Poslijeoperacijska skrb počinje na kraju operacije i nastavlja se u sobi za oporavak, tijekom hospitalizacije i u izvanbolničkom razdoblju. Ključni elementi skrbi uključuju održavanje prohodnosti dišnih putova, kontrolu boli, praćenje mentalnog statusa i cijeljenja rane. Ostali važni aspekti skrbi uključuju sprječavanje retencije mokraće, zatvora, duboke venske tromboze i poremećaja krvnog tlaka (hipertenzije ili hipotenzije). U pacijenata s dijabetesom pomno se nadziru razine glukoze mjerenjem glukoze iz kapilarne krvi svakih 1 do 4 sata, sve dok se bolesnici ne probude i ne počnu uzimati hranu, jer nadzor nad glikemijom poboljšava ishod.
Dišni put
Većina pacijenata ekstubira se prije premještanja iz operacijske dvorane i ubrzo može samostalno uklanjati sekret iz dišnih putova. Pacijenti ne smiju napustiti sobu za oporavak sve dok nisu sposobni samostalno održavati prohodnost i zaštititi dišne putove (osim ako ne odlaze u jedinicu intenzivnog liječenja). Nakon intubacije, pacijenti s normalnim plućima i dušnikom mogu blago kašaljati do 24 sata nakon ekstubacije; kod pušača i bolesnika s anamnezom bronhitisa postekstubacijski kašalj traje duže. Većina pacijenata koji su bili intubirani, osobito pušači i pacijenti s plućnim bolestima, mogu imati koristi od poticajne spirometrije.
Poslijeoperacijska dispneja može biti uzrokovana bolom zbog torakalnih ili abdominalnih rezova (nehipoksična dispneja) ili hipoksemijom (hipoksična dispneja – također vidi Desaturacija kisika). Hipoksiju uzrokovanu plućnom disfunkcijom obično prati dispneja, tahipneja ili oboje; međutim, prekomjerna sedacija može uzrokovati hipoksiju praćenu manje izraženom dispnejom, tahipnejom ili objema. Dakle, sedirane pacijente treba nadzirati pulsnim oksimetrom ili kapnometrom. Hipoksična dispneja može biti posljedica atelektaze ili, osobito u pacijenata s anamnezom zatajenja srca ili kronične bolesti bubrega, preopterećenja tekućinom. Je li dispneja hipoksična ili nehipoksična, mora se odrediti pulsnim oksimetrom, a ponekad i određivanjem arterijskog plinovnog statusa; rendgenska snimka može pomoći razlikovati preopterećenje tekućinom od atelektaze.
Hipoksična dispneja liječi se kisikom; nehipoksična dispneja se može liječiti anksioliticima ili analgeticima.
Bol
Kontrola boli može biti potrebna čim pacijenti postanu svjesni. Opioidi su obično prvi izbor i mogu se davati oralno ili parenteralno. Često se kao početna doza daje 1 ili 2 tablete oksikodona/paracetamola (svaka tableta može sadržavati 2,5 do 10 mg oksikodona i 325 do 650 mg paracetamola) oralno svaka 4 do 6 sati ili 2 do 4 mg morfina IV svaka 3 sata, a doza se zatim prilagođava prema potrebi; individualne potrebe i podnošljivost mogu značajno varirati. Pri prerijetkom doziranju može se ponovno javiti bol, što treba izbjegavati ako je moguće. Za ozbiljniju bol, najbolje je koristiti intravensku analgeziju koju kontrolira pacijent (vidi Doziranje i titracija). Ako pacijenti nemaju bubrežnu bolest ili povijest gastrointestinalnog krvarenja, davanje nesteroidnih protuupalnih lijekova (NSAIL) u redovitim intervalima može smanjiti probojnu bol, čime se omogućuje smanjenje doze opioida.
Mentalni status
Prilikom buđenja iz anestezije svi su bolesnici kratko vrijeme konfuzni. Stariji pacijenti, osobito oni s demencijom, izloženi su riziku od poslijeoperacijskog delirija koji može odgoditi otpuštanje iz bolnice i povećati opasnost od smrtnog ishoda. Rizik od delirija povećan je pri primjeni antikolinergika. Ovi lijekovi se katkad primjenjuju prije ili tijekom operacije kako bi se smanjilo izlučivanje sekreta iz gornjih dišnih putova, no kad god je to moguće potrebno ih je izbjegavati. Delirij također mogu uzrokovati opioidi primijenjeni nakon operacije, kao i visoke doze blokatora H2-receptora. Mentalni status starijih pacijenata potrebno je često procjenjivati tijekom poslijeoperacijskog razdoblja. Ako do delirija dođe, potrebno je provjeriti oksigenaciju i prekinuti primjenu svih lijekova koji nisu nužno potrebni. Pacijente je potrebno pokretati prema njihovim mogućnostima, a svaku neravnotežu elektrolita ili tekućina treba ispraviti.
Njega rane
Kirurg mora individualizirati njegu svake rane, ali sterilni zavoj stavljen u operacijskoj dvorani uglavnom ostaje netaknut 24 do 48 sati, osim ako se razvijaju znakovi infekcije (npr. jačanje boli, eritem, iscjedak). Nakon što je operacijski zavoj uklonjen, operacijsko područje treba provjeriti dva puta dnevno radi uočavanja znakova infekcije. Ako se pojave znakovi infekcije, može biti potrebna eksploracija rane ili drenaža apscesa, sistemska primjena antibiotika, ili oboje. Lokalna primjena antibiotika obično nije korisna. Ako je postavljen, dren treba pregledavati radi određivanja količine i izgleda skupljene tekućine. Međutim, drenove treba ukloniti što je prije moguće, jer mogu poslužiti kao izvor infekcije i ne moraju pouzdano otkriti komplikacije kao što su krvarenje ili popuštanje anastomoze. Šavovi, kopče i drugi načini zatvaranja rane obično se ostavljaju 7 dana ili dulje, ovisno o mjestu operacije i o pacijentu. Rane na licu i vratu mogu zacijeliti površinski unutar 3 dana; cijeljenje rane na donjim ekstremitetima može potrajati nekoliko tjedana.
Profilaksa duboke venske tromboze (DVT)
Rizik od DVT-a nakon operacije malen je, ali posljedice mogu biti ozbiljne. Budući da je rizik veći nego u općoj populaciji, profilaksa je često potrebna. Operacija sama po sebi povećava koagulabilnost krvi i često je praćena dugotrajnom nepokretnošću, koja je jedan od čimbenika rizika za razvoj DVT (vidi poglavlja Plućna embolija i Duboka venska tromboza). Profilaksa DVT-a obično započinje u operacijskoj dvorani ili ranije vidi Rizik od duboke venske tromboze i plućne embolije u kirurških bolesnika. Druga mogućnost je uvođenje heparina ubrzo nakon operacije, kad je opasnost od krvarenja manja. Pacijente treba rano mobilizirati ili se uključiti u fizikalnu terapiju kako bi se olakšala mobilizacija čim to bude sigurno učiniti.
Vrućica
Česti uzrok poslijeoperacijske vrućice je upalni ili hipermetabolički odgovor na operaciju. Ostali uzroci uključuju upalu pluća, infekcije mokraćnog sustava, infekcije rane i duboku vensku trombozu (DVT). Dodatni mogući uzroci su vrućica uzrokovana lijekovima i infekcije povezane s ugrađenim umjetnim materijalima i drenovima. Najčešći uzroci vrućice danima ili tjednima nakon operacije uključuju takozvanih "šest W":
-
Wound (infekcije rane)
-
Water (npr. infekcije mokraćnog sustava)
-
Wind (npr. atelektaza, pneumonija)
-
Walking (npr. DVT)
-
Wonder drugs (npr. vrućica uzrokovana lijekovima)
-
Widgets (npr. ugrađeni umjetni materijali, drenovi)
Optimalna poslijeoperacijska skrb (npr. rana mobilizacija i uklanjanje katetera, pravilna njega rane) može smanjiti rizik od duboke venske tromboze, infekcije mokraćnog sustava i infekcije rane. Poticajna spirometrija i povremeno kašljanje mogu pomoći u smanjenju rizika od upale pluća te ih treba poticati do 10 puta po satu.
Retencija mokraće i zatvor
Nakon operacije često dolazi do retencije mokraće i zatvora. Uzroci uključuju:
-
Antikolinergici
-
Opijati
-
Nepokretnost
-
Smanjeni oralni unos
Mora se pratiti količina izmokrenog urina. Jednokratna kateterizacija obično je potrebna za pacijente koji imaju prepunjen mokraćni mjehur i osjećaju nelagodu ili koji nisu urinirali 6 do 8 sati nakon operacije; Credéov manevar (primjena suprapubičnog pritiska tijekom mokrenja) ponekad pomaže i može učiniti kateterizaciju nepotrebnom. Kronična retencija se najbolje liječi izbjegavanjem lijekova koji ju uzrokuju i postavljanjem pacijenta u sjedeći položaj kad god je to moguće. U pacijenata koji nemaju opstrukciju mokraćnih putova i koji nisu bili podvrgnuti laparotomiji može se pokušati s betaneholom 5 do 10 mg oralno; doze se mogu ponavljati svaki sat do maksimalne doze 50 mg/dan. Ponekad je potrebno uvođenje trajnog katetera, osobito ako pacijent u anamnezi ima retenciju ili velik početni volumen mokraće nakon jednokratne kateterizacije. Međutim, trajni kateter treba ukloniti što je prije moguće kako bi se smanjio rizik od infekcije.
Zatvor je čest i obično je posljedica nakon anestetika, operacije crijeva, poslijeoperacijske nepokretnosti i opijata. Zatvor se liječi izbjegavanjem opijata i ostalih lijekova koji ga uzrokuju, ranom mobilizacijom i (ako pacijent nije bio podvrgnut zahvatu na probavnom sustavu) stimulirajućim laksativima (npr. bisakodil, sena, Cascara sagrada). Omekšivači stolice (npr. dokusat) ne olakšavaju poslijeoperacijski zatvor.
Gubitak mišićne mase (sarkopenija)
Gubitak mišićne mase (sarkopenija) i mišićne snage javljaju se u svih pacijenata kojima je potrebno dugotrajno mirovanje. Uz potpuno mirovanje u krevetu, mlada odrasla osoba gubi oko 1% mišićne mase/dan. Starije osobe gube i do 5% dnevno jer se razine hormona rasta sa starenjem smanjuju. Sprječavanje sarkopenije od ključne je važnosti za oporavak. Stoga, čim to stanje pacijenta dozvoli, on u krevetu treba sjediti, pomicati se, ustajati i vježbati u mjeri u kojoj mu to dopušta zdravstveno stanje. Nutritivni nedostaci također mogu pridonijeti sarkopeniji. Stoga tijekom mirovanja treba optimizirati nutritivni unos pacijenata. Treba poticati oralni unos, a enteralna prehrana putem sonde ili, rjeđe, parenteralna prehrana mogu biti potrebne.
Ostale teme
Kod određenih operacija potrebno je poduzeti dodatne mjere opreza. Primjerice, kod operacije kuka potrebno je paziti da se bolesnik pomiče na takav način i da bude u takvom položaju kako ne bi došlo do luksacije kuka. Svaki liječnik koji mijenja položaj takvog pacijenta iz bilo kojeg razloga, uključujući i auskultaciju pluća, mora znati protokol za pomicanje kako ne bi ozlijedio bolesnika; medicinska sestra ili tehničar može najbolje pokazati pravilan način pomicanja.