Među umirućim bolesnicima je česta anoreksija ili gubitak apetita.

Mjere koje mogu povećati oralni unos uključuju

• Korištenje fleksibilnog rasporeda hranjenja

• Polagani hranjenje

• Davanje malih porcija ili omiljene ili jako začinjena hrane.

• Također mogu pomoći i male količine omiljenog alkoholnog pića, 30 minuta prije obroka.

Neki antidepresivi, megestrol acetat i dronabinol mogu potaknuti apetit. Metoklopramid pojačava pražnjenje želuca, no za dosizanje vrhunca djelotvornosti potrebno mu je 1 do 2 tjedna.

Uznapredovala demencija na kraju dovodi do nemogućnosti peroralnog unosa hrane; ponekad se oboljeli hrane na sondu. Nema međutim dokaza da hranjenje na sondu produžuje život, osigurava udobnost, poboljšava funkciju ili sprječava komplikacije (npr. aspiraciju, dekubituse).

Hranjenje na sondu i parenteralna prehrana uzrokuju neudobnost i obično nisu indicirani u umirućih bolesnika ili onih koji su previše dementni da bi jeli. Obitelji može biti teško prihvatiti uskraćivanje trajne prehrambene potpore, no trebaju shvatiti da je bolesnicima obično udobnije da jedu i piju prema svojim željama. Od koristi mogu biti gutljaji vode i hrana koja se lako guta. Suportivna skrb, uključujući dobru oralnu higijenu (npr. pranje zuba, vlaženje usne sluznice komadićima leda prema potrebi, nanošenje balzama na usta), može fizički i psihički goditi bolesniku i njegovoj obitelji koja mu to pruža. Bolesnike treba poticati da uđu program hospicija, koji može pružiti potrebnu podršku.

Savjetovanje može pomoći članovima obitelji koji se bore s tjeskobom oko primijene invazivne prehrambene potpore. Liječnici palijativne skrbi posebno su obučeni da utješe pacijente i članove obitelji; potiče se rano savjetovanje s timom za palijativnu skrb.