Nedostatak hormona rasta je najčešći nedostatak hormona hipofize u djece i može biti izolirani ili popraćen s nedostatkom drugih hormona hipofize. Nedostatak hormona rasta dovodi do usporenja rasta i posljedičnog niskog rasta. Dijagnoza uključuje određivanje razine hormona hipofize i CT ili MR radi detekcije strukturalnih anomalija hipofize ili tumora mozga. Liječenje obično uključuje specifičnu zamjenu hormona i uklanjanje eventualnog tumora.

Pacijenti s deficijencijom hormona rasta povezanog s generaliziranim hipopituitarizmom (panhipopituitarizam) također će imati nedostatak jednog ili više hormona hipofize (npr. folikul-stimulirajućeg hormona [FSH], luteinizirajućeg hormona [LH] adrenokortikotropnog hormona [ACTH], tireo-stimulirajućeg hormona [TSH] antidiuretskog hormona [ADH]). Hipopituitarizam može biti primaran (poremećaj hipofize) ili sekundaran zbog interferencije lučenja oslobađajućih hormona hipotalamusa koji kontroliraju hormone prednjeg režnja hipofize (HR, FSH, LH, ACTH, TSH).

Izolirani nedostatak HR procjenjuje se da se javlja u 1/4.000 do 1/10.000 djece. Većinom je uzrok idiopatski, oko 25% bolesnika ima poznatu etiologiju. Kongenitalni uzroci uključuju abnormalnosti oslobađajućeg HR receptora te GH1 gena i određene malformacije središnjeg živčanog sustava (SŽS). Stečeni uzroci uključuju terapijsko zračenje SŽS-a (visoke doze zračenja mogu izazvati generalizirani hipopituitarizam),menigitis, histiocitozu, u ozljedu mozga. Zračenje kralježnice, profilaktičko ili terapijsko, dodatno usporava rast kralježaka i očekivan prirast na visini.

Generalizirani hipopituitarizam može biti genetski uzrokovan nasljednim ili sporadičnim mutacije koje utječu na stanice hipofize. Manjak hipotalamičkih ili hipofiznih hormona, kao i izolirani nedostatak HR, javlja se i u bolesnika s defektima središnje crte (rascjep nepca, septo–optičkom displazijom s aplazijom septum pellucidum, atrofija vidnog živca i hipopituitarizam). Panhipopituitarizam može biti posljedica različitih tipova lezija koje utječu na hipotalamus (poremećaj izlučivanja oslobađajućih hormona) ili hipofizu; primjerice: tumori (npr. najčešće kraniofaringeom), infekcije (npr. tuberkuloza, toksoplazmoza, meningitis) i inflitrativni poremećaji. Kombinacija litičkih promjena kosti lubanje i dijabetesa insipidusa ukazuje na histiocitozu Langerhansovih stanica.

Razine IGF-1 variraju prema dobi i trebaju se interpretirati u odnosu na koštanu dob, a ne prema kronološki dobi. Kako su razine IGF–1 normalno niske u dojenčadi i ranom djetinjstvu (< 5 godina), te se u toj dobi normalne od subnormalnih vrijednosti ne mogu pouzdano razlikovati. U pubertetu, razine IGF-1 rastu i normalne vrijednosti pomažu u isključivanju nedostatka HR. Niske vrijednosti IGF-1 u starije djece ukazuju na nedostatak HR; međutim, razine IGF-1 mogu biti niske u drugim stanjima (npr. emocionalna deprivacija, pothranjenost, celijakija, hipotireoza) te zbog toga ti poremećaji moraju biti isključeni. Međutim, razina IGFBP-3, za razliku od IGF-1, je manje pogođena pothranjenošću i pomažu u razlikovanju između normalnih i subnormalih vrijednosti u mlađe djece.

U djece s niskim vrijednostima IGF–1 i IGFBP–3 manjak HR se potvrđuje mjerenjem njegovih razina. Kako su bazalne vrijednosti HR mahom niske ili nemjerljive (osim nakon početka spavanja), poželjno je provesti stimulirajuće testove. Međutim, stimulirajući testovi nisu fiziološki, skloni laboratorijskim varijacijama i slabo ponovljivi. Također, definicija normalnog odgovora varira ovisno o dobi, spolu i centru testiranja, a temelji se na ograničenim dokazima. Liječenje nedostatka HR ne bi se trebalo temeljiti samo na rezultatima provokacijskog testiranja.

Slikovna dijagnostika rade se kada je rast abnormalan; koštanu dob treba odrediti rendgenskom snimkom lijeve šake. Kod nedostatka HR skeletno sazrijevanje obično je usporeno kao i brzina rasta. Indicirano je CT ili MR snimanje hipofize i selarne regije radi isključivanja kalcifikata, tumora ili strukturalnih anomalija.

Laboratorijski testovi radi probira na druge moguće uzorke usporenog rasta uključuju:

• Hipotireozu (npr. tireo-stimulirajući hormon, tiroksin)

• Bolesti bubrega (elektroliti, razina kreatinina)

• Upalna i imunološka stanja (npr. transglutaminaza tkivna antitijela, C rekativni protein)

• Hematološke poremećaje (npr. KKS s diferencijalom krvnom slikom)

Genetičko testiranje za određene sindrome (npr. Turnerov sindrom) mogu biti indicirani na temelju fizičkog statusa ili ako se obrazac rasta značajno razlikuje od obiteljskog. Ako se sumnja na nedostatak HR, treba procijeniti ostalu funkciju hipofize (npr. ACTH, razinu serumskog kortizola u 8 ujutro, LH, FSH i razinu prolaktina).

Test tolerancije na inzulin je najbolji stimulirajući test za oslobađanje HR, ali se danas rijetko provodi zbog rizika od hipoglikemije. Ostali stimulacijski testovi su manje opasni, ali i manje pouzdani. Oni uključuju ispitivanja pomoću arginin infuzije (500 mg/kg IV kroz 30 minuta), klonidina (0,15 mg/m² oralno do [maksimalno 0,25 mg]), levodope (10 mg/kg oralno za djecu, 500 mg oralno za odrasle) i glukagona (0,03 mg/kg IV [maksimalno 1 mg]). Razine HR se mjere u različitim periodima nakon primjene ovisno o lijeku.

Budući da nijedan pojedinačni test nije 100% učinkovit u oslobađanju HR (1), two GH provocation tests are done (typically on the same day). Vršne razine HR dosižu se obično 30–90 minuta nakon primjene inzulina ili početka infuzije arginina, 30–120 minuta nakon levodope, 60–120 minuta nakon početka sna ili primjene klonidina te 20 minuta nakon naporne tjelovježbe.

Odgovor HR koji se smatra normalnim donekle je proizvoljan. Općenito, bilo koji stimulirajuća razina HR > 10 ng/mL > 10 mcg/L) je dovoljna kako bi se isključili klasični nedostatak HR. Nedostatak HR može se potvrditi kad je razina HR <10 ng/ml (< 10 mcg/L; neki centri koriste niže granične vrijednosti, npr. 7 ng/ml ) kod dva različita stimulacijska testa, ali rezultati se moraju tumačiti u kontekstu brzine rasta. Zbog proizvoljne prirode pragova za normalne rezultate na stimulirajućim HR testovima, za djecu s inače neobjašnjivim niskim rastom i normalnim stimulirajućim rezultatima HR testa može se smatrati da imaju manjak HR ako ispunjavaju većinu sljedećih kriterija:

• Visina > 2,25 standardne devijacije (SD) ispod prosjeka za dob ili > 2 SD ispod srednjeg percentila visine roditelja

• Brzina rasta < 25. percentila za koštanu dob

• Starost kostiju > 2 SD ispod prosjeka za dob

• Niske serumske razine insulin-like growth factor 1 (IGF-1) and IGF binding protein type 3 (IGFBP-3) levels

• Druge kliničke značajke koje upućuju na nedostatak hormona rasta

Zbog toga što razine HR rastu tijekom puberteta, mnoga djeca koji nemaju uredan stimulacijski test prije puberteta mogu imati normalne rezultate nakon puberteta ili nakon prajminga s spolnim hormima. Kako bi se izbjeglo nepotrebno liječenje djece s konstitucijskim kašnjenjem, može se razmotriti primanje spolnih steroida prije stimulirajućeg testiranja na HR u predpubertetskih dječaka > 11 godina i u pretpubertetskih djevojčica > 10 godina s prognozom odrasle visine unutar -2 standardne devijacije referentne populacije. Primarni protokoli za dječake i djevojčice predlažu beta-estradiol 2 mg (1 mg za tjelesnu težinu < 20 kg) oralno svake od dvije noći prije testa ili, za dječake, depo formulaciju testosterona 50 do 100 mg IM 1 tjedan prije testa.

Stimulacijsko testiranje ne može otkriti suptilne greške u regulaciji oslobađanja HR. Na primjer, u djece s niskim rastom uzrokovano sekrecijskom disfunkcijom HR, rezultati stimulacijskih testiranja su obično normalni. Međutim, serijska mjerenja razine HR više od 12 do 24 sati pokazuju neuobičajeno niske 12 ili 24 satne prosječne vrijednosti HR. Međutim, ovaj test je skup i neugodan pa nije test izbora za procjenu nedostatka HR.

Nakon što se utvrdi smanjeno lučenje HR treba procijeniti i sekreciju drugih hormona hipofize, kao i ciljnih perifernih žlijezda ako se utvrde nepravilnosti.