SIPPS često pomažu pri smanjenju emocionalne obamrlosti i ponavljanja simptoma no manje su učinkoviti kod pretjerane pobuđenosti. Antiadrenergici (npr. klonidin, guanfacin, prazosin) mogu pomoći kod simptoma pretjerane napetosti, no podaci koji to podupiru su preliminarni.
Suportivna psihoterapija može pomoći u djece koja zbog traume, primjerice unakaženja zbog opeklina, imaju poteškoća u prilagođivanju. Bihevioralna terapija može se koristiti za sustavno desenzitiziranje djece u situacijama koje uzrokuju ponovno proživljavanje događaja (terapija izlaganja). Bihevioralna terapija je jasno učinkovita u smanjenju uznemirenosti i oštećenja kod djece i adolescenata oboljelih od PTSP-a.
Ključne točke
-
ASP obično počinje odmah nakon traume i traje od 3 dana do 1 mj; PTSP traje> 1 mj, a može biti nastavak ASD ili se može očitovati do 6 mjeseci nakon traume.
-
Stresni poremećaji mogu početi neposredno nakon što djeca dožive traumatski događaj, ako su svjedoci jednog ili su čuli da se dogodio bliskom članu obitelji.
-
Simptomi ASP i PTSP-a slični su i obično uključuju kombinaciju simptoma nametanja (npr. ponovno proživljavanje događaja), simptoma izbjegavanja, negativne učinke na kogniciju i / ili raspoloženje (npr. emocionalna otupjelost), izmijenjenu pobudljivost i / ili reaktivnost i disocijativne simptome.
-
Liječenje sa SIPPS i ponekad antiadrenergičkim lijekovima i suportivnom psihoterapijom i / ili terapijom izlaganja.