Primarna mijelofibroza (PMF) je kronični mijeloproliferativni poremećaj kojeg odlikuju fibroza koštane srži, splenomegalija i anemija s nukleiranim eritrocitima i eritrocitima u obliku kapljica.. Dijagnoza počiva na analizi koštane srži i isključenju drugih stanja koja uzrokuju sekundarnu mijelofibrozu. Liječenje je često suportivno, ali JAK2 inhibitori kao što je ruxolitinib mogu smanjiti simptome, a transplantacija matičnih stanica može dovesti do izlječenja.

(Vidi također Pregled mijeloproliferativnih poremećaja.)

• Primarna (češće)

• Sekundarna kod brojnih hematoloških, malignih i nemalignih stanja (vidi tablicu).

Primarna mijelofibroza je posljedica neoplastične pretvorbe multipotentnih matičnih stanica koštane srži. Ove PMF progenitorne stanice stimuliraju fibroblaste koštane srži (koji nisu dio neoplastične transformacije) kako bi se izlučio prekomjerni kolagen. Vrhunac incidencije PMF je između 50 i 70 god i to pretežno u muškaraca.

Mutacije gena Janus kinaze 2(JAK2) odgovorne su za velik broj slučajeva primarne mijelofibroze. JAK2 pripada obitelji enzima tirozin kinaze i uključen je u prijenos signala za erythropoietin, thrombopoietin, and granulocyte colony-stimulating factor (G-CSF) among other entities. Mutations of the thrombopoietin receptor gene (MPL) ili calreticulin (CALR) gene također mogu uzrokovati primarnu mijelofibrozu.

U primarnoj mijelofibrozi, nukleirani eritrociti (normoblasti) i mijelociti otpuštaju se u krvotok (leukoeritroblastoza) kad dolazi do ekstramedularne hematopoeze (tj. organi koji nisu koštana srž preuzeli su proizvodnju krvnih stanica zbog fibrozne srži). Serum LDH često je povišen. U konačnici dolazi do zatajenja koštane srži nakon čega slijedi anemija i trombocitopenija. Rapidno progresivna?galopirajuća?akutna leukemija koja se ne može liječiti kemoterapijom nastaje u 30% pacijenata.

Maligna ili akutna mijelofibroza ima bržu progresiju bolesti i općenito je posljedica akutne leukemije.

Na PMF treba posumnjati u bolesnika sa splenomegalijom, infarktom slezene i anemijom. U tom slučaju se traži KKS i peripheral blood morphology (razmaz periferne krvi) uz analizu koštane srži. Ako se pretragom koštane srži ustanovi mijelofibroza (pomoću bojanja reticulina ili trichroma koje pokazuje višak kolagena i osteosklerozu), potrebne su odgovarajuće kliničke i laboratorijske pretrage kako bi se isključilo druge poremećaje povezane s mijelofibrozom (vidi tablicu). Dijagnoza PMF potvrđuje se pronalaskom mutacije u JAK2, CALR, ili MPL.

Tipično je prisutna anemija koja se s vremenom pogoršava. Morfologija krvnih stanica je varijabilna. Eritrociti su poikilocitni. Mogu biti prisutne retikulocitoza i polikromatofilija. Eritrociti u obliku suze (dakriociti) karakteristične su morfološke značajke. Nukleirani eritrociti i prekursori neutrofila obično su prisutni u perifernoj krvi. Broj leukocita obično je povišen, ali visoko varijabilan. U uznapredovalim stadijima, može biti i mijeloblasta, čak i ako nema akutne leukemije. Broj trombocita u početku može biti visok, normalan ili smanjen, međutim, s napredovanjem bolesti postoji tendencija da nadvlada trombocitopenija.

Medijan preživljenja kod primarne mijelofibroze je 5 godina od izbijanja bolesti, ali varijacije su velike; u nekih pacijenata bolest rapidno napreduje, što uključuje i razvoj akutne mijeloične leukemije, s kratkim preživljenjem, ali većina ima blaži tijek bolesti. Samo alogenična transplantacija matičnih stanica predstavlja učinkovito liječenje.

Nepovoljni prognostički biljezi uključuju Hb <10 g / dl, povijest bolesti koja uključuje transfuzije, leukocitozu i broj trombocita < 100,000/μL. Pacijenti u najnepovoljnijoj rizičnoj skupini obično prežive < 1 god. Dostupno je nekoliko prognostičkih bodovnih sustava za predviđanje preživljenja.

Trenutno je za uznapredovalu primarnu mijelofibrozu terapija izbora nespecifični inhibitor JAK puta prijenosa signala ruksolitinib. To se također može kombinirati s talidomidom kako bi se održao broj trombocita koji često pada s ruksolitinibom. Ruksolitinib je učinkovit bez obzira na to je li prisutna JAK2 mutacija ili splenomegalija. Kod ukidanja ruksolitiniba treba biti oprezan, jer može doći do sindroma ustezanja sa značajnim pogoršanjem simptoma djelomično zbog povećane slezene i skoka upalnih citokina. Niskodozirani kortikosteroidi kratkoročno se mogu koristiti za kontrolu simptoma.

Mlađim bolesnicima s uznapredovalom bolešću može koristiti alogenična transplantacija koštane srži. Nemijeloablativna alogenična transplantacija matičnih stanica uspješno se koristi čak i kod starijih pacijenata.

Androgeni, eritropoetin, splenektomija, kemoterapija, talidomid, lenalidomid i embolizacija slezene i zračenje iskušani su u palijativne svrhe. Međutim, spomenuto je ograničene učinkovitosti. Splenektomiju treba izbjegavati ako je moguće; zračenje slezene ima samo privremeni učinak i može uzrokovati tešku neutropeniju i infekciju.