Etiologija

Osobe s depersonalizacijsko/derealizacijskim poremećajem često su doživjele teški stres, kao što su sljedeći:

• Emocionalno su zlostavljane ili zanemarivane tijekom djetinjstva (osobito čest uzrok)

• Bile su fizički zlostavljane

• Svjedočile su obiteljskom nasilju

• Imale su ozbiljno invalidiziranog ili psihički bolesnog roditelja

• Doživjele su neočekivanu smrt člana obitelji ili bliskog prijatelja

Epizode mogu biti pokrenute međuljudskim, financijskim ili profesionalnim stresom, depresijom, anksioznošću ili korištenjem nedopuštenih droga, naročito marihuane, ketamina ili halucinogena.

Simptomi i znakovi

Simptomi depersonalizacijsko/derealizacijskog poremećaja su obično epizodne te osciliraju u intenzitetu. Epizode mogu trajati od samo nekoliko sati ili dana do više tjedana, mjeseci, a ponekad i godina. No, u nekih bolesnika, simptomi su stalno prisutni u nepromjenjivom intenziteta godinama ili desetljećima.

Simptomi depersonalizacije uključuju

• Osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela, uma, osjećaja i / ili senzacija

Pacijenti se osjećaju kao vanjski promatrač svog života. Mnogi pacijenti također kažu da se osjećaju nestvarno ili poput robota ili automata (da nemaju kontrole nad onim što čine ili govore). Mogu se osjećati emocionalno i fizički obamrli ili se osjećaju odvojeno, s malo emocija. Neki pacijenti ne mogu prepoznati ili opisati svoje emocije (aleksitimija). Oni se često osjećaju isključeno od svojih sjećanja i ne mogu ih se jasno sjetiti.

Simptomi derealizacije uključuju

• Osjećaj odvojenosti od okoline (npr. ljudi, predmeta, svega), što se čini nestvarnim

Pacijenti mogu osjećati kao da su u snu ili u magli ili kao da ih stakleni zid ili veo odvaja od njihove okoline. Svijet izgleda beživotno, bezbojan ili umjetan. Subjektivno iskrivljenje svijeta je uobičajeno. Na primjer, objekti se mogu učiniti zamućenima ili neobično jasnima; mogu se činiti stanjenima ili manjima ili većima nego što jesu. Zvukovi se mogu činiti glasnijima ili mekšima, nego što jesu; vrijeme se može činiti da teče presporo ili prebrzo.

Simptomi su gotovo uvijek neugodni i, kada su žestoki, izuzetno nepodnošljivima. Uobičajene su anksioznost i depresija. Neki pacijenti se boje da imaju nepovratna oštećenja mozga ili da su poludjeli. Drugi su opsjednuti time da li stvarno postoje ili više puta provjeravaju kako bi utvrdili da li su njihove percepcije stvarne. Međutim, uvijek zadržavaju spoznaju da njihova “nestvarna” iskustva nisu stvarna, već naprosto način na koji se oni osjećaju (tj. imaju netaknuti test realiteta). Ta svjesnost razlikuje poremećaj depersonalizacije/derealizacije od psihotičnog poremećaja u kojem takav uvid uvijek nedostaje.

Dijagnoza

• Klinički kriteriji

Dijagnoza se zasniva na kriterijima objavljenima u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje (DSM–V).

• Pacijenti imaju trajne ili povratne epizode depersonalizacije, derealizacije ili oboje.

• Pacijenti znaju da njihova nerealna iskustva nisu stvarna (tj. testiraju realitet)

• Simptomi uzrokuju značajnu patnju ili značajno oštećuju socijalno i radno funkcioniranje.

Također, simptomi se ne mogu bolje objasniti nekim drugim poremećajem (npr. epileptički napadaji, prisutna zlouporaba supstanci, panični poremećaj, veliki depresivni poremećaj, drugi disocijativni poremećaj).

MR i EEG se učine kako bi se isključilo tjelesne uzroke, osobito ako su simptomi ili progresija atipični (npr. ako su simptomi počeli nakon 40 godine života). Također, mogu biti indicirani toksikološki testovi urina.

Od pomoći su i psihološki testovi i posebni oblici strukturiranih intervjua i upitnici.

Prognoza

Pacijenti s poremećajem depersonalizacije/ derealizacije često se poboljšaju bez intervencije. Za mnoge pacijente je moguć potpuni oporavak, osobito za one čiji se simptomi pojavljuju u povezanosti sa stresovima koje se može razriješiti liječenjem i one čiji simptomi nisu dugo trajali. U drugima, depersonalizacija i derealizacija postaju kronične i refraktorne.

Čak i trajni ili povratni depersonalizacijski ili derealizacijski simptomi mogu izazvati samo minimalno oštećenje ako se pacijenti mogu sami odvratiti od njihovog subjektivnog osjećaja sebstva (self - op.prev.) držeći svoj um zauzet i fokusiranna druge misli ili aktivnosti. Drugi pacijenti postaju onesposobljeni kroničnim osjećajem otuđenja uz prateću anksioznost ili depresiju, ili oboje.

Liječenje

• Psihoterapija

Liječenje ovog poremećaja se treba usmjeriti na sve stresove povezane s početkom poremećaja, kao i na ranije stresove, poput emocionalnog zlostavljanja ili zanemarivanja u djetinjstvu, a koji su mogli u pacijenta stvoriti sklonost kasnijim psihičkim oštećenjima koji potiču nastanak depersonalizacije i/ili derealizacije.

Razni oblici psihoterapije (npr. psihodinamska psihoterapija, kognitivno bihevioralna terapija, hipnoza) su u nekih bolesnika uspješni.

• Kognitivne metode mogu pomoći pri sprječavanju opsesivnih razmišljanja o nestvarnosti postojanja.

• Bihevioralne metode mogu pomoći bolesniku da se uključi u poslove koji će ih udaljiti od depersonalizacije i derealizacije.

• Tehnike uzemljenja koristiti 5 osjetila (npr. puštajući glasnu glazbu ili stavljanje komad leda u ruci) kako bi se pacijenti osjećali više povezani sa sobom i svijetom te se osjećali stvarnije u datom trenutku.

• Psihodinamska terapija pomaže pacijentima da se bave negativnim osjećajima, ishodišnim konfliktima, ili iskustvima koja određene afekte čine nepodnošljivima samom sebstvu i prema tome disociranim.

• Praćenje metodom "od trenutka do trenutka" tijekom terapije te označavanje afekta i disocijacije čini dobro za neke pacijente.