Miokarditis je upala miokarda s nekrozom srčanih miocita. Miokarditis može biti posljedica brojnih bolesti (npr. infekcija, infarkta miokarda, traume, metaboličkih poremećaja), ali je često idiopatski. Simptomi su bol u prsima, zaduha, edemi, palpitacije, sinkopa i iznenadna smrt. Dijagnoza se temelji na simptomima i kliničkim nalazima abnormalnog EKG-a, kardioloških biomarkera i kardioloških slikovnih metoda u odsutnosti kardiovaskularnih čimbenika rizika. Biopsija endomiokarda potvrđuje kliničku dijagnozu miokarditisa. Liječenje ovisi o uzroku, ali opće mjere uključuju lijekove za liječenje zatajenja srca i aritmije i rijetko kirurške zahvate (npr. Intraaortna balonska pumpa, LVAD (eng. left ventricular assist device) - intraventrikularna pumpa za asistenciju lijevom ventrikulu, transplantacija). Imunosupresija se koristi u određenim vrstama miokarditisa (npr. hipersenzitivni miokarditis, miokarditis divovskih stanica, miokarditis uzrokovan sarkoidozom)

Upala miokarda može biti difuzna ili fokalna. Upala se može proširiti na perikard (myopericarditis). Veličina zahvaćenog miokarda i zahvaćanje perikarda može odrediti vrstu simptoma. Difuzno zahvaćanje može dovesti do zatajenja srca, aritmija i ponekad do iznenadne srčane smrti. Manje je vjerojatno da će fokalna intervencija uzrokovati zatajenje srca, ali može dovesti do aritmija i iznenadne srčane smrti. Uključivanje perikarda dovodi do bolova u prsima i drugih simptoma tipičnih za perikarditis. Neki pacijenti ostaju asimptomatski, bez obzira je li zahvaćanje miokarda fokalno ili difuzno.

Miokarditis može biti posljedica infektivnih ili neinfektivnih uzroka. Mnogi slučajevi su idiopatski vidi tablicu.

U razvijenim zemljama infektivni miokarditis najčešće je virusne etiologije Najčešći virusni uzročnici u razvijenom svijetu su pavovirus B19 i humani herpes virus 6. U zemljama u razvoju s infekcijskim miokarditisom najčešće se povezuje reumatski karditis, Chagasova bolest, ili sida.

Neinfektivni uzroci uključuju kardiotoksine, određene lijekove i neke sistemske poremećaje. Miokarditis uzrokovan lijekovima naziva se hipersenzitivni miokarditis.

Klinički prezentacija miokarditisa jako varira Pacijenti mogu imati minimalne simptome ili fulminantno zatajenje srca i smrtonosne aritmije. Simptomi ovise o etiologiji miokarditisa kao i o veličini zahvaćenog miokarda i težini upale

Simptomi zatajenja srca mogu uključivati umor, zaduhu i periferne edeme. Pacijenti mogu pokazivati znakove preopterećenja tekućinom s krepitacijama, povišenim jugularnim venskim pulsima (distenzija vratnih vena) i edemima. Kod pregleda srca može biti značajan treći (S3) ili četvrti (S4) zvuk srca. Sistolički šumovi mitralne regurgitacije i trikuspidne regurgitacije mogu biti prisutni u bolesnika s povećanjem ventrikula.

Iznenadna srčana smrt uslijed fatalne aritmije je ponekad prvi simptom Pacijenti mogu iskusiti palpitacije ili sinkopu.

Kada pacijenti imaju istodobnu upalu perikarda, mogu se pojaviti bolovi u prsima tipični za perikarditis. Tupa ili oštra bol ili substernalna bol može se širiti u vrat, greben mišića trapeziusa (osobito lijevo) ili ramena Bol varira od blage do jake. Za razliku od ishemijske boli u prsima, bol zbog perikarditisa obično se pogoršava torakalnim pokretom, kašljem, disanjem ili gutanjem hrane; može se smanjiti sjedenjem i naginjanjem naprijed. Pericardijalno trenje može biti čujno u bolesnika s perikardijalnim izljevom.

Određeni klinički nalazi mogu ukazivati na specifičan uzrok miokarditisa. Infektivnom miokarditisu mogu prethoditi simptomi groznice, mijalgija i drugi simptomi ovisno o točnom patogenu. Miokarditis povezan s lijekom ili preosjetljivost može biti praćen osipom. Povećani limfni čvorovi mogu ukazivati na sarkoidozu kao temeljnu etiologiju. Fulminantno zatajenje srca i aritmije mogu biti indikativni za gigantocelularni miokarditis.

Infekcija može biti akutna, subakutna ili kronična. U nekim slučajevima miokarditisa može doći do razvoja dilatativne kardiomiopatije.

EKG može biti normalan ili abnormalan u bolesnika s miokarditisom. Abnormalnosti ST segmenta su uobičajene i mogu oponašati ishemiju miokarda. Povišenje ST segmenta ponekad se vidi, ali češći nalazi uključuju nespecifične promjene ST spojnice i T valova. Bolesnici mogu imati smetnje provođenja i atrijske ili ventrikulske aritmjie, uključujući sinusnu tahikardiju, ventrikularnu tahikardiju, i ventrikularnu fibrilaciju.

Srčani enzimi mogu biti povišeni u bolesnika s akutnim miokarditisom. Srčani troponin i CK-MB mogu biti povišeni zbog nekroze srčanih miocita.

Oslikavanje srca može ukazivati na patološke promjene izgleda i funkcije miokarda u bolesnika s miokarditisom. Ehokardiogram može biti normalan u ranom ili blagom miokarditisu. Segmentalni poremećaji kontraktilnosti, tipični za infarkt, također su mogući u miokarditisu Dilatacija lijeve klijetke i sistolička disfunkcija također se mogu vidjeti kao i kod dilatirane kardiomiopatije. Parametri dijastoličke relaksacije često su promjenjenii na ehokardiografiji. MRI srca postaje sve važniji u dijagnostici miokarditisa. MRI srca kod bolesnika s miokarditisom može pokazati karakterističan uzorak kasnog svjetljenja gadolinija (LGE) u subepikardijalnim i srednjim stijenkama miokarda (za razliku od ishemije gdje je LGE obično subendokardijalan s produljenjem do srednjeg miokardijalnog i epikardijalnog zida). Ostale dijagnostičke značajke miokarditisa na srčanom MR-u su prisutnost edema miokarda i hiperemije miokarda u odnosu na skeletni mišić.

Biopsija endomiokarda (EMB) koja pokazuje upalni infiltrat miokarda s nekrozom susjednih miocita zlatni je standard za dijagnosticiranje miokarditisa. Međutim, biopsija endomiokarda ima nisku osjetljivost za dijagnozu miokarditisa zbog pogreške u uzorkovanju. Stoga je pozitivan EMB dijagnostički za miokarditis, ali negativni EMB ne isključuje miokarditis. Osim toga, EMB nosi rizik od komplikacija, uključujući rupturu miokarda i smrt, tako da se rutinski ne radi. EMB treba obaviti u slučajevima fulminantnog zatajenja srca, ventrikularne aritmije ili visokog bloka AV provođenja ili ako bi rezultati utjecali na liječenje (npr. Ako postoji sumnja na miokarditis gigantnih stanica gdje promptno liječenje može smanjiti stope smrtnosti).

Kateterizacija srca može biti korisna za isključivanje ishemije jer miokarditis može oponašati infarkt miokarda ili ishemiju miokarda.

U nekim slučajevima, potrebna je biopsija miokarda kako bi se postavila dijagnoza. Bojenje miokardnog tkiva po Ziehl-Neelsenu te produljena inkubacija su neophodni ukoliko se smatra da moguća TB (TB miokarditis može biti agresivan i brzo se pogoršati uz terapiju kortikosteroidima). Uzorci miokarda pregledavaju se za gigantske stanice, koje su karakteristične za gigantocelularni miokarditis i granulome viđene u sarkoidozi.

Drugi testovi uključuju reaktante akutne faze, rutinske biokemijske testove, kulture, autoimune testove i, kada je to prikladno, testove na HIV, histoplazmoznu komplementarnu fiksaciju (na endemskim područjima) i serologiju na virus coxsackie, virus influence i streptokoka.

Liječenje zatajenja srca uključuje diuretike i nitrate za olakšanje simptoma. U slučajevima fulminantnog zatajenja srca, intraaortna balonska pumpa (IABP), pomoćna naprava lijeve klijetke (LVAD), ili transplantacija mogu biti potrebni. Dugoročno liječenje zatajivanja srca uključuje: ACE inhibitore, βblokatore, antagoniste aldosterona ili blokatore angiotenzin II receptora (ARBs) Atrijske i ventrikulske aritmije liječe se antiaritmijskom terapijom. Visoki blokovi AV provođenja mogu se liječiti ugradnjom privremenog elektrostimulatora srca, ali mogu zahtjevati i ugradnju trajnog ukoliko smetnje provođenaj zaostanu.

Infektivni miokarditis se općenito liječi suportivnom terapijom za zatajenje srca i aritmije. Nije dokazano da antivirusna terapija pomaže u liječenju miokarditisa virusne etiologije. Bakterijska etiologija može se liječiti antibioticima, ali to se nije pokazalo djelotvornim osim u slučaju akutne infektivne faze. Parazitske infekcije treba liječiti odgovarajućim antiparazitskim lijekovima

Hipersenzitivni miokarditis liječi se trenutačnim prekidom uzročnog lijeka ili kardiotoksina i terapijom kortikosteroidima. Bolesnici s gigantoceličnim miokarditisom imaju poboljšano preživljavanje kada se liječe imunosupresivima, obično kortikosteroidima i ciklosporinom. Miokarditis uzrokovan sarkoidozom liječi se kortikosteroidima