Sindrom višestruke kemijske preosjetljivosti karakteriziraju rekurentni, nespecifični simptomi koji se pripisuju niskoj razini ekspozicije kemijski međusobno nepovezanim tvarima koje susrećemo u okolišu. Simptomi su brojni te često uključuju više organskih sustava, ali bez upadljivog fizikalnog nalaza. Dijagnoza se postavlja isključivanjem. Liječenje uključuje psihološku potporu te izbjegavanje opaženih okidača, iako se oni rijetko mogu dokazati.
Ne postoji općeprihvaćena definicija, ali sindrom višestruke kemijske preosjetljivosti obično se definira razvojem multiplih simptoma uslijed izlaganja bilo kojoj količini utvrđenih ili neutvrđenih kemijskih supstanci (unesenih udisanjem, dodirom ili ingestijom), u odsustvu klinički detektibilne organske disfunkcije ili povezanih fizičkih znakova.
Etiologija
Okidači
Utvrđeni okidači za višestruku kemijsku preosjetljivost su:
-
Alkohol i droge
-
Kofein i prehrambeni aditivi
-
Miris tepiha i namještaja
-
Miris goriva i ispušnih plinova
-
Slikarski materijali
-
Parfem i drugi mirisni proizvodi
-
Pesticidi i herbicidi
Mehanizam
Predložene su brojne imunološke i neimunološke teorije. Ali svaka teorija je kompromitirana nedostatkom konzistentne doze pri kojoj nastaje odgovor na predložene uzročne supstance; tj. simptomi se ne moraju pojaviti nakon izlaganja visokim dozama supstance za koju se činilo da prethodno pri nižim dozama izaziva reakciju. Slično tome, nedostaje konzistentni objektivni dokaz sustavne upale, viška citokina ili aktivacije imunološkog sustava u odnosu na simptome. Mnogi liječnici smatraju da je etiologija psihološka, vjerojatno jedan oblik somatoformnog poremećaja. Drugi sugeriraju da je sindrom oblik napadaja panike ili agorafobije.
Sindrom višestruke kemijske preosjetljivosti događa se kod 40% ljudi sa sindromom kroničnog umora i kod 16% ljudi s fibromialgijom. Višestruka kemijska preosjetljivost češća je kod žena.
Iako su mjerljiva biološka odstupanja (npr. smanjena razina B-limfocita, povišena razina IgE) rijetka, neki pacijenti imaju takve nalaze. Međutim, ova odstupanja se pojavljuju bez stalnog obrasca, njihova važnost je neodređena te bi se trebalo suzdržati od testiranja na iste u svrhu dokazivanja imunološke podloge poremećaja.
Simptomi i znakovi
Simptomi (npr. palpitacije, bol u prsima, znojenje, dispneja, umor, rumenilo, vrtoglavica, mučnina, gušenje, drhtanje, utrnulost, kašalj, promuklost, otežana koncentracija) su brojni i obično uključuju više od jednog organskog sustava. Većina pacijenata prezentira se s dužim popisom sumnjivih agenasa koje su otkrili sami ili je otkrio liječnik prilikom prethodnog testiranja. Takvi pacijenti često prijeđu dug put kako bi izbjegli ove agense: mijenjanjem mjesta stanovanja i zaposlenja, izbjegavanjem hrane koja sadrži "kemikalije", ponekad nošenjem maske u javnosti ili izbjegavanjem javnih okupljanja. Fizikalni nalaz je obično uredan.
Dijagnoza
Dijagnoza inicijalno podrazumijeva isključivanje poznatih poremećaja sa sličnim manifestacijama:
Atopijski poremećaji se isključuju na temelju tipične anamneze, kožnih prick testova, serumske razine specifičnih IgE ili svega navedenog. Konzultacija sa specijalistom alergologom može biti od pomoći. Treba uzeti u obzir i bolesti povezane sa zgradom, uključujući sindrom bolesne zgrade, u kojem više ljudi koji provode vrijeme u istoj zgradi razviju simptome.
Ako simptomi i znakovi ne ukazuju jasno na bolesti vezivnog tkiva ili autoimuni reumatološki poremećaj (npr. manifestacije u zglobovima, na koži i/ili sluznicama), trebalo bi izbjegavati testiranje na širok raspon autoantitijela (npr. antinuklearna antitijela [ANA], reumatoidni faktor, ekstraktibilni nuklearni antigeni [ENA]). U takvim slučajevima, predtestna vjerojatnost je niska i lažno pozitivni nalazi su daleko vjerojatniji od stvarno pozitivnih; slabo pozitivna ANA su prisutna u oko 20% populacije.
Liječenje
Unatoč neodređenom uzročno-posljedičnom odnosu, liječenje je ponekad usmjereno na izbjegavanje sumnjivih precipitirajućih agenasa, što može biti teško jer su mnogi sveprisutni. Međutim, društvena izolacija te skupe i ometajuće navike izbjegavanja trebale bi se odbaciti. Jako pomaže i suportivni odnos s liječnikom primarne zaštite koji pruža dodatnu sigurnost i štiti pacijenta od nepotrebnih testova i procedura.
Psihološka procjena i intervencija mogu pomoći, ali obično se mnogi pacijenti opiru ovom pristupu. Međutim, poanta ovog pristupa nije uvjeravanje pacijenata da je uzrok psihološke prirode nego više pomoć da se lakše nose sa svojim simptomima i poboljšaju kvalitetu života (1). Korisne tehnike uključuju psihološku desenzitizaciju (često kao dio kognitivno-bihevioralne terapije) (1) te postupno izlaganje ( vidi: Liječenje). Psihoaktivni lijekovi mogu pomoći ako su usmjereni na koegzistirajuće psihijatrijske poremećaje (npr. teška depresija, panični poremećaj).
Literatura
-
Hauge CR, Rasmussen A, Piet J, et al: Mindfulness-based cognitive therapy (MBCT) for multiple chemical sensitivity (MCS): Results from a randomized controlled trial with 1 year follow-up. J Psychosom Res 79(6):628-634, 2015. doi: 10.1016/jpsychores.2015.06.010.
Ključne točke
-
Na temelju trenutnih dokaza, sindrom višestruke kemijske preosjetljivosti ne može se objasniti nepsihološkim faktorima.
-
Za dijagnozu je potrebno isključiti poremećaje sa sličnim manifestacijama (npr. alergijske poremećaje) te uzeti u obzir sindrom bolesne zgrade.
-
Testiranja na imunološke poremećaje vrše se samo u slučaju indikacije na temelju objektivnog kliničkog nalaza.
-
Potrebno je potaknuti psihološko liječenje kao što je postupno izlaganje te terapiju koegzistirajućih psihijatrijskih poremećaja lijekovima.