Autor:
Stephen Brian Sulkes, MD
Urednik sekcije:
doc. prim. dr. sc.
Joško Markić, dr. med.
Prijevod:
doc. prim. dr. sc.
Tomislav Franić, dr. med.
Problemi hranjenja se kreću od varijabilnosti apetita sukladne životnoj dobi, do ozbiljnih ili čak po život opasnih poremećaja prehrane poput anoreksije nervoze, bulimije nervoze i prejedanja. Problemi hranjenja također mogu dovesti do prejedanja i pretilosti (Vidi pretilost u adolescenata).
Roditelji mlade djece se često brinu kako njihovo dijete ne jede dovoljno ili jede previše, jede krivu hranu, odbija jesti određenu hranu ili se tijekom obroka neprikladno ponaša (npr. daje hranu kućnom ljubimcu, baca ili namjerno ispušta hranu).
Procjena uključuje učestalost, trajanje i intenzitet poteškoće. Mjere se visina i težina te se označavaju u odgovarajućim grafikonima. Kada se roditeljima pokažu grafikoni koji prikazuju da njihovo dijete raste normalnom brzinom, njihova zabrinutosti oko prehrane često se smanjuje. Djecu treba procijeniti temeljitije za ozbiljne poremećaje prehrani ako:
-
pokazuju trajnu zabrinutost svojim izgledom ili tjelesnom masom
-
se njihova tjelesna masa smanjuje
-
njihova tjelesna masa počinje rasti osjetno brže od njihove prethodne stope rasta.
Međutim, većina problema prehrane ne traje dovoljno dugo da bi ometali rast i razvoj. Ako se dijete doima zdravim a rast je u prihvatljivim granicama, roditelje treba razuvjeriti i ohrabriti da umanje sukob i nagovaranje povezano s jelom. Dugotrajna i pretjerana roditeljska zabrinutost može u biti doprinijeti kasnijim poremećajima prehrane. Pokušaji prisilnog hranjenja vjerojatno neće povećati unos; djeca mogu držati hranu u ustima ili povratiti. Roditelji bi trebali ponuditi obroke dok obitelj sjedi za stolom, bez odvraćanja pažnje televizijom ili kućnim ljubimcima i bez iskazivanja pretjeranih osjećaja prilikom nuđenja hrane. Hranu nakon 20 do 30 min treba skloniti bez komentara o tome što je pojedeno a što nije. Dijete bi trebalo sudjelovati u čišćenju bilo koje hrane koja se baca ili namjerno ispušta na pod. Ove metode, zajedno sa zabranom uzimanja hrane između obroka osim jednog jutarnjeg i jednog popodnevnog obroka, obično uspostavljaju povezanost između apetita, pojedene količine i djetetovih prehrambenih potreba.
(vidi također Pregled problema ponašanja u djece)