Dijabetes insipidus (DI) posljedica je manjka vazopresina zbog hipotalamo–hipofiznih poremećaja [centralni DI (CDI)] ili bubrežne rezistencije na vazopresin [nefrogeni DI (NDI)]. Dolazi do poliurije i polidipsije. Dijagnoza je testom žeđanja u kojem se ne uspijeva maksimalno koncentrirati urin; razina vazopresina i odgovor na egzogeni vazopresin pomažu razlikovati CDI od NDI. Liječi se davanjem dezmopresina (DDAVP) ili lip-resina. Nehormonsko liječenje uključuje diuretike (mahom tiazidi) i lijekovi koji otpuštaju ADH, poput klorpropamida.

(Također, vidi: Sindrom neprimjerenog lučenja ADH i vidi: Nefrogeni dijabetes insipidus.)

CDI također može biti sekundarni (stečeni), uzrokovan raznim poremećajima, uključujući hipofizektomiju, ozljede kranija (osobito frakture baze lubanje), supraselarne i intraselarne tumore (primarne ili metastatske), Histiocitozu Langerhansovih stanica Limfocitni hipofizitis, granulome (sarkoidoza ili tuberkuloza), vaskularne poremećaje (aneurizma, tromboza), i infekcije (encefalitis, meningitis).

poliurija može nastati kao posljedica

• Šećerne bolesti (najčešće)

• CDI (nedostatak vazopresina)

• Nefrogeni dijabetes insipidus (renalna rezistencija na vazopresin)

• Kompulzivno ili habitualno pijenje vode (psihogena polidipsija)

Centralni dijabetes insipidus mora se razlučiti od ostalih uzroka poliurije, osobito psihogene polidipsije (vidi tablicu) i nefrogenog dijabetesa insipidusa. Sve pretrage na CDI (i NDI) temelje se na činjenici da povećanje osmolalnosti plazme u zdravih osoba uzrokuje smanjeno izlučivanje urina te porast osmolalnosti urina.

Test žeđanja je najjednostavnija i najpouzdanije metoda za dijagnosticiranje centralnog dijabetesa insipidusa ali trebao bi se izvoditi samo kada je pacijent pod stalnim nadzorom. Može doći do ozbiljne dehidracije Uz to, pri sumnji na psihogenu polidipsiju pacijent se mora nadzirati kako bi se spriječilo potajno uzimanje tekućine. Test počinje ujutro vaganjem pacijenta, uzimanjem uzorka venske krvi radi utvrđivanja osmolalnosti i koncentracije elektrolita, te mjere-njem osmolalnosti mokraće Svaki sat se prikuplja izlučeni urin i određuje mu se specifična težina ili, još bolje, osmolalnost. Dehidracija se nastavlja sve dok ne dođe do pojave ortostatske hipotenzije i posturalne tahikardije, ≥ izgubi se više od 5% početne tjelesne težine, ili se koncentracija urina ne povećava > 0.001 specifična težina ili > 30 mmol / L u uzastopnim uzorcima. Serumski elektroliti i osmolalnost ponovno se određuju. Zatim se daje egzogeni vazopresin (5 jedinica vodenog vazopresina sc, 10 mcg dezmopresina [DDAVP] intranazalno, ili 4 mcg IM ili IV). Test se završava zadnjim mjerenjem osmolalnosti ili specifične težine urina dobivenog 60 min nakon injekcije.

Normalan odgovor stvara maksimalnu osmolalnost urina nakon dehidracije (često > 1.020 specifična težina ili > 700 mmol / L), prelazi osmolalnost plazme; osmolalnost se ne povećava više od dodatnih 5% nakon injekcije vazopresina. U pacijenata s CDI osmolalnost urina obično ne prelazi koncentraciju plazme, ali se povećava > 50 to >100% nakon egzogene primjene vazopresina Pacijenti s parcijalnim CDI često mogu koncentrirati urin preko osmolalnosti plazme ali dolazi do porasta osmolalnosti urina od 15 do 50% nakon primjene vazopresina Pacijenti s NDI nisu u stanju koncentrirati urin do vrijednosti većih od osmolalnosti plazme (vidi tablicu) i ne pokazuju dodatan odgovor na primjenu vazopresina.

Mjerenje cirkulirajućeg vazopresina najizravnija je metoda za dijagnosticiranje CDI; razina na kraju testa žeđanja (prije injekcije vazopresina ) je niska u CDI i odgovarajuće povišena u NDI. Međutim, mjerenje razine vazopresina je teško izvedivo, pretraga nije rutinski dostupna. Uz navedeno, test žeđanja je toliko precizan da direktno mjerenje vazopresina nije potrebno. Vrijednosti vazopresina u plazmi su dijagnostičke nakon dehidracije ili infuzije hipertonične otopine.

Psihogena polidipsija može predstavljati težak diferencijalno–dijagnostički problem. Takvi bolesnici dnevno unose do 6 L tekućine i često imaju emocionalne poremećaje. Za razliku od CDI i NDI, ove osobe obično nemaju nikturiju i ne bude se noću zbog žeđi. Kontinuirani unos velikih količina vode u ovoj situaciji može dovesti do hiponatrijemije opasne po život.

Bolesnici s akutnom psihogenom polidipsijom mogu uspješno koncentrirati urin tijekom testa žeđanja. Dugotrajno unošenje velikih količina vode smanjuje visoku osmolalnost bubrežne srži pa takvi bolesnici ne mogu koncentrirati urin do maksimalnih vrijednosti tijekom testa žeđanja, što je odgovor sličan onome u parcijalnom CDI. Međutim, za razliku od CDI, pacijenti s psihogenom polidipsijom ne pokazuju odgovor na egzogeni vazopresin nakon testa žeđanja. Ovaj odgovor nalikuje onom u NDI, osim što su bazalne vrijednosti vazopresina niske u usporedbi s povišenim razinama koje se nalaze u NDI. Nakon duljeg ograničavanja unosa tekućine na ≤ 2 L / dan, normalna sposobnost koncentriranja urina vraća se u roku od nekoliko tjedana.

Dezmopresin, sintetski analog vazopresina s minimalnim vazokonstriktivnim svojstvima, ima produljeno antidiuretsko djelovanje, djeluje od 12 do 24 h u većine pacijenata, te se može davati intranazalno, sc, IV, ili peroralno. Dezmopresin je lijek izbora za djecu i odrasle, a dostupan je u dva oblika kao otopina za intranazalnu primjenu. Bočica s kapaljkom i kalibriranim nosnim kateterom ima prednost u davanju rastućih doza od 5 do 20 μg, ali je nezgodna za uporabu. Bočica s raspršivačem svakim pritiskom daje 10 μg u 0,1 ml tekućine; praktičnijaa je za primjenu ali daje fiksnu dozu.

Zbog velikih varijacija među pojedincima, za svakog pacijenta mora se utvrditi trajanje djelovanja određene doze Trajanje učinka procjenjuje se vremenskim praće-njem volumena i osmolalnosti mokraće. Večernja doza je najmanja količina lijeka koja je potrebna za sprečavanje nikturije. Jutarnje i večernje doze treba prilagođavati odvojeno. Prosječan raspon doza za odrasle iznosi 10–40 μg, a većini treba 10 μg 2×/dan. Prosječna doza za djecu od 3 mjeseca do 12 god. iznosi 2,5–10 μg 2×/dan.

Predoziranje može dovesti do zadržavanja tekućine i sniženja osmolalnosti plazme, što može izazvati konvulzije u male djece. U takvim slučajevima može se davati furosemid za indukciju diureze. Glavobolja može biti neugodna nuspojava, ali uglavnom nestaje ako se doza smanji. Dezmopresin ponekad uzrokuje blago povišenje arterijskog tlaka. Apsorpcija iz nosne sluznice nije ravnomjerna, a posebno je nepouzdana pri infekcijama gornjih dišnih putova, hunjavici i alergijskom rinitisu. Kada intranazalna primjena DDAVP nije prikladna dolazi u obzir SC primjena 10% nazalne doze. Ako je potreban brz učinak, npr. kod hipovolemije, dezmopresin se daje IV. Peroralna doza ne može se ekstrapolirati iz intranazalne formulacije pa je neophodno individualno titriranje. Početna doza je 0,1 mg PO 3×/dan, a doza održavanja obično iznosi 0,1–0,2 mg 3×/dan.

Lipresin (lizin-8-vazopresin), sintetski lijek, daje se intranazalnim sprejem u dozama od 2 do 4 jedinice (7.5 do 15 mcg) svakih 3 do 8 sati ali je zbog svog kratkog djelovanja uvelike zamijenjen dezmopresinom.

Vodena otopina vazopresina, 5–10 j SC ili IM daje se za antidiuretski odgovor koji obično traje ≤6 h. Stoga se ne primjenjuje u dugotrajnom liječenju, ali može se davati u početnoj terapiji besvjesnih pacijenata ili pacijenata s CDI pred/uz kirurški zahvat. Sintetski vazopresin može se davati 2–3×/dan i u obliku nosnog spreja, čije se doziranje mora individualno titrirati. Vazopresin tanat u ulju, 0,3–1 ml (1,5–5 j), kontroli-ra simptome do 96 h nakon IM primjene.

• Diuretici, prvenstveno Tiazidi

• Lijekovi koji oslobađaju vazopresin (npr. klorpropamid, karbamazepin, klofibrat)

• Inhibitori prostaglandina

Ti su lijekovi osobito korisni u djelomičnom CDI i nemaju nuspojave egzogenog vazopresina.

Tiazidi paradoksno smanjuju volumen urina kod parcijalnog i kompletnog CDI te kod NDI, prvenstveno smanjenjem izvanstaničnog volumena i povećanjem resorpcije u proksimalnim tubulima (smanjuju klirens čiste vode – op. prev.). Količina urina može pasti za 25–50% s dozom klorotijazida od 15–25 mg/kg (odgovara otprilike dozi od 50–75 mg klortalidona ili hidroklorotijazida, koji se za ovu indikaciju dobro kombiniraju s amiloridom–op. prev.).

Klorpropamid, karbamazepin i klofibrat mogu smanjiti ili eliminirati potrebu za vazopresinom u nekih pacijenata s parcijalnim CDI. Ni jedan od njih nije djelotvoran u NDI. Klorpropamid primijenjen 3 to 5 mg/kg peroralno jednom ili dvaput dnevno dovodi do lučenja vazopresina i također pojačava učinak vazopresina na bubreg. Klofibrat 500–1000 mg PO 2×/dan ili karbamazepin 100–400 mg PO 2×/dan preporučuju se samo odraslima. Ovi lijekovi mogu se koristiti sinergistički s diuretikom. Međutim, klorpropamid može izazvati značajnu hipoglikemiju.

Inhibitori prostaglandina (npr indometacin 0,5 do 1,0 mg / kg peroralno triput dnevno, iako je većina NSAID učinkovita) imaju skroman učinak. Oni mogu smanjiti volumen urina, ali općenito ne više od 10 do 25%, možda smanjenjem bubrežnog protoka krvi i GFR. Dodavanjem indometacina tijazidskim diureticima i ograničenju unosa Na, bolesnicima s NDI može se znatno smanjiti volumen izlučenog urina.