Gigantocelularni arteritis zahvaća pretežno grudnu aortu, njene ogranke u vratu i ekstrakranijalne grane karotidnih arterija. Česta je prateća reumatska polimialgija. Simptomi su glavobolja, smetnje vida, osjetljivost temporalne arterije i bol u mišićima čeljusti prilikom žvakanja. Obično se javlja i vrućica, mršavljenje, umor te malaksalost. SE i C-reaktivni protein su tipično povišeni. Dijagnoza se postavlja klinički, a potvrđuje biopsijom. Visoke doze kortikosteroida su obično vrlo učinkovite i sprječavaju gubitak vida.

(Vidi također Pregled vaskulitisa.)

Gigantocelularni arteritis je relativno čest oblik vaskulitisa u SAD-u i Europi. Incidencija varira ovisno o etničkoj pripadnosti. Obdukcijski nalazi ukazuju na to da je ta bolest mnogo češća nego što je to klinički vidljivo. Žene obolijevaju češće od muškaraca. Srednja dob kod pojave je oko 70, s rasponom od 50 do > 90. Oko 40 do 60% bolesnika s gigantocelularnim vaskulitisom imaju reumatsku polimijalgiju. Intrakranijalne žile obično nisu zahvaćene.

Dijagnoza je vjerojatnija ako bolesnici također imaju i simptome reumatske polimialgije.

Fizikalni pregled temporalnih arterija može otkriti oticanje i osjetljivost, sa ili bez čvorastog zadebljanja ili eritema. Temporalne arterije mogu postati istaknuto vidljive. Temporalna arterija koja se kotrlja ispod prstiju ispitivača umijesto da kolabira je također znak zahvaćanja iste. Na velikim arterijama na vratu i ekstremitetima kao i na aorti treba auskultirati šumove.

Ako se sumnja na ovu bolest treba odrediti SE, CRP i krvnu sliku. Kod većine pacijenata SE i C-reaktivni protein su povišeni; anemija kronične bolesti je česta. Tombociti također mogu biti povišeni, a serumski albumini i ukupni proteini mogu biti sniženi. Blaga leukocitoza je obično prisutna, ali je nespecifična.

Ako se sumnja na gigantocelularni arteritis preporučuje se biopsija arterije. Zbog toga što se inflamirani segmenti često izmjenjuju s normalnim segmentima, ako je moguće. treba uzorkovati onaj segment koji se čini zahvaćen upalom. Obično se bioptira temporalna arterija na strani na kojoj se javljaju simptomi, a može se bioptirati i zatiljna arterija ako se doimlje zahvaćenom. Optimalna dužina temporalne arterije koju treba uzeti nije baš jasna ali duži uzorci, do 5 cm, povećavaju mogućnost potvrde dijagnoze. Dodana dijagnostička vrijednost biopsije na suprotnoj strani je mala. Liječenje ne bi trebalo odgađati radi biopsije. Obzirom da se upala sanira relativno sporo, biopsija temporalne arterije može biti učinjena do 2 tjedna nakon što je započelo liječenje.

Snimanje aorte i njezinih grana treba biti učinjeno u vrijeme postavljanja dijagnoze, a zatim periodički nakon toga, čak i u nedostatku sugestivnih simptoma ili znakova ( vidi: Imaging testovi koji se koriste u Takayasu arteritisu).

Liječenje kortikosteroidima je kamen temeljac. Kortikosteroidi brzo smanjuju simptome i spriječavaju gubitak vida u većine bolesnika. Optimalna početna doza, režim suzbijanja doze, kao i ukupna dužina liječenja predmet su rasprava. Za većinu pacijenata je učinkovita početna doza prednizona 40 do 60 mg jednom / dan (ili ekvivalent) tijekom 4 tjedna, nakon čega slijedi postupno smanjenje doze.

Ako pacijenti imaju poremećaje vida, treba dati početnu dozu IV metilprednizolona 500 do 1000 mg jednom / dan tijekom 3 do 5 dana kako bi spriječio daljnji gubitak vida, osobito na suprotnom oku. Sačuvanje vida vjerojatno više ovisi o tome kako su se brzo kortikosteroidi započeli nego od njihove doze. Infarkt vidnog živca jednom nakon što je nastao, ne može biti reverzibilan, bez obzira na dozu kortikosteroida.

Ako su se simptomi smanjili, prednizon se postupno snižava od doze 60 mg / dan na temelju odgovora pacijenta,a obično na sljedeći način: od 5 do 10 mg / dan svaki tjedan do 40 mg / dan, za 2 do 5 mg / dan svaki tjedan do 10 do 20 mg / dan, a zatim po 1 mg / dan svaki mjesec dok se lijek ne ukine potpuno. Sama SE ne bi trebala biti korištena za procjenu odgovora (i aktivnosti bolesti) pacijenta. Na primjer, u starijih bolesnika, drugi čimbenici, kao što je npr. monoklonska gamapatija, mogu podići SE. Također, klinički simptomi se moraju uzeti obzir. C-reaktivni protein može biti korisniji od ESR.

Većina pacijenata zahtijeva liječenje kortikosteroidima barem 2 godine. Dugoročna primjena kortikosteroida može imati značajne nuspojave te bi trebala biti ograničena, ako je to moguće. Više od polovice pacijenata koji uzimaju ove lijekove imaju komplikacije povezane s lijekom. Slijedom toga, alternativne terapije su predmet istraživanja. Tocilizumab je sada dostupan za liječenje arteritisa divovskih stanica i u kombinaciji s kortikosteroidima je pokazao bolju djelotvornost od samog kortikosteroida (1, 2).

Za prevenciju osteoporoze preporučavaju se bifosfonati.

U randomiziranom kontroliranom pokusu, anti-TNF lijek infliksimab nije se pokazao učinkovit a imao je nuspojava.

Niska doze aspirina (81 do 100 mg jednom na dan) može pomoći u sprječavanju ishemije i treba biti propisana svim pacijentima, osim ako nije kontraindicirana.

• 1. Villiger PM, Adler S, Kuchen S, et al: Tocilizumab for induction and maintenance of remission in giant cell arteritis: A phase 2, randomised, double-blind, placebo-controlled trial. Lancet 387:1921–1927, 2016. doi: 10.1016/S0140-6736(16)00560-2.

• 2. Stone JH, Tuckwell K, Dimonaco S, et al: Trial of tocilizumab in giant-cell arteritis. N Engl J Med 377:317–328, 2017. doi: 10.1056/NEJMoa1613849.