Može se transplantirati mnogo različita vrsta tkiva, uključujući kožu, kost, hrskavicu, nadbubrežno tkivo, fetalni timus, rožnice i kompozitnu transplantaciju tkiva radi obnavljanja lica ili ekstremiteta.
(Vidi također Pregled transplantacije i Transplantacija rožnice.)
Kompozitna transplantacija (šaka, ekstremitet, lice)
Kompozitni transplantati uključuju više tkiva, obično uključuju kožu i meka tkiva, a ponekad i koštano-mišićne strukture. Mnogi od tih postupaka su sada mogući zahvaljujući napretku u imunosupresivnoj terapiji. Međutim, postupci su etički sporni jer oni obično ne produlji život, vrlo su skupi i zahtjevni, a potencijalno mogu uzrokovati morbiditet i mortalitet zbog infekcija.
Prve uspješne kompozitne transplantacije su bile transplantacije šake. Od tada, možda čak i do 10 različitih struktura su zamijenjeni u oko 150 pacijenata, s različitim funkcionalnim stopama uspjeha.
Prva transplantacija šake je učinjena 1998. godine. Od tada, učinjena je dvostruka transplantacija šake i transplantacija gornjih ekstremiteta. Oporavak funkcije šake varira; neki primatelji ponovno dobivaju dovoljnu funkciju i osjetljivosti da mogu raditi svakodnevne aktivnosti.
Prva transplantacija lica je učinjena 2005. Od 2011. godine 17 takvih postupaka je učinjeno diljem svijeta. Do danas, nema prijavljenog neuspjeha presatka, ali primatelj prvog transplantata lica je umro 2016. Etička pitanja o transplantaciji lica su još izraženija od onih o transplantaciji ekstremiteta, jer je kirurški postupak izuzetno zahtjevan i potrebna imunosupresija predstavlja značajni rizika od oportunističkih infekcija kod primatelja.
Imunosupresija se uobičajeno sastoji od indukcijske terapije (antitimocitni globulin [ATG] i/ili blokator IL-2 receptora), nakon čega slijedi trostruko održavanje imunosupresije s kortikosteroidom, antiproliferativnim lijekom (npr. baziliksimab) i inhibitorom kalcineurina (vidi tablicu Imunosupresivi koji se koriste kod liječenja odbacivanja transplantata). Ponekad se koriste topičke kreme koje sadrže inhibitore kalcineurina ili kortikosteroide.
Presadci kože
Presadci kože mogu biti
Autograft kože
Kod autografta kože koristi se pacijentova netaknuta koža kao izvor.
Obično se koristi presadak djelomične debljine; za te presatke se tanki sloj epiderme i nešto derme izvadi i stavi na mjesto primatelja. Takvi presadci se obično koriste za opekline, ali se mogu također koristiti i za ubrzanje ozdravljenja malih rana. Budući da značajna količina kožnih elemenata ostaje na primateljskoj strani, mjesto zacijeli i može se ponovno koristiti.
Presadci u punoj debljini su sastavljeni od epidermisa i dermisa i osiguravaju bolji izgled i funkciju nego presadci djelomične debljine. Međutim, budući da mjesto davatelja neće primarno zacijeliti, mora biti dovoljno područja suvišne kože (npr. abdominalna ili torakalna stijenka, ponekad vlasište) kako se mjesto može sašiti. Dakle, presađivanje u punoj debljini se obično radi za kozmetički osjetljiva područja (npr. lice), odnosno područja koja zahtijevaju deblji, više zaštitni sloj kože (npr. šake). Budući da su presadci u punoj debljini deblji i više vaskularizirani, oni nemaju baš tako visoku stopu preživljavanja kao presadci djelomične debljine.
Stanice vlastite kože pacijenta s opeklinama se mogu uzgajati u kulturi te potom vratiti tom istom pacijentu kako bi se pomoglo pokrivanje opsežnih opeklina. Alternativno, može se koristiti umjetna koža koja se sastoji od kultiviranih stanica ili tankog, presatka djelomične debljine kože koji se nalazi na sintetičkoj podlozi.
Alografti kože
Kod alografta kože se koristi koža primatelja (obično od leševa). Alografti kože se koriste za pacijente s velikim opeklinama ili drugim stanjima koji uzrokuju takve velike gubitke kože da pacijent nema dovoljno neoštećene kože da bi osigurao presadak. Alografti se mogu koristiti za pokrivanje velikih ogoljelih područja čime se smanjuje gubitak tekućine i proteina te sprječavaju invazivne infekcije.
Za razliku od transplantata solidnih organa, alografti kože se naposljetku odbacuju, ali posljedična ogoljena područja razvijaju dobro vaskularizirane granulacije na koje se autografti iz pacijentovih izliječenih mjesta lako prihvaćaju.
Transplantacija hrskavice
Transplantacija hrskavice se koristi u djece s prirođenim defektima nosa ili uha te u odraslih s teškim ozljedom ili destrukcijom zgloba (npr. teški osteoartritis). Hondrociti su otporniji na odbacivanje, vjerojatno zbog toga što mala populacija stanica u hijalinoj hrskavici je zaštićena od staničnog napada hrskavičnim matriksom koji ih okružuje. Imunosupresija dakle nije potrebna.
Transplantacija kosti
Transplantacija kosti se koristi za rekonstrukciju velikih koštanih defekata (npr. nakon masivne resekcije koštanog tumora). Koštane stanice davatelja ne mogu preživjeti u primatelju, ali mrtvi matriks alografta može stimulirati osteoblaste primatelja da nanovo koloniziraju matriks i stvore novu kost. Ovaj matriks djeluje kao osnova za premoštavanje i stabilizaciju defekta dok se ne stvori nova kost.
Kadaverični alografti se čuvaju smrzavanjem da bi se smanjila imunogeničnost kosti (koja je mrtva u vrijeme implantacije) i glicerolizacijom kako bi se održala vijabilnost hondrocita.
Nakon implantacije se ne primjenjuje imunosupresivna terapija. Iako pacijenti stvaraju anti–HLA protutijela, ranim praćenjem se ne uočavaju nikakvi znakovi propadanja hrskavice.
Autopresađivanje nadbubrežne žlijezde
Autopresađivanje nadbubrežne žlijezde stereotaktičnim usađivanjem medularnog tkiva unutar CŽS–a se pokazalo učinkovito u ublažavanju simptoma pacijenata s Parkinsonovom bolesti.
Alografti adrenalnog tkiva, posebno fetalnih davatelja, se također predlažu kao mogućnost. Pokazalo se da implantacija srži nadbubrežne žlijezde fetusa stereotaktično u striatum pacijenata s Parkinsonovom bolesti smanjuje rigidnost i bradikineziju. Međutim, zbog etičkih i političkih dvojbi oko prikladnosti korištenja humanog fetalnog tkiva, dovoljno veliko kontrolirano ispitivanje koje bi procijenilo fetalnu neuralnu transplantaciju se čini malo vjerojatnim.
Ispituju se ksenografti endokrinoloških aktivnih stanica svinje.
Fetalni timus implantati
Implantati fetalnog timusa dobiveni od mrtvorođene djece mogu povratiti imunološki odgovor u djece s aplazijom timusa i posljedičnim abnormalnim razvojem limfatičnog sustava (DiGeorge sindrom).
Budući da primatelj nema imunološkog odgovora, imunosupresija nije potrebna; međutim, teška reakcija presatka protiv domaćina je moguća.