Bolesti jetre često uzrokuju sustavne simptome i poremećaje.

(Vidi također Struktura jetre i funkcija i Evaluacija bolesnika s poremećajem jetre.)

Poremećaji cirkulacije

Hipotenzija u uznapredovaloj bolesti jetre može doprinijeti bubrežnoj disfunkciji. Patogeneza hiperdinamske cirkulacije (povećan minutni volumen i srčana frekvencija) i hipotenzije koja se razvija u uznapredovaloj bolesti jetre slabo je poznata, ali je dio kompenzatornog mehanizma za ekstenzivnu perifernu splanhničnu vazodilataciju. Čimbenici koji tome doprinose u cirozi jetre su neodgovarajući tonus simpatikusa, stvaranje dušikovog oksida i drugih endogenih vazodilatatora i pojačana aktivnost humoralnih čimbenika (npr, glukagon).

Za specifične poremećaje jetrene cirkulacije (npr, Budd-Chiarijev sindrom), vidi Vaskularni jetreni poremećaji.

Endokrini poremećaji

Intolerancija glukoze, hiperinzulinizam, inzulinska rezistencija i hiperglukagonemija su često prisutne kod bolesnika s cirozom jetre; povišene vrijednosti inzulina rezultat su smanjenog jetrenog uklanjanja više nego pojačanog stvaranja, dok obrnuto vrijedi za hiperglukagonemiju. Poremećene vrijednosti hormona štitnjače mogu biti odraz promijenjenog metabolizma hormona štitnjače u jetri i promjena u proteinima plazme koji se vežu za te hormone, a ne bolesti same štitnjače.

Seksualni poremećaji su česti. Kronična bolest jetre često remeti menstruacijski ciklus i smanjuje fertilitet. Kod muškaraca s cirozom jetre, posebice alkoholičara, često su prisutni hipogonadizam (atrofija testisa, erektilna disfunkcija, smanjena spermatogeneza) i feminizacija (ginekomastija, ženski habitus). Biokemijska osnova ovih poremećaja nije u potpunosti razjašnjena. Rezerve gonadotropina u hipotalamo–hipofiznoj osovini često su ispražnjene. Vrijednosti testosterona su niske, uglavnom zbog smanjenje sinteze ali i zbog pojačane periferne konverzije u estrogen. Vrijednosti estrogena, osim estradiola su uglavnom povišene, međutim povezanost povišenih vrijednosti estrogena i feminizacije je kompleksna. Ove su promjene učestalije u alkoholnoj bolesti jetre nego u cirozi druge etiologije, pa je za pretpostaviti da je za to odgovoran alkohol, a ne oštećenje jetre. Štoviše, postoje dokazi da je sam alkohol toksičan za testise.

Hematološki poremećaji

Anemija je česta kod bolesti jetre. Čimbenici koji doprinose razvoju anemije su gubitak krvi, manjak folne kiseline, hemoliza, supresija koštane srži uzrokovana alkoholom i direktni učinak kronične bolesti jetre.

Leukopenija i trombocitopenija često su posljedica splenomegalije kod uznapredovale portalne hipertenzije.

Poremećaji koagulacije su česti i složeni. Oštećenje hepatocita i neadekvatna apsorpcija vitamina K mogu poremetiti sintezu faktora zgrušavanja u jetri. Zato protrombinsko vrijeme, ovisno o težini hepatocelularne disfunkcije, može dobro reagirati na parenteralnu primjenu fitonadiona (vitamin K1) 5–10 mg jedanput dnevno, 2–3 dana. Trombocitopenija, diseminirana intravaskularna koagulacija i poremećene vrijednosti fibrinogena također doprinose poremećajima zgrušavanja u mnogih bolesnika.

Poremećaji bubrežne funkcije i elektrolita

Poremećaji bubrežne funkcije i elektrolita su česti, posebice u bolesnika s ascitesom.

Hipokalijemija može biti rezultat pretjeranog gubitka kalija urinom zbog povišenog aldosterona, bubrežne retencije iona amonija u zamjenu za kalij, sekundarne renalne tubularne acidoze ili diuretske terapije. Liječenje se sastoji od primjene peroralnih preparata kalijevog klorida i izbjegavanja diuretika koji troše kalij.

Hiponatrijemija je česta iako bubrezi pojačano apsorbiraju i zadržavaju natrij (vidi Ascites: Patofiziologija); uglavnom je prisutna kod uznapredovale jetrene bolesti i teško se ispravlja. Relativno volumno opterećenje više doprinosi hiponatrijemiji nego ukupni nedostatak natrija; manjak kalija također može doprinijeti. Ograničenje unosa tekućina i nadoknada kalija mogu pomoći; diuretici koji povećavaju klirens slobodne vode mogu se koristiti u teškim ili refraktornim slučajevima. Intravenska primjena fiziološke otopine indicirana je samo u slučaju da hiponatremija uzrokuje napadaje ili ako se sumnja na ukupno sniženi natrij u tijelu; navedeno treba izbjegavati u bolesnika s cirozom i retencijom tekućine, jer to pogoršava ascites i samo privremeno povećava vrijednosti natrija u serumu.

Uznapredovalo zatajenje jetre može uzrokovati promjene u acido–baznom statusu, najčešće se radi o metaboličkj alkalozi. Vrijednosti ureje su često niske zbog poremećene sinteze u jetri; gastrointestinalno krvarenje uzrokuje povišenje vrijednosti zbog pojačane apsorpcije proteina iz krvi, a ne zbog bubrežne insuficijencije. Kada zbog GI krvarenja dođe do povišenih vrijednosti ureje, normalne vrijednosti kreatinina potvrđuju normalnu funkciju bubrega.

Bubrežno zatajivanje kod bolesti jetre može nalikovati:

• Rijetkim poremećajima koji izravno utječu i na bubrege i jetru (npr, otrovanje ugljikovim tetrakloridom)

• Zatajenje cirkulacije sa smanjenom perfuzijom bubrega, sa ili bez akutne tubularne nekroze

• Funkcionalnom zatajenju bubrega, često nazivanom hepatorenalni sindrom

Hepatorenalni sindrom

Ovaj sindrom se sastoji od

• Progresivne oligurije i azotemije u odsutnosti strukturalnog oštećenja bubrega

Hepatorenalni sindrom obično se javlja u bolesnika s alkoholnim hepatitisom ili uznapredovalom cirozom s ascitesom. Smatra se da hepatorenalni sindrom vjerojatno nastaje zbog izrazite vazodilatacije splanhničkih arterija, što dovodi do smanjenja centralnog arterijskog volumena. Slijedi neuralna ili humoralna redukcija renokortikalnog protoka krvi, zbog koje je smanjena glomerularna filtracija. Niska koncentracija natrija u urinu i benigni sediment urina razlikuju ga od akutne tubularne nekroze, međutim prerenalna azotemija također dolazi u obzir; u dvojbenim slučajevima, potrebno je procijeniti odgovor na parenteralnu hidraciju.

Jednom kad se zatajenje bubrega zbog hepatorenalnog sindroma razvije, obično napreduje brzo i postaje fatalno (tip 1 hepatorenalnog sindroma), premda su neki slučajevi manje ozbiljni, a renalna insuficijencija blažeg stupnja (tip 2).

Kombinirana terapija sa vazokonstriktorima (uglavnom, midodrin, oktreotid ili terlipressin) i ekspanderima volumena (albumin) može biti učinkovita. Infuzija noradrenalina može se koristiti u refraktornim slučajevima i titrirati prema količini urina i srednjem arterijskom tlaku.

Ako hepatorenalni sindrom ne reagira na medikamentoznu terapiju, bolesnika treba uputiti transplantaciju jetre.