Bolesti jetre često uzrokuju sustavne simptome i poremećaje.
(Vidi također Struktura jetre i funkcija i Evaluacija bolesnika s poremećajem jetre.)
Poremećaji cirkulacije
Hipotenzija u uznapredovaloj bolesti jetre može doprinijeti bubrežnoj disfunkciji. Patogeneza hiperdinamske cirkulacije (povećan minutni volumen i srčana frekvencija) i hipotenzije koja se razvija u uznapredovaloj bolesti jetre slabo je poznata. Međutim, periferna arterijska vazodilatacija vjerojatno doprinosi razvoju oba ova stanja. Mehanizmi su složeni, a čini se da uključuju promijenjeni tonus simpatikusa, proizvodnju dušičnog oksida i drugih endogenih vazodilatatora, te povećanu aktivnost humoralnih čimbenika (npr. glukagon).
Specifične poremećaje jetrene cirkulacije (npr. Budd–Chiarijev sindrom) vidi u Pogl. vidi: Vaskularni poremećaji jetre.
Endokrini poremećaji
Intolerancija glukoze, hiperinzulinizam, inzulinska rezistencija i hiperglukagonemija su često prisutne u bolesnika s cirozom; povišene vrijednosti inzulina odraz su smanjene jetrene razgradnje a ne povećane sekrecije, dok suprotno vrijedi za hiperglukagonemiju. Poremećene vrijednosti hormona štitnjače mogu biti odraz promijenjenog metabolizma hormona štitnjače u jetri i promjena u proteinima plazme koji se vežu za te hormone, a ne bolesti same štitnjače.
Seksualni poremećaji su česti. Kronična bolest jetre često remeti menstruacijski ciklus i smanjuje fertilitet. Muškarci oboljeli od ciroze, posebice alkoholičari, često pate od hipogonadizma (uključujući atrofiju testisa, erektilnu disfunkciju, smanjenu spermatogenezu), te feminizacije (ginekomastija, ženski habitus). Biokemijska osnova ovih poremećaja nije u potpunosti razjašnjena. Rezerve gonadotropina u hipotalamo–hipofiznoj osovini često su ispražnjene. Vrijednosti cirkulirajućeg testosterona obično su niske, većinom kao posljedica smanjene sinteze, ali i zbog povećane periferne konverzije u estrogene. Vrijednosti estrogena, osim estradiola, najčešće su povišene, ali je povezanost između estrogena i feminizacije složena. Ove su promjene učestalije u alkoholnoj bolesti jetre nego u cirozi druge etiologije, pa je za pretpostaviti da je za to odgovoran alkohol, a ne oštećenje jetre. Štoviše, postoje dokazi da je sam alkohol toksičan za testise.
Hematološki poremećaji
Anemija je česta kod bolesti jetre. Mogući čimbenici koji doprinose anemiji su gubitak krvi, manjak folne kiseline, hemoliza, supresija koštane srži alkoholom, te izravni učinak kronične bolesti jetre.
Leukopenija i trombocitopenija su česta pojava uz splenomegaliju kod uznapredovale portalne hipertenzije.
Poremećaji koagulacije su česti i složeni. Oštećenje hepatocita i neadekvatna apsorpcija vitamina K mogu poremetiti sintezu faktora zgrušavanja u jetri. Zato protrombinsko vrijeme, ovisno o težini hepatocelularne disfunkcije, može dobro reagirati na parenteralnu primjenu fitonadiona (vitamin K1) 5–10 mg 1×/dan, 2–3 dana. Trombocitopenija, diseminirana intravaskularna koagulacija i poremećene vrijednosti fibrinogena također doprinose poremećajima zgrušavanja u mnogih bolesnika.
Poremećaji bubrežne funkcije i elektrolita
Poremećaji bubrežne funkcije i elektrolita su česti, posebice u bolesnika s ascitesom.
Hipokalijemija može nastati zbog povećanog gubitka kalija urinom koji nastaje kao posljedica povišene koncentracije cirkulirajućeg aldosterona, renalne retencije amonijevog iona u zamjenu za kalij, sekundarne bubrežne tubularne acidoze ili diuretske terapije. Liječenje se sastoji od primjene peroralnih preparata KCl–a i izbjegavanja diuretika koji troše kalij.
Hiponatrijemija je česta, iako bubrezi pohlepno zadržavaju natrij ( vidi: Patofiziologija); to se obično događa kod uznapredovale bolesti jetre te ju je teško ispraviti. Relativno volumno opterećenje više doprinosi hiponatrijemiji nego ukupni nedostatak natrija; manjak kalija također može doprinijeti. Ograničenje unosa tekućina i nadoknada kalija mogu pomoći; diuretici koji povećavaju klirens slobodne vode mogu se koristiti u teškim ili refraktornim slučajevima. Intravenska primjena fiziološke otopine indicirana je samo u slučaju da hiponatremija uzrokuje napadaje ili ako se sumnja na ukupno sniženi natrij u tijelu; navedeno treba izbjegavati u bolesnika s cirozom i retencijom tekućine, jer to pogoršava ascites i samo privremeno povećava vrijednosti natrija u serumu.
Uznapredovalo zatajenje jetre može uzrokovati promjene u acido–baznom statusu, najčešće se radi o metaboličkj alkalozi. Vrijednosti ureje su obično niske zbog smanjene sinteze u jetri; krvarenje iz probavnog trakta uzrokuje povišenje ureje zbog povećanog opterećenja crijeva urejom,a ne zbog zatajenja bubrega. Kada su vrijednosti ureje povišenje zbog krvarenja iz probavnog trakta, normalni kreatinin upućuje na normalno funkcioniranje bubrega.
Bubrežno zatajivanje kod bolesti jetre može nalikovati:
-
Rijetkim poremećajima koji izravno utječu i na bubrege i jetru (npr, otrovanje ugljikovim tetrakloridom)
-
Zatajenju cirkulacije sa smanjenom perfuzijom bubrega, sa ili bez akutne tubularne nekroze
-
Funkcionalnom zatajenju bubrega, često nazivanom hepatorenalni sindrom
Hepatorenalni sindrom
Ovaj sindrom sastoji se od progresivne oligurije i azotemije u odsutnosti strukturalnog oštećenja bubrega; obično se javlja u bolesnika s fulminantnim hepatitisom ili uznapredovalom cirozom s ascitesom. Njegova nedovoljno poznata patogeneza vjerojatno uključuje izrazitu vazodilataciju splanhničkih arterija, što dovodi do smanjenja centralnog arterijskog volumena. Slijedi neuralna ili humoralna redukcija renokortikalnog protoka krvi, zbog koje je smanjena glomerularna filtracija. Niska koncentracija natrija u urinu i uredan sediment obično omogućavaju razlučivanje tog poremećaja od tubularne nekroze, ali ga je teže razlučiti od prerenalne azotemije; te bi se stoga, u dvojbenim slučajevima, trebao procijeniti odgovor bubrega na volumno opterećenje.
Jednom kad se zatajenje bubrega zbog hepatorenalnog sindroma razvije, obično napreduje brzo i postaje fatalno (tip 1 hepatorenalnog sindroma), premda su neki slučajevi manje ozbiljni, a renalna insuficijencija blažeg stupnja (tip 2).
Kombinirana terapija sa vazokonstriktorima (uglavnom, midodrin, oktreotid ili terlipressin) i ekspanderima volumena (albumin) može biti učinkovita.
Transplantacija jetre još je jedna terapijska opcija za hepatorenalni sindrom tip 1; studije sa transjugularnim intrahepatičnim portosistemnim shuntom (TIPS) pokazale su neke obečavajuće rezultate ali potrebno je daljnje provođenje ispitivanja.