Imunosni sustav se sastoji od staničnih i molekularnih komponenata koje se udružuju radi uništavanja antigena (Ag-i). (Vidi također Pregled imunosnog sustava.)

Reaktanti akutne faze

Reaktanti akutne faze su proteini plazme čija razina dramatično porastu (takozvani pozitivni reaktanti akutne faze) ili, u nekim slučajevima, smanjuju (takozvani negativni reaktanti akutne faze), kao odgovor na povišene cirkulirajuće razine IL-1 i IL-6 koji se javljaju pri infekciji ili ozljedi tkiva. Najviše se dramatično povećavaju:

• C-reaktivni protein (CRP)

• Lektin koji veže manozu

• Glikoprotein alfa-1 kiseline

• Serumska amiloidna komponenta P

C-reaktivni protein i lektin koji veže manozu fiksiraju komplement i djeluju kao opsonini. Glikoprotein alfa-1 kiseline je transportni protein. Serumska amiloidna komponenta P aktivira komplement. Povišena razina C-reaktivnog proteina je nespecifičan pokazatelj infekcije ili upale. Razine fibrinogena također se povećavaju i glavni su razlog povećanja brzine taloženja eritrocita (prema engleskom erythrocyte sedimenatation rate, ESR) u akutnoj upali.

Mnogi se reaktanti akutne upale sintetiziraju u jetri. Zajednički, oni mogu pomoći u ograničavanju tkivne ozljede, pojačavaju otpornost domaćina na infekcije te pospješuju obnavljanje tkiva kao i povlačenje infekcije.

Protutijela

Protutijela djeluju kao antigenski receptor na površini B stanica i, kao odgovor na antigen, izlučuju se iz plazma stanica. Protutijela prepoznaju specifične konfiguracije (epitope ili antigenske determinante) na površinama antigena (npr. proteine, polisaharide, nukleinske kiseline). Protutijela i antigeni se čvrsto uzajamno vežu jer njihov oblik i druge površinske osobine (npr. naboj) su komplementarni. Ista molekula protutijela može križno reagirati sa srodnim antigenima ako su njihovi epitopi dovoljno slični onima izvornog antigena.

Struktura protutijela

Protutijela se sastoje od 4 polipeptidna lanca (2 identična teška lanca i 2 identična laka lanca) međusobno povezana disulfidnim vezama kako bi proizvela konfiguracija u obliku slova Y (vidi sliku B receptor) Teški i laki lanci su podijeljeni u promjenljive (variabilne, V) i nepromjenljive (konstantne, C, prema engl. constant) regije.

V regije su smještene na amino–terminalnim krajevima krakova Y; one se nazivaju varijabilne jer se aminokiseline koje one sadrže razlikuju u različitim protutijelima. Unutar V regija, hipervarijabilne regije određuju specifičnost Ig. Oni također djeluju kao antigeni (idiotipske determinante) na koje se mogu vezati određena prirodna (anti-idiotipna) protutijela; ovo vezanje može pomoći regulirati odgovor B-stanica.

C regije teških lanaca sadrži relativno konstantnu sekvencu aminokiselina (izotip) koja je posebna za svaku klasu Ig-a. B-stanica može promijeniti izotip koji proizvodi i tako mijenjati klasu Ig koja proizvodi. Budući da Ig zadržava varijabilni dio V regije teškog lanca i čitav laki lanac, zadržavajući time antigensku specifičnost.

Amino-terminalni (varijabilni) kraj protutijela se veže za antigen kako bi oblikovao kompleks protutijela i antigena. Antigen-vezujući (Fab) dio Ig-a se sastoji od lakog lanca i dijela teškog lanca te sadrži V regiju Ig molekule (tj. mjesta spajanja). Kristalizirajući fragment (Fc) sadrži većinu C regija teških lanaca; Fc je odgovoran za aktivaciju komplementa i veže se na Fc receptore na stanicama.

Klase protutijela

Protutijela se dijele na 5 klasa:

• IgM

• IgG

• IgA

• IgD

• IgE

Razredi su definirane po svojim tipom teškog lanca: mu (μ) za IgM, gama (γ) za IgG, alfa (α) za IgA, epsilon (ε) za IgE i delta (δ) za IgD. Postoje i 2 tipa lakih lanaca: kapa (κ) i lambda (λ). Svaki od 5 Ig klasa može sadržavati ili kapa ili lambda laki lanci.

IgM je prvo protutijelo koje se proizvodi nakon izlaganja antigenu. Sastoji se od pet molekula Y oblika (10 teških lanaca i 10 lakih lanaca), povezanih s jednim vezujućim lancem (J, prema engl. joining). IgM primarno cirkulira u intravaskularnom prostoru; stvara komplekse i aglutinira antigene i može aktivirati komplement i na taj način olakšati fagocitozu. Izohemaglutinini su pretežno IgM. Monomerički IgM se ponaša kao receptor za antigene na površini B stanica. Pacijenti s hiper-IgM sindromom imaju nedostatak u genima koji su uključeni u proces zamjena klasa protutijela (npr. geni koji kodiraju CD40, CD154 [također poznat kao CD40L], ili NEMO [esencijalni modulator nuklearnog faktora kappa-B ]); stoga su razine IgA, IgG i IgE niske ili odsutne, a razine cirkulirajućeg IgM-a su često visoke.

IgG je najčešći Ig izotip u serumu i također se nalazi u intravaskularnim i ekstravaskularnim prostorima. Pokriva antigen kako bi se aktivirao komplement i olakšao fagocitozu neutrofilima i makrofagima. IgG je primarni cirkulirajući Ig proizveden nakon ponovne ekspozicije antigenu (sekundarni imunosni odgovor) te je prevladavajući izotip u komercijalnim gama–globulinskim pripravcima. IgG štiti od bakterija, virusa i toksina te je jedini Ig izotip koji prolazi kroz posteljicu. Stoga je ova klasa protutijela važna za zaštitu novorođenčadi, ali patogena IgG protutijela (npr anti-Rh₀[D] protutijela, stimulirajuća autoprotutijela za receptor hormona koji stimulira štitnjaču), ako je prisutna u majci, može potencijalno uzrokovati značajna bolesti u fetusu.

Postoje 4 podrazreda IgG-a: IgG1, IgG2, IgG3 i IgG4. Navedeni su prema vrijednostima njihove koncentracije u serumu (od najviše prema nižoj). IgG podrazredi se funkcionalno razlikuju prvenstveno prema njihovoj sposobnosti aktivacije komplementa; IgG1 i IgG3 su najučinkovitiji, IgG2 je manje učinkovit dok IgG4 je neučinkovit. IgG1 i IgG3 su učinkoviti medijatori stanične citotoksičnosti ovisne o protutijelima; IgG4 i IgG2 su manje učinkoviti.

IgA se nalazi na sluznicama, u serumu i sekretima (slini, suzama, respiratornom, genitourinarnom i gastrointestinalnom sekretima, kolostrumu), gdje omogućuje ranu antibakterijsku i antivirusnu obranu. J lanac povezuje IgA u dimer kako bi se formirao sekretorni IgA. Plazma stanice subepitelnih područja gastrointestinalnog i respiratornog trakta sintetiziraju sekretorni IgA. Selektivna deficijencija IgA je relativno čest, ali obično ima mali klinički značaj jer postoji unakrsna funkcionalnost s drugim klasama protutijela.

IgD je koeksprimiran s IgM-om na površini naivnih B stanica. Da li ove 2 klase djeluju različito na površini B stanice i ako je tako, koliko drugačije, je nejasno. Možda su jednostavno primjer molekularne degeneracije. Razina serumskog IgD-a je vrlo niska te funkcija cirkulirajućeg IgD-a je nepoznata.

IgE se nalazi u niskim razinama u serumu i mukoznom sekretu respiratornog i gastrointestinalnog trakta. IgE se vezuje visokim afinitetom za receptore izražene u velikom broju na mastocitima i bazofilima te u manjem broju na nekoliko hematopoetskih stanica, uključujući dendritične stanice. Ukoliko antigen premosti 2 IgE molekule vezane za površinu mastocita ili bazofila, dolazi do degranulacije stanice i otpuštanja kemijskih medijatora koji uzrokuju upalnu reakciju. Razine IgE-a su povišene kod atopičnih poremećaja (npr. alergijska ili ekstrinzična astma, peludna groznica, atopični dermatitis) i kod parazitarnih infekcija.

Citokini

Citokini su polipeptidi koje izlučuju imunosne i druge stanice kada stanica stupa u interakciju sa specifičnim antigenom, s molekulama povezanim s patogenom, kao što je endotoksin ili s drugim citokinima. Glavne kategorije uključuju

• Kemokini

• Faktori stimulacije hematopoetskih kolonija (CSFs, prema engl. haematopoietic colony-stimulating factors)

• Interleukini

• Interferoni (IFN-alfa, IFN-beta, IFN-gama)

• Transformirajući faktori rasta (TGFs, prema engl. transforming growth factors)

• Faktori tumorske nekroze (TNF-alfa, prema engl. tumor necrosis factor, limfotoksin-alfa, limfotoksin-beta)

Iako interakcija limfocita sa specifičnim antigenom potiče sekreciju citokina, sami citokini nisu specifični za antigen; dakle, oni predstavljaju vezu između prirođene i stečene imunosti te općenito utječu na opsegu upalnih ili imunosnih odgovora. Oni djeluju sekvencijski, sinergistički ili antagonistički. Mogu djelovati na autokrini ili parakrini način.

Citokini šalju svoje signale preko receptora na površini stanice. Na primjer, receptor za IL-2 sastoji se od 3 lanca: alfa (α), beta (β) i gama (γ). Afinitet receptora za IL–2 je

• Visok ukoliko su sva 3 lanca izražena

• Srednje jak ako su izraženi samo beta i gama lanci

• Nizak ako je izražen samo alfa lanac

Mutacije ili delecije gama lanca su osnova za X–vezanu tešku kombiniranu imunodeficijenciju.

Kemokini

Kemokini potiču kemotaksiju i migraciju leukocita. Postoje 4 podvrste (C, CC, CXC, CX3C), definirane prema brojem i razmakom aminoterminalnih ostataka cisteina. Receptori kemokina (CCR5 na memorijskim T stanicama, monocitima/makrofagima i dendritičnim stanicama; CXCR4 na mirujućim T stanicama) ponašaju se kao koreceptori pri ulasku virusa HIV–a u stanicu.

Faktori stimulacije kolonije (CSFs, prema engl. colony stimulating factors)

Faktor stimulacije kolonije granulocita (G-CSF, prema engl. granulocyte-colony stimulating factor) proizvode endotelne stanice i fibroblasti.

Glavni učinak G-CSF-a je

• Stimulacija rasta prekursora neutrofila

Kliničke primjene G-CSF-a uključuju

• Ukidanje neutropenije nakon kemoterapije, terapije zračenjem ili oboje

Faktore stimulacije kolonije granulocita-makrofaga (GM-CSF, prema engl. granulocyte-macrophage colony stimulating factor) proizvode endotelne stanice, fibroblasti, makrofagi, mastociti i T_H stanice.

Glavni učinci GM-CSF-a su

• Stimulacija rasta prekursora monocita, neutrofila, eozinofila i bazofila

• Aktivacija makrofaga

Kliničke primjene GM-CSF-a uključuju

• Ukidanje neutropenije nakon kemoterapije, terapije zračenjem ili oboje

Faktore stimulacije kolonije makrofaga (M-CSF, prema engl. macrophage-colony stimulating factor) proizvode endotelne stanice, epitelne stanice i fibroblasti.

Glavni učinak M-CSF-a je

• Stimulacija rasta prekursora monocita

Kliničke primjene M-CSF-a uključuju

• Terapijski potencijal za poticanje obnove tkiva

Faktor matičnih stanica (SCF, prema engl. stem cell factor) proizvode stromalne stanice koštane srži.

Glavni učinak SCF-a je

• Stimulacija podjele matičnih stanica

Kliničke primjene SCF-a uključuju

• Terapijski potencijal za poticanje obnove tkiva

Interferoni

IFN-alfa proizvode leukocite.

Glavni učinci IFN-alfa su

• Inhibicija viralne replikacije

• Povećanje ekspresije glavnog kompleksa tkivne podudarnosti (MHC) klase I

Kliničke primjene IFN-alfa uključuju

• Liječenje kroničnog hepatitisa C, AIDS-povezanog Kaposijevog sarkoma, leukemije dlakavih stanica, kronične mijeloične leukemije i metastatskog melanoma

IFN-beta proizvodi fibroblasti.

Glavni učinci IFN-beta su

• Inhibicija viralne replikacije

• Povećanje ekspresije MHC-a klase I

Kliničke primjene IFN-beta uključuju

• Smanjenje broja napada kod recidivirajuće multiple skleroze

IFN-gama proizvode prirodnoubilačke (NK) stanice, citotoksične T stanice tipa 1 (Tc1) i pomoćničke T stanice (Th1).

Glavni učinci IFN-gama su

• Inhibicija viralne replikacije

• Povećanje ekspresije MHC klase I i II

• Aktivacija makrofaga

• Antagonizam više učinka IL-4

• Inhibicija proliferacije Th2 stanica

Kliničke primjene IFN-gama uključuje

• Kontrolu infekcije kod kronične granulomatozne bolesti

• Odgoda progresije u teškoj malignoj osteoporozi

Interleukini

IL-1 (alfa i beta) proizvode B stanice, dendritične stanice, endotel, makrofagi, monociti, i prirodnoubilačke (NK) stanice.

Glavni učinci IL-1 su

• Kostimulacija aktivacije T stanica povećanjem proizvodnje citokina (npr. IL-2 i njegov receptor)

• Povećanje proliferacije i sazrijevanje B stanica

• Poboljšanje citotoksičnosti NK stanica

• Indukcija proizvodnje IL-1, IL-6, IL-8, TNF, GM-CSF i prostaglandina E2 makrofagima

• Proupalna aktivnost induciranjem kemokina, ICAM-1 i VCAM-1 na endotel

• Indukcija spavanja, anoreksije, otpuštanje tkivnog faktora, reaktante akutne faze i koštane resorpcije osteoklastima

• Endogena pirogena aktivnost

Klinički značaj IL-1 uključuje

• Za anti-IL-1 beta monoklonska protutijela, (mAb), liječenje kriopirinom povezanih periodičnih sindroma, juvenilnog idiopatskog artritisa, akutnog gihta i artritisa kalcijevog pirofosfata (pseudogiht)

• Za IL-1 receptor antagonist (IL-1RA), liječenje odraslih osoba s umjerenim do teškim reumatoidnom artritisom i pacijentima s neonatalnom multisistemskom upalnom bolesti (NOMID, prema engl. neonatal-onset multisystem inflammatory disease)

IL-2 proizvode Th1 stanice.

Glavni učinci IL-2 su

• Indukcija proliferacije aktiviranih T i B stanica

• Poboljšanje citotoksičnosti NK stanica i ubijanje tumorskih stanica i bakterije monocitima i makrofagima

Klinički značaj IL-2 uključuje

• Za IL-2, liječenje metastatskog karcinoma renalnih stanica i metastatskih melanoma

• Za anti-IL-2 receptor mAb, pomoć u prevenciji akutnog odbacivanja bubrega

IL-4 proizvode mastocite, NK stanice, prirodnoubilačke T (NKT) stanice, gama-delta T stanice, Tc2 stanice i Th2 stanice.

Glavni učinci IL-4 su

• Indukcija Th2 stanica

• Stimulacija proliferacije aktiviranih B i T stanica i mastocita

• Doreguliranje MHC molekula klase II na B stanicama i na makrofagima i CD23 na B stanicama

• Podreguliranje proizvodnje IL-12, i time se inhibira diferencijacija Th1 stanica

• Povećanje fagocitoze makrofaga

• Indukcija pomaka u IgG1 i IgE

Klinički značaj IL-4 uključuje

• Uključivanje IL-4 (s IL-13) u proizvodnji IgE u atopijskoj alergiji

• Za anti-IL-4 receptor mAb, liječenje pacijenata s umjerenim do teškim atopijskim dermatitisom

IL-5 proizvode mastociti i Th2 stanice.

Glavni učinci IL-5 su

• Indukcija eozinofila i proliferacije aktiviranih B stanica

• Indukcija pomaka u IgA

Klinički značaj IL-5 uključuje

• Za anti-IL-5 mAb, liječenje pacijenata s teškom eozinofilnom astmom i eozinofilnom granulomatozom s poliangiitisom

• Za anti-IL-5 receptor mAb, liječenje pacijenata s teškom eozinofilnom astmom

IL-6 proizvode dendritičke stanice, fibroblasti, makrofagi, monociti i Th2 stanice.

Glavni učinci IL-6 su

• Indukcija diferencijacije B stanica u plazma stanice i diferencijacije mijeloidnih matičnih stanica

• Indukcija reaktanata akutne faze

• Poboljšanje proliferacije T stanica

• Indukcija diferencijacije Tc stanica

• Pirogena aktivnost

Klinički značaj IL-6 uključuje

• Za anti-IL-6 mAb, liječenje multicentrične Castlemanove bolesti u pacijenata koji su negativni na HIV i humani herpes virus 8 (HHV-8)

• Za anti-IL-6 receptor mAb, liječenje reumatoidnog artritisa kada je odgovor na TNF-antagoniste neadekvatan i liječenje juvenilnog idiopatskog artritisa, arteritisa divovskih stanica i teškog sindroma otpuštanja citokina nakon liječenja s CAR (receptor kimeričnog antigena, prema engl. chimeric antigen receptor) T stanicama

IL-7 proizvode koštana srž i stromalne stanice timusa.

Glavni učinci IL-7 su

• Indukcija diferencijacije limfoidnih matičnih stanica u prekursori T i B stanica

• Aktivacija zrelih T stanica

Uloga IL-7 u diferencijaciji T stanica dovela je do kliničkih ispitivanja IL-7 kao potencijalnog imunostimulacijskog sredstva za liječenje virusnih infekcija i raka.

IL-8 (kemokin) proizvode endotelne stanice, makrofagi i monociti.

Glavni učinak IL-8 je

• Posredovanje kemotaksije i aktivacija neutrofila

Klinički značaj IL-8 uključuje

• Za IL-8 antagonisti, potencijal za liječenje kroničnih upalnih poremećaja

IL-9 proizvode Th stanice.

Glavni učinci IL-9 su

• Indukcija proliferacije timocita

• Poboljšanje rasta mastocita

• Sinergističko djelovanje s IL-4 za indukciju pomaka u IgG1 i IgE

Klinička ispitivanja anti-IL-9 mAb u astmi nisu pokazala djelotvornost.

IL-10 proizvode B stanice, monociti, makrofagi, Tc stanice, Th2 stanice i regulacijske T stanice.

Glavni učinci IL-10 su

• Inhibicija izlučivanja IL-2 od strane Th1 stanica

• Podregulacija proizvodnje MHC molekula klase II i citokina (npr. IL-12) monocitima, makrofagima, dendritičnim stanicama i time inhibiranje diferencijacije Th1 stanica

• Inhibicija proliferacije T stanica

• Poboljšanje diferencijacije B stanica

Kliničke primjene IL-10 uključuje

• Moguće suzbijanje patogenog imunosnog odgovora na alergije i autoimune bolesti

IL-12 proizvode B stanice, dendritične stanice, makrofagi i monociti.

Glavni učinak IL-12 je

• Kritična uloga u diferencijaciji Th1

• Indukcija proliferacije Th1 stanica, CD8 T stanica, gama-delta T stanica i NK stanica, te njihova proizvodnja IFN-gama

• Poboljšanje citotoksičnosti NK i CD8 T stanica

Klinički značaj IL-12 uključuje

• Za anti-IL-12 mAb, liječenje plak psorijaze i psorijatičnog artritisa

IL-13 proizvode mastociti i Th2 stanice.

Glavni učinci IL-13 su

• Inhibicija aktivacije i sekrecije citokina od strane makrofaga

• Koaktivacija proliferacije B stanica

• Doreguliranja MHC molekula klase II i CD23 na B stanicama i monocitima

• Indukcija pomaka u IgG1 i IgE

• Indukcija molekule vaskularne adhezije stanice 1 (VCAM-1, prema engl. vascular cell adhesion molecule) na endotelu

Klinički značaj IL-13 uključuje

• Uključivanje IL-13 (s IL-4) u proizvodnji IgE-a kod atopijskih alergija

IL-15 proizvode B stanice, dendritične stanice, makrofagi, monociti, NK stanice i T stanice.

Glavni učinci IL-15 su

• Indukcija proliferacije T, NK i aktiviranih B stanica

• Indukcija proizvodnje citokina i citotoksičnosti NK stanica i CD8 T stanica

• Kemotaksijska aktivnost T stanica

• Stimulacija rasta crijevnog epitela

Kliničke primjene IL-15 uključuje

• Potencijal kao imunostimulirajuće sredstvo za liječenje raka

IL-17 (A i F) proizvode Th17 stanice, gama-delta T stanice, NKT-stanice i makrofagi.

Glavni učinci IL-17 su

• Proupalno djelovanje

• Stimulacija proizvodnje citokina (npr. TNF, IL-1 beta, IL-6, IL-8, G-CSF)

Klinički značaj IL-17 uključuje

• Za anti-IL-17A mAb, liječenje odraslih osoba s aktivnim ankilozantnim spondilitisom, aktivnim psorijatičnim artritisom ili umjerenom do jakom plak psorijazom.

IL-18 proizvode monociti, makrofagi i dendritične stanice.

Glavni učinci IL-18 su

• Indukcija proizvodnje IFN-gama T stanicama

• Poboljšanje citotoksičnosti NK stanica

IL-18 je ispitivan kao imunoterapeutski agent u raku, ali učinkovitost nije utvrđena.

IL-21 proizvode NKT stanice i Th stanice.

Glavni učinci IL-21 su

• Stimulacija proliferacije B stanica nakon CD40 povezivanja

• Stimulacija NK stanica

• Kostimulacija T stanica

• Stimulacija proliferacije prekursor stanica koštane srži

Klinički značaj IL-21 uključuje

• U kliničkim ispitivanjima, stimulacija citotoksičnih T stanica i NK stanica kod raka

• Za IL-21 antagoniste, potencijal u liječenju autoimunih poremećaja

IL-22 proizvode NK stanice, Th17 stanice i gama-delta stanice.

Glavni učinci IL-22 su

• Proupalna aktivnost

• Indukcija sinteze reaktanta akutne faze

Klinički značaj IL-22 uključuje

• Za IL-22 antagoniste, potencijal u liječenju autoimunih poremećaja

IL-23 proizvode dendritične stanice i makrofagi.

Glavni učinak IL-23 je

• Indukcija proliferacije Th stanica

Klinički značaj IL-23 uključuje

• Za anti-IL-23 mAb, liječenje plak psorijaze i psorijatičnog artritisa

IL-24 proizvode B stanice, makrofagi, monociti i T stanice.

Glavni učinci IL-24 su

• Supresija rasta tumorskih stanica

• Indukcija apoptoze tumorske stanice

Kliničke primjene IL-24 uključuje

• Potencijal u liječenju raka

IL-27 proizvode dendritičke stanice, monociti i makrofagi.

Glavni učinak IL-27 je

• Indukcija Th1 stanica

Kliničke primjene IL-27 uključuje

• Potencijal u liječenju raka

IL-32 proizvode NK stanica i T stanica.

Glavni učinci IL-32 su

• Proupalna aktivnost

• Sudjelovanje u aktiviranoj-induciranoj apoptozi T stanica

Kliničke primjene IL-32 uključuje

• Potencijal u liječenju autoimunih poremećaja

IL-33 proizvode endotelne stanice, stromalne stanice i dendritične stanice.

Glavni učinci IL-33 su

• Indukcija Th2 citokina

• Promocija eozinofilija

Klinički značaj IL-33 uključuje

• Za IL-33 antagoniste, potencijal u liječenju astme

IL-35 proizvode regulacijske T-stanice, makrofagi i dendritične stanice.

Glavni učinak IL-35 je

• Supresija upale, npr. induciranjem regulatornih T i B stanica i inhibicijom Th17 stanica

Kliničke primjene IL-35 uključuje

• Potencijal za supresiju patogenih imunosnih odgovora u alergijama i autoimunim bolestima

Transformirajući faktor rasta (TGF)

TGF-beta proizvode B stanice, makrofagi, mastociti i Th3 stanice.

Glavni učinci TGF-beta su

• Proupalna djelovanje (npr. kemoatrakcijem monocita i makrofaga), ali i protuupalno djelovanje (npr. inhibicijom proliferacije limfocita)

• Indukcija pomaka u IgA

• Promocija obnove tkiva

Klinička ispitivanja TGF-beta antagonista (npr. protivsmisleni, prema engl. antisense oligonukleotidi) kod raka su u tijeku.

Faktore nekroze tumora (TNF-i)

TNF-alfa (kahektin) proizvode B stanice, dendritične stanice, makrofagi, mastociti, monociti, NK stanice, te Th stanice.

Glavni učinci TNF-alfa uključuju

• Citotoksičnost za tumorske stanice

• Kaheksija

• Indukcija sekrecije više citokina (npr. IL-1, GM-CSF, IFN-gama)

• Indukcija E-selektina na endotelu

• Aktivacija makrofaga

• Protuvirusna aktivnost

Klinički značaj TNF-alfa uključuje

• Za TNF-alfa antagoniste (mAb ili topivi receptor), liječenje reumatoidnog artritisa, plak psorijaze, Crohnova bolest otporna na standardno liječenje, ulceroznog kolitisa, supurativnog hidradenitisa, ankilozantnog spondilitisa, psorijatičnog artritisa, poliartikularnog juvenilnog idiopatskog artritisa, umjerenog nezaraznog uveitisa, posteriornog uveitisa i panuveitisa.

TNF-beta (limfotoksin) proizvode Tc stanice i Th1 stanice.

Glavni učinci TNF-beta uključuju

• Citotoksičnost za tumorske stanice

• Protuvirusna aktivnost

• Poboljšanje fagocitoze kod neutrofila i makrofaga

• Uključenost u razvoj limfnih organa

Klinički značaj TNF-beta uključuje

• Za TNF-beta antagoniste, slični učinci kao kod dobro utvrđenih TNF-alfa antagonista, ali nisu se pokazali superiorni