Proktitis je upala sluznice rektuma, koja može biti posljedica infekcije, upalne bolesti crijeva, ili zračenja. Od simptoma se mogu javiti rektalna nelagoda i krvarenje. Dijagnoza se postavlja sigmoidoskopijom, najčešće zajedno s biopsijom i uzimanjem uzoraka za kulturu. Liječenje ovisi o etiologiji.
(Vidi također Procjena anorektalnih poremećaja.)
Proktitis može biti manifestacija
Proktitis povezan s prethodnim uzimanjem antibiotika može se pripisati djelovanju bakterije Clostridium difficile.
Spolno prenosivi patogeni češće izazivaju proktitis u homoseksualaca. Imunokompromitirani bolesnici su pod posebnim rizikom za infekciju herpes simpleks virusom i citomegalovirusom.
Simptomi i znakovi
Tipično, bolesnici se mogu žaliti na tenezme (jak osjećaj potrebe za defekacijom kada stolica nije prisutna), rektalno krvarenje, ili prolazak sluzi. Proktitis prouzročen gonorejom, virusom herpes simpleksa ili citomegalovirusom može biti povezan s izraženom anorektalnom boli.
Dijagnoza
Dijagnoza se postavlja proktoskopijom i sigmoidoskopijom koje mogu otkriti upaljenu sluznicu rektuma. Male, diskretne ulceracije i vezikule ukazuju na infekciju herpesom. Treba uzeti rektalne briseve na Neisseria gonorrhoeae i Chlamydia sp (za kulturu ili lančanu reakciju ligazom), enteričke patogene (za kulturu), i virusne patogene (za kulturu ili imunoesej).
Treba napraviti serološke testove na sifilis i pretrage stolice na toksin Clostridium difficile. Ponekad je potrebna biopsija sluznice.
Kolonoskopija može biti vrijedna kod nekih pacijenata kako bi se isključila upalna bolest crijeva.
Liječenje
Infektivni proktitis može se liječiti antibioticima. Homoseksualci s nespecifičnim proktitisom mogu se empirijski liječiti sa 250 mg ceftriaksona IM jednokratno, zajedno s doksiciklinom (100 mg per os 2×/dan) kroz 7 dana. Proktitis povezan s primjenom antibiotika liječi se metronidazolom (250 mg PO 4×/dan) ili vankomicinom (125 mg PO 4×/dan) 7 do 10 dana.
Radijacijski proktitis koji krvari se obično liječi u početku s topičkim lijekom; međutim, nedostaju dokazi o učinkovitosti iz dobro obavljenih studija. Alternativno liječenje uključuje lokalne kortikosteroide (hidrokortizon 90 mg) u obliku pjene ili klizme (koje sadrže hidrokortizon 100 mg ili metilprednizolon 40 mg) 2×/dan kroz 3 tjedna, ili klizme s mesalazinom (4 g) prije spavanja tijekom 3 do 6 tjedana. Supozitorije mesalazina 500 mg 1× ili 2×/ dan, mesalazin 800 mg PO 3×/dan, ili sulfasalazin 500 do 1000 mg PO 4×/dan kroz 3 tjedna ili duže može biti djelotvoran u monoterapiji ili u kombinaciji s lokalnom terapijom. Stanje bolesnika koji ne odgovore na opisane terapijske protokole može se poboljšati primjenom sistemnih kortikosteroida.
Mogu se koristiti endoskopske terapije. Koagulacija argon plazmom čini se učinkovita u smanjenju simptoma barem u kratkom roku (≤ 6 tjedana; 1). Druge metode koagulacije uključuju lasere, elektrokoagulaciju te grijač sondi.
Literatura
-
1. Hanson B, MacDonald R, Shaukat A: Endoscopic and medical therapy for chronic radiation proctopathy: A systematic review. Dis Colon Rectum 55(10):1081–1095, 2012. doi: 10.1097/DCR.0b013e3182587aef.