Intervju bi trebao prvo istražiti što je potaknulo potrebu (ili želju) za psihijatrijskom procjenom (npr. neželjene ili neugodne misli, nepoželjno ponašanje), uključujući procjenu koliko prezentirani simptomi utječu na pacijenta ili ga ometaju u socijalnom, radnom i interpersonalnom funkcioniranju. Ispitivač bi potom trebao pokušati ispitati širi kontekst pacijentove osobnosti na način sa se sagledaju značajni životni događaji - sadašnji i prošli - te pacijentove odgovore na iste. (vidi tablicu Područja koja je potrebno sagledati tijekom prvog psihijatrijskog pregleda). Između ostalog, sagledava se psihijatrijska, medicinska, socijalna i razvojna anamneza.

Važan je i pregled drugih tjelesnih sustava radi simptoma koji nisu opisani u psihijatrijskoj anamnezi. Fokusiranje samo na postojeće simptome uz isključivanje ranije anamneze i drugih simptoma može rezultirati postavljanjem netočne primarne dijagnoze (a time i preporukom pogrešnog liječenja) te propuštanjem drugih psihijatrijskih ili medicinskih komorbiditeta. Primjerice, ako se pacijenta s depresijom ne upita o prošlim maničnim epizodama, može se postaviti pogrešna dijagnoza depresivnog poremećaja umjesto bipolarnog poremećaja. Pregled sustava i ranije medicinske anamneze trebao bi uključivati pitanja o novim ili nedavnim tjelesnim simptomima, dijagnozama i trenutačnim lijekovima i tretmanima kako bi se identificirali potencijalni tjelesni uzroci mentalnih simptoma (npr. COVID-19 kao mogući uzrok anksioznosti ili depresije).

Ispitivač bi trebao ustanoviti da li tjelesno stanje ili tretman istoga uzrokuje ili pogoršava psihičko stanje (vidi Medicinska procjena pacijenta sa psihičkim simtptomima). Osim što imaju izravne učinke (npr. simptomi, uključujući i same psihičke), mnoga tjelesna stanja izazivaju ogroman stres te iziskuju mehanizme suočavanja potrebne da se izdrže tegobe vezane uz stanje. Mnogi ljudi s teškim tjelesnim bolestima dožive neki oblik poremećaja prilagodbe, a oni s osnovnim psihičkim poremećajima se mogu destabilizirati.

Promatranje tijekom provođenja intervjua može pružiti dokaze o psihičkim ili tjelesnim bolestima. Čitanje govora tijela može otkriti dokaze o stavovima i osjećajima koje bolesnik poriče. Primjerice, da li se bolesnik meškolji ili hoda amo–tamo usprkos poricanju anksioznosti? Izgleda li bolesnik tužno usprkos poricanju osjećanja depresije? Opći dojam također može pružiti dokaze. Primjerice, izgleda li bolesnik čisto i uredno? Zamjećuje li se tremor ili obješeno lice?

Procjena psihičkog statusa se čini promatranjem i postavljanjem pitanja u cilju procjene nekoliko područja mentalnog funkcioniranja, uključujući

• Govor

• Emocionalna eskpresija

• Mišljenje i percepcija

• Kognitivne funkcije

Za procjenu određenih sastavnica kod utvrđivanja psihičkog statusa, postoje kratki standardizirani upitnici koji služe za probir, uključujući i one posebno osmišljene za procjenu orijentacije i pamćenja. Takve standardizirane procjene se mogu koristiti kod redovnih posjeta u smjeru probira pacijenata; mogu pomoći i u identifikaciji najvažnijih simptoma i pružiti osnovnu poziciju za procjenu odgovora na liječenje. Međutim, upitnici za probir ne mogu zamijeniti širu, podrobniju procjenu psihičkog statusa.

Opću prezentaciju ili aspekt treba procijeniti na osnovu neizrečenih indikativnih znakova u sklopu osnovnog stanja. Na primjer, izgled pacijenta može pomoći odrediti jesu li oni

• nesposobni brinuti se o sebi (npr. izgledaju pothranjeno, razbarušeno ili su neprikladno obučeni za vanjske vremenske uvjete ili imaju neugodan tjelesni miris)

• jesu li u stanju ili nisu pridržavati se društvenih normi (npr. odjeveni su u društveno neprikladnu odjeću),

• da li zlouporabljuju opojna sredstva ili su skloni samoozljeđivanju (npr. imaju miris po alkoholu, ožiljke koji ukazuju na IV ovisnost o drogama ili ozlijede od samoozljeđivanja)

Govor se može procijeniti na osnovu bilježaka o spontanosti, sintaksi, brzini i količini izgovorenog. Pacijent s depresijom može govoriti polako i tiho, dok bolesnik s manijom može govoriti brzo i glasno. Poremećaji poput disartrija i afazija mogu ukazivati na osnovni tjelesni uzrok promjena psihičkog stanja, poput ozljede glave, moždanog udara, tumora mozga ili multiple skleroze.

Emocionalna ekspresija se može procijeniti zamolivši pacijenta da opiše svoje osjećaje. U obzir se uzimaju pacijentov ton glasa, položaj tijela, pokreti rukama i izrazi lica. Potrebno je procijeniti raspoloženje (emocije o kojima pacijenti izvješćuju) i afekt (emocionalna stanja koje bilježi osoba koja procjenjuje). Procjenjuje se afekt i njegov raspon (tj. izražen nasuprot suženog), kao i usklađenost izražavanja afekta i sadržaja misli (npr. pacijent se smiješi dok raspravlja o tragičnom događaju).

Mišljenje i percepcija se mogu utvrditi opažanjem ne samo onog o čemu se razgovara već i načinom kako se razgovara. Abnormalan sadržaj se javlja u sljedećim oblicima:

• Sumanutosti (iskrivljena, fiksirana uvjerenja)

• Ideje odnosa (ideje da svakodnevne pojave imaju posebni smisao ili značenje osobno namijenjen ili usmjeren na samog pacijenta),

• Opsesije (ponavljajuće, uporne, neželjene i nametljive misli, porivi ili slike)

Liječnik može procijeniti da li su ideje povezane i usmjerene k cilju te da li su prijelazi s jedne na drugu misao logično povezani. Psihotični ili manični pacijenti mogu imati dezorganizirane misli ili nagli bijeg ideja.

Kognitivne funkcije uključuju pacijentovu

• razinu budnosti (svjesnosti)

• Pažnja ili koncentracija

• Orijentacija na osobe, mjesto i vrijeme

• Neposredno, kratkoročno i dugoročno pamćenje

• Apstraktno mišljenje

• Uvid

• Kritičnost, prosudba

Kognitivne abnormalnosti se najčešće pojavljuju u deliriju ili kod demencije te kod zloporabe opojnih sredstava ili apstinencijskog sindroma, ali se također mogu pojaviti i u depresiji.