Problemi hranjenja se kreću od varijabilnosti apetita sukladne životnoj dobi, do ozbiljnih ili čak po život opasnih poremećaja prehrane poremećaja prehrane poput anoreksije nervoze, bulimije nervoze i prejedanja.. Problemi hranjenja također mogu dovesti do prejedanja i pretilosti (Vidi Pretilost u adolescenata).

Roditelji mlađe djece se često brinu kako njihovo dijete ne jede dovoljno ili jede previše, jede krivu hranu, odbija jesti određenu hranu (Vidi također [ARFID]) ili se tijekom obroka neprikladno ponaša (npr. daje hranu kućnom ljubimcu, baca ili namjerno ispušta hranu).

Procjena uključuje učestalost, trajanje i intenzitet poteškoće. Visina i težina se mjere i upisuju u odgovarajuće karte (Vidi growth charts od Svjetske zdravstvene organizacije [od rođenja do 2 godine] i growth chartsrowth charts iz Centara za kontrolu i prevenciju bolesti [nakon 2 godine života]). Kada se roditeljima pokažu grafikoni koji prikazuju da njihovo dijete raste normalnom brzinom, njihova zabrinutosti oko prehrane često se smanjuje.

Djecu treba procijeniti temeljitije za ozbiljne poremećaje prehrani ako:

• pokazuju trajnu zabrinutost svojim izgledom ili tjelesnom masom

• njihova se težina smanjuje ili se nalazi na platou u dobi kada se očekuje rast i dobitak na težini

• njihova tjelesna masa počinje rasti osjetno brže od njihove prethodne stope rasta.

Međutim, većina problema prehrane ne traje dovoljno dugo da bi ometali rast i razvoj. Ako se dijete doima zdravim, a rast je u prihvatljivim granicama, roditelje treba razuvjeriti i ohrabriti da umanje sukob i nagovaranje povezano s jelom. Dugotrajna i pretjerana roditeljska zabrinutost može u biti doprinijeti kasnijim poremećajima prehrane. Pokušaji prisilnog hranjenja vjerojatno neće povećati unos; djeca mogu držati hranu u ustima ili povratiti. Roditelji bi trebali ponuditi obroke dok obitelj sjedi za stolom, bez odvraćanja pažnje televizijom ili kućnim ljubimcima i trebali bi pokazati malo emocija kada hranu stavljaju ispred djece. Hranu nakon 20 do 30 min treba skloniti bez komentara o tome što je pojedeno a što nije. Dijete bi trebalo sudjelovati u čišćenju bilo koje hrane koja se baca ili namjerno ispušta na pod. Ove metode, zajedno sa zabranom uzimanja hrane između obroka osim jednog jutarnjeg i jednog popodnevnog obroka, obično uspostavljaju povezanost između apetita, pojedene količine i djetetovih prehrambenih potreba.

(Vidi također Pregled problema ponašanja u djece)