Atelektaza je kolaps plućnog tkiva s gubitkom volumena. Bolesnici mogu imati dispneju ili respiratornu insuficijenciju ako je atelektaza opsežna. Također se može razviti i pneumonija. Atelektaza je obično asimptomatska, ali u nekim slučajevima može biti izražena hipoksemija i pleuralna bol. Dijagnosticira se pomoću RTG-a prsnog koša. Tretman uključuje kašljanje i duboko disanje te otklanjanje (liječenje) uzroka.

• intrizična opstrukcija dišnih putova (npr. strano tijelo, tumor, mukozni čep)

• ekstrinzična (vanjska) kompresija dišnih putova (npr. tumor, limfadenopatija)

• suprimiranje disanja ili kašlja (npr. opća anestezija, prekomjerna sedacija, bol)

• ležeći položaj (na leđima), osobito kod pretilih bolesnika i onih s kardiomegalijom

• kompresija ili kolaps plućnog parenhima (npr. veliki pleuralni izljev ili pneumotoraks)

Torakalne i abdominalne operacije vrlo su česti uzroci zbog primjene opće anestezije, opioida (moguća sekundarna respiratorna depresija) i često radi bolova pri disanju. Loše postavljen endotrahealni tubus može izazvati atelektazu zbog začepljenja glavnog bronha.

Rjeđi uzroci atelektaze su disfunkcija surfaktanta i ožiljne promjene plućnog parenhima ili tumor.

Sama atelektaza je asimptomatska osim ako se ne razvije hipoksemija ili pneumonija. Simptomi hipoksemije obično su povezani s brzinom nastanka i opsegom atelektaze. S brzom, opsežnom atelektazom može se razviti dispneja ili čak respiratorna insuficijencija. S polako razvijajućom, manje opsežnom atelektazom, simptomi mogu biti blagi ili ih nema.

Pneumonija može izazvati kašalj, dispneju i pleuralnu bol. Pleuralna bol može biti i posljedica poremećaja koji je izazvao atelektazu (npr. trauma ili operacija prsnog koša).

Znakova često nema. Oslabljen šum disanja nad područjem atelektaze i eventualno perkutorna muklina te smanjene ekskurzije prsnog koša mogu se otkriti ako je područje atelektaze veliko. Često se otkrije tek na snimanju prsnog koša (npr. RTG ili CT).

Ako uzrok atelektaze nije klinički jasan (npr. ako se ne radi o nedavnoj operaciji ili pneumoniji vidljivoj na rendgenskoj snimci prsnog koša) ili se sumnja na neki drugi poremećaj (npr. plućna embolija, tumor), treba uraditi druge pretrage, npr. bronhoskopiju ili kompjutoriziranu tomografiju (CT) toraksa.

Dokazi o djelotvornosti većine tretmana kod atelektaze su slabi ili ne postoje. Unatoč tome, uobičajene mjere uključuju torakalnu fizioterapiju koja pomaže u održavanju ventilacije i uklanjanju sekreta te uvježbavanje tehnika za ekspanziju pluća kao što su namjerno kašljanje, vježbe dubokog disanja i korištenje poticajnog spirometra. U ambulantnih pacijenata, tjelovježba (npr. hodanje) je poželjan način za poticanje dubokog disanja.

Bolesnicima koji nisu intubirani i ne stvaraju pretjeranu količinu sputuma, kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putovima može pomoći. Bolesnicima koji su intubirani i mehanički ventilirani može pomoći ventilacija pozitivnim tlakom na kraju ekspirija i/ili ventilacija s većim disajnim volumenom.

Izbjegavanje pretjerane sedacije pomaže u osiguravanju ventilacije i dovoljno dubokog disanja i kašljanja. Međutim, jaka pleuralna bol može onemogućiti duboko disanje i kašljanje te se može ublažiti samo opioidima. Stoga, mnogi kliničari propisuju opioidne analgetike u dozama dovoljnim za ublažavanje boli i savjetuju bolesnicima da povremeno kašlju i duboko dišu. Kod nekih bolesnika postoperativno se može koristiti epiduralna analgezija ili interkostalna blokada živca za ublažavanje bolova bez izazivanja respiratorne depresije. Antitusike treba izbjegavati.

Najvažnije je riješiti uzrok atelektaze (npr. mukozni čep, strano tijelo, tumor, masa, pleuralni izljev). Kod trajnog začepljenja mukoznim čepovima treba pokušati s dornazom alfa pomoću nebulizatora, a ponekad s bronhodilatatorima. N-acetilcistein se obično izbjegava jer može izazvati bronhoopstrukciju. Ako su druge mjere neučinkovite ili ako se sumnja da osim mukoznih čepova postoji i neki drugi uzrok opstrukcije, potrebno je učiniti bronhoskopiju.

Pušači mogu smanjiti rizik od postoperativne atelektaze prestankom pušenja, idealno barem 6 do 8 tjedana prije operacije. Farmakoterapiju za pacijente s kroničnim plućnim bolestima (npr. kronična opstruktivna plućna bolest [KOPB]) treba optimizirati prije operacije. Preoperativne vježbe za inspiratorne mišiće (uključujući poticajnu spirometriju) treba razmotriti kod bolesnika koji imaju zakazanu operaciju toraksa ili gornjeg abdomena.

Nakon operacije, rizik se također može smanjiti ranim mobiliziranjem bolesnika (ustajanjem iz kreveta) i tehnikama za ekspanziju pluća (npr. kašljanje, vježbe za duboko disanje, poticajna spirometrija).