Somatski simptomatski i srodni poremećaji karakterizirani su upornim tjelesnim simptomima koji su povezani s pretjeranim ili neprikladnim mislima, osjećajima i ponašanjem kao odgovor na te simptome i povezane zdravstvene probleme. Ovi poremećaji su neugodni i često narušavaju funkcioniranje.
(Vidi također Pregled somatizacije.)
Somatski simptomski i srodni poremećaji uključuju sljedeće:
-
Konverzivni poremećaj
: Simptomi tipično uključuju očite nedostatke u voljnim motornim ili senzornim funkcijama, a ponekad uključuju pokrete trešnje i poremećenu svijest (što podsjeća na napade) i abnormalne položaje/pokrete udova ( što podsjeća na druge neurološke ili tjelesne poremećaje). Djeca mogu pokazivati oštećenje koordinacije ili ravnoteže, slabost, paralizu ruku ili nogu, gubitak osjeta u dijelu tijela, napadaje, nereagiranje, sljepoću, dvoslike, gluhoću, afoniju, teškoće gutanja, osjećaj knedle u grlu ili urinarne retencije.
-
Izmišljeni poremećaj pripisan drugome
: Skrbnik (obično jedan roditelj) namjerno krivotvori ili provocira tjelesne simptome kod djeteta. Na primjer, mogu dodati krv ili druge tvari u uzorke urina za simulaciju urinarne infekcije.
-
Anksioznost od bolesti
: Djeca se jako boje da imaju ili će dobiti ozbiljan poremećaj. Toliko su zaokupljeni idejom da su bolesni ili da bi mogli postati, da njihova anksioznost narušava svakodnevno funkcioniranje ili uzrokuje značajne smetnje. Djeca mogu ali ne moraju imati tjelesne simptome, ali ako ih imaju, više su zabrinuti mogućim implikacijama simptoma nego samim simptomima.
-
Somatski simptomatski poremećaj
: Djeca mogu razviti više somatskih simptoma ili samo jedan ozbiljan simptom, obično bol. Simptomi mogu biti specifični (npr, bol u trbuhu) ili nejasni (npr umor). Svaki dio tijela može biti fokus zabrinutosti. Sami simptomi ili pretjerana briga o njima su stresni ili ometaju svakodnevni život.
Somatski simptomatski i povezani poremećaji su jednako česti kod mlađih dječaka i djevojčica, ali su češći u adolescentica nego adolescenata.
Simptomi i liječenje somatskog simptomatskog i povezanih poremećaja su vrlo slični onima u anksioznim poremećajima. Simptomi nisu svjesno izmišljeni, a djeca zapravo doživljavaju simptome koje opisuju.
Dijagnoza
Dijagnoza se zasniva na kriterijima objavljenima u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje, Peto izdanje Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition (DSM–V). Općenito, da bi se dijagnosticirao jedan od ovih poremećaja, simptomi moraju uzrokovati značajnu patnju i / ili ometati svakodnevno funkcioniranje, a djeca moraju biti pretjerano zabrinuta za svoje zdravlje i / ili simptome u mislima i ponašanju.
Na prvom pregledu, liječnik treba uzeti opsežnu povijest (ponekad razgovarajući s članovima obitelji) i napraviti temeljit pregled i često testirati kako bi se utvrdilo je li uzrok tjelesni poremećaj. Budući da neki bolesnici mogu razviti istodobne tjelesne bolesti, treba učiniti odgovarajuće preglede i pretrage kad god se simptomi znakovito promijene ili kad se razviju očiti objektivni znakovi bolesti. Međutim, opsežne laboratorijske testove općenito treba izbjegavati, jer oni mogu dodatno uvjeriti djecu da postoji tjelesni problem, a nepotrebni dijagnostički testovi i sami mogu traumatizirati djecu.
Ako niti jedan tjelesni problem ne može biti identificiran, liječnici mogu koristiti standardizirane psihološke testove kako bi se utvrdilo da li su simptomi zbog somatskog simptomatskog ili srodnih poremećaja. Liječnici također trebaju razgovarati s djecom i članovima obitelji i pokušati otkriti podležeće psihičke probleme ili poremećene obiteljske odnose.
Liječenje
Djeca se, čak i kada postoji zadovoljavajući odnos s primarnim liječnikom, obično upućuju psihoterapeutu. Djeca mogu ne otići psihoterapeutu oko smatraju da su njihovi simptomi čisto fizičke prirode. Međutim, osobna i obiteljska psihoterapija, često koristeći kognitivno-bihevioralne tehnike, može pomoći djeci i članovima obitelji da prepoznaju obrasce razmišljanja i ponašanja koji podržavaju simptome. Terapeuti mogu koristiti hipnozu, biofeedback i terapiju za opuštanje.
Psihoterapija je obično u kombinaciji s rehabilitacijskim programom koji ima za cilj pomoći djeci vratiti se u normalnu rutinu. To može uključivati fizikalnu terapiju, koja ima sljedeće prednosti:
-
Može liječiti stvarne fizičke učinke, kao što su smanjene pokretljivosti ili gubitka mišića, uzrokovano somatskim simptomatskim ili srodnim poremećajem.
-
Stvara osjećaj kod djece kao da se konkretno radi na njihovom tretmanu.
-
Omogućuje djeci da aktivno sudjeluju u svom liječenju.
Lijekovi za liječenje istodobnih mentalnih poremećaja (primjerice, depresija, tjeskoba) mogu pomoći; međutim, primarna intervencija je psihoterapija.
Djeca također imaju koristi od poticajnog odnosa s liječnikom primarne zdravstvene zaštite, koji koordinira njihovu cjelokupnu zdravstvenu zaštitu, pruža simptomatsko olakšanje, redovito ih viđa te ih štiti od nepotrebnih testova i postupaka.
Ključne točke
-
Djeca su zaokupljena i pretjerano zabrinuta za svoje zdravlje, tjelesne simptome, odnosno mogućnost da imaju ili će dobiti ozbiljnu bolesti.
-
Djeca mogu imati višestruke simptome (npr. oslabljenu koordinaciju ili ravnotežu, slabost, paralizu ili gubitak osjeta, napadaje, sljepilo, dvoslike, gluhoću) ili jedan ozbiljan simptom, obično bol.
-
Na početku treba učiniti odgovarajuće preglede i ispitivanja kako bi se isključio tjelesni poremećaj kao uzrok simptoma, te ako se simptomi značajno promijene ili se počnu razvijati objektivni znakovi, treba provjeriti postoji li novi tjelesni poremećaj.
-
Liječenje može uključivati psihoterapiju, obično u kombinaciji s rehabilitacijskim programom koji ima za cilj pomoći vratiti djete u normalnu rutinu.