Disocijativna amnezija je vrsta disocijativnog poremećaja koji uključuje nemogućnost prisjećanja važnih osobnih podataka koji u pravilu ne bi bili izgubljeni s uobičajenim načinom zaboravljanja. Najčešće je uzrokovana traumom ili stresom. Dijagnoza počiva na anamnezi, nakon isključivanja drugih uzroka amnezije. Liječi se psihoterapijom, ponekad u kombinaciji s hipnozom ili lijekovima potpomognutim razgovorima.
(Vidi također / Pregled disocijativnih poremećaja.)
U disocijativnoj amneziji, izgubljeni podatak bi normalno bio dio svjesnosti koja se može opisati kao autobiografsko sjećanje—npr. tko je netko;
Iako zaboravljena informacija može biti nedostupna svijesti, ponekad i dalje utječe na ponašanje (primjerice, žena koja je silovana u dizalu odbija se voziti u dizalima, iako se ne može sjetiti silovanja).
Disocijativna amnezija se vjerojatno slabo otkriva. Učestalost nije adekvatno uspostavljena; u jednoj maloj studiji američke zajednice, 12-mjesečna prevalencija je iznosila 1,8% (1% kod muškaraca, 2,6% u žena).
Čini se da je amnezija uzrokovana traumatskim ili stresnim doživljajima koji su pacijenti prošli ili bili očevicima (npr. tjelesno ili spolno zlostavljanje, silovanje, borba, genocid, prirodne katastrofe, smrt voljene osobe, teške novčane nedaće) ili izrazitim unutarnjim sukobom (npr. previranja uslijed osjećaja krivnje zbog impulsa ili djela, naoko nerješivi međuljudski sukobi, zločinačko ponašanje).
Simptomi i znakovi
Glavni simptom disocijativne amnezija je gubitak pamćenja koji nije u skladu s normalnim načinom zaboravljanja. Amnezija može biti
-
Lokalizirana
-
Selektivna
-
Generalizirana
Rijetko, disocijativna amnezija je praćena putovanjem sa namjerom ili zbunjenim lutanjem, pod nazivom fuga (od latinske riječi fugere "pobjeći").
Lokalizirana amnezija uključuje nemogućnost prisjećanje određenog događaja ili događanja ili određenog perioda vremena; ove rupe u sjećanju su obično povezane sa traumom ili stresom. Na primjer, pacijenti mogu zaboraviti mjesece ili godine zlostavljanja dok su bili djeca, ili dane provedene u teškoj ratnoj bitci. Amnezija se ne mora manifestirati satima, danima ili duže nakon traumatičnog razdoblja. Obično je zaboravljeni vremenski period, koji može biti u rasponu od nekoliko minuta do nekoliko desetljeća, jasno razgraničen. Tipično, pacijenti iskuse jednu ili više epizoda gubitka pamćenja.
Selektivna amnezija uključuje zaboravljanje samo nekog od događaja tijekom određenog vremenskog razdoblja ili samo dijela traumatskog događaja. Pacijenti mogu imati oboje - lokaliziranu i selektivna amnezija.
U generaliziranoj amneziji, pacijenti zaboravljaju osobni indetitet i vlastitu životnu povijest - npr. tko su, gdje su bili, s kime su razgovarali, te što su činili, rekli, mislili, doživjeli i osjetili. Neki pacijenti više ne mogu koristiti ranije naučene vještine te izgube prijašnja znanja o svijetu. Generalizirana disocijativna amnezija je rijetka; više je prisutna među ratnim veteranima, kod ljudi koji su bili seksualno zlostavljani te kod ljudi koji prolaze ekstremni stres ili konflikt. Početak je nagao.
U sustavnoj amneziji, pacijenti zaboravljaju informacije u određenoj kategoriji, kao što su sve informacije o određenoj osobi ili o njihovoj obitelji.
U kontinuiranoj amneziji, pacijenti zaboravljaju svaki novi događaj kako se događa.
Većina pacijenata su djelomično ili potpuno nesvjesni da imaju rupe u sjećanju. Oni postaju svjesni tek kada izgube osobni identitet ili kad ih okolnosti osvijeste -npr. kad im drugi kažu ili ih pitaju za događaje kojih se ne mogu sjetiti.
Bolesnici koje liječnik pregleda ubrzo nakon što su postali amnestični, mogu se doimati zbunjeno. Neki su vrlo uznemireni, dok su drugi ravnodušni. Ukoliko oni koji su nesvjesni svoje amnezije potraže psihijatrijsku pomoć, moguće je da su to učinili iz drugih razloga.
Pacijenti imaju poteškoće u izgradnji i održavanju odnosa.
Neki pacijenti izvješćuju i o flashbackovima (intenzivna prsijećanja sa osjećanjem da se sadržaj prisjećanja upravo sada događa - op. prev.), kao što se javljaju u posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP); flashbackovi se mogu izmjenjivati s amnezijom na sadržaj tih flashbackova. Neki pacijenti kasnije razviju PTSP, pogotovo kada postanu svjesni traumatskog ili stresnog događaja koji su pokrenuli njihovu amneziju.
Depresivni i funkcionalni neurološki simptomi su česti, kao i suicidalno i drugo autodestruktivno ponašanje. Opasnost od suicidalnog ponašanja može se povećati kada se amnezija razriješi odjednom, te pacijenti budu zasuti traumatskim sjećanjem.
Disocijativna fuga
Disocijativna fuga je neuobičajena pojava koja se ponekad javlja u disocijativnoj amneziji.
Disocijativna fuga se obično manifestira kao
Pacijenti, nakon što obave svoj uobičajeni identitet, ostave svoju obitelj i posao. Fuga može trajati od nekoliko sati do mjeseci, a ponekad i dulje. Ako je fuga kratka, može se doimati kao da su samo propustili posao ili došli kući kasno. Ako fuga traje nekoliko dana ili duže, mogu otputovati daleko od kuće, uzeti novo ime i identitet, započeti novi posao, bivajući nesvjesni bilo kakve promjene u svom životu.
Za mnoge slučajeve fuge se čini da predstavljaju ispunjenje potisnutih želja ili da su jedini dopustivi način za bijeg od teškog ugrožavanja ili sramoćenja, posebno kod osoba s krutim stavovima. Primjerice, novčano ugroženi rukovodilac napušta svoj grozničavi život i živi kao pomoćni radnik na farmi na selu.
Tijekom fuge pacijenti se mogu doimati i ponašati normalno ili tek blaže zbunjenima. Međutim, kada fuga završi, pacijenti navode da se odjednom nađu u novoj situaciji, bez sjećanja o tome kako su došli do tamo ili onoga što su prije radili. Oni često osjećaju sram, nemir, tugu, i / ili depresiju. Neki su zastrašeni, pogotovo ako se ne mogu sjetiti što se dogodilo tijekom fuge. Zbog tih manifestacija mogu postati predmetom zanimanja medicinskih i zakonskih subjekata. Većina ljudi se s vremenom prisjeti svog prošlog identiteta i života, iako podsjećanje može biti dugotrajan proces; vrlo malo njih se ne sjeća ničega ili gotovo ničega o svojoj prošlosti kroz neodređeni period.
Dijagnoza fuge se često ne postavlja sve dok se osoba iznenada ne vrati u svoj identitet od prije fuge te dok nije uznemirena kad se nađe u nepoznatim okolnostima. Dijagnoza se često postavlja retrospektivno, na osnovi dokumentacije o okolnostima prije odlaska, o samom odlasku i uspostavi drugog života.
Dijagnoza
Dijagnoza disocijativne amnezije se postavlja klinički, te se zasniva na kriterijima objavljenima u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, peto izdanje (DSM–V).
-
Pacijenti se ne mogu sjetiti važnih osobnih podataka (obično vezano za traumu ili stres) koji ne bi u pravilu trebali biti izgubljeni uobičajenim načinom zaboravljanja.
-
Simptomi uzrokuju značajnu patnju ili značajno oštećuju socijalno i radno funkcioniranje.
Također, simptomi se ne mogu bolje objasniti učincima lijeka ili drugog poremećaja (npr. parcijalni kompleksni epileptički napadaji, traumatska ozljeda mozga, posttraumatski stresni poremećaj, drugi disocijativni poremećaj).
Dijagnoza zahtijeva medicinsko i psihijatrijsko ispitivanje kako bi se isključili drugi mogući uzroci. Inicijalna procjena treba uključivati
-
MR kako bi se isključili organski uzroci
-
EEG kako bi se isključila epilepsija
-
Nalazi krvi i urina kako bi se isključili toksični uzroci, kao što je korištenje opojnih droga
Psihološko testiranje pomaže pri određivanju prirode disocijativnih doživljaja.
Prognoza
Ponekad se sjećanja vraćaju brzo, kao što se može dogoditi kada se pacijenti izuzmu iz traumatske ili stresne situacije (npr. borbene). U drugim slučajevima, amnezija, osobito u pacijenata s disocijativnom fugom, traje dugo vremena. Kapacitet za disocijaciju se može smanjiti s dobi.
U većine pacijenata izgubljena se sjećanja vrate, a amnezija razriješi. Međutim, neki nikada nisu u stanju rekonstruirati svoju izgubljenu prošlost.
Prognoza se poglavito utvrđuje kroz:
-
Pacijentove životne okolnosti, osobito stresove i konflikte povezane s amnezijom.
-
Pacijentovu sveukupnu psihičku prilagodbu
Liječenje
-
Suportivna okolina, a ponekad i hipnoza ili poluhipnotičko stanje uzrokovano lijekovima se koristi za oporavak memorije
-
Psihoterapija za nošenje s problemima povezanim s oporavkom sjećanja na traumatske i stresne događaje
Ako je sjećanje izgubljeno na vrlo kratko vremensko razdoblje, najčešće je dovoljno suportivno liječenje disocijativne amnezije, pogotovo ako pacijenti nemaju očitu potrebu da se oporavi sjećanje na neki bolni događaj.
Liječenje težeg gubitka pamćenja počinje stvaranjem sigurnog i podupirućeg okruženja. Ova mjera sama za sebe često dovodi do postupnog povrata izgubljenog sjećanja. Kada to nije slučaj ili kad postoji hitna potreba za povratom sjećanja, često je uspješno ispitivanje pacijenta u hipnotičkom ili, rijetko, u lijekovima izazvanom (barbiturati ili benzodiazepini) poluhipnotičkom stanju. Ovi postupci se moraju provoditi oprezno, jer će vjerojatno doći do prisjećanja okolnosti koje su dovele do gubitka sjećanja što može biti vrlo uznemirujuće. Ispitivač mora biti oprezan prilikom oblikovanja pitanja, kako ne bi sugerirao postojanje nekog događaja te time riskirao stvaranje lažnog sjećanja. Pacijenti koji su bili zlostavljani, osobito tijekom djetinjstva, vjerojatno očekuju od terapeuta da će ih iskoristiti ili zlostavljati i da će im nametnuti neugodna sjećanja, umjesto da im pomogne da se prisjete stvarnih sjećanja (traumatski transfer).
Točnost oporavljenih sjećanja s takvim strategijama može se utvrditi samo kroz vanjsku potvrdu. Međutim, bez obzira na stupanj povijesne točnosti, ispunjavanje rupa u sjećanju u najvećoj mogućoj mjeri je često terapijski korisno pri obnavljanju kontinuiteta pacijentova identiteta i doživljaja sebstva (selfa - op.prev.) te kreiranju smislenog životnog narativa.
Nakon što amnezija prestane, tretman pomaže kod sljedećeg:
-
Davanje smisla podležećoj traumi ili sukobu
-
Razrješavanje problema povezanih s amnestičkim epizodama
-
Omogućuje pacijentima da nastave dalje sa svojim životom
Ako su pacijenti iskusili disocijativnih fugu, psihoterapija, ponekad u kombinaciji s hipnozom ili intervjuima pod utjecajem psihofarmaka, može se koristiti u pokušaju vraćanja sjećanja; ovi mjere su često neuspješne. Bez obzira na sve, psihijatar može pomoći pacijentima istražiti kako kako se nose sa tim situacijama, konfliktima i emocijama koje su precipitirale pojavi fuge i na taj način razvijaju bolje postavljanje na te događaje i sprječavaju ponovno javljanje fuge.