Hepatitis B je uzrokovan DNA virusom koji se najčešće prenosi parenteralno. Uzrokuje tipične simptome hepatitisa, uključujući anoreksiju, slabost, i žuticu. Može dovesti do fulminantnog hepatitisa i smrtnog ishoda. Kronična infekcija može dovesti do ciroze i/ili hepatocelularnnog karcinoma. Dijagnoza se postavlja na temelju seroloških nalaza. Terapija je potporna. Cijepljenje je zaštitno, a postekspozicijsko korištenje hepatitis B imunoglobulina može prevenirati ili ublažiti kliničku sliku bolesti.

(Vidi također Uzroci hepatitisa, Pregled akutnih virusnih hepatitisa i Kronični hepatitis B.)

HBV je najbolje proučen, ali i najsloženiji virus hepatitisa. Infektivna se čestica sastoji od virusne jezgre i vanjskog površinskog omotača. Jezgra sadrži kružnu dvolančanu DNA i DNA polimerazu, a umnožava (replicira) se unutar jezgre inficiranog hepatocita. Površinski omotač se pridodaje citoplazmi, a iz nepoznatog se razloga proizvodi u velikim količinama.

HBV je drugi najčešći uzročnik akutnog virusnog hepatitisa. Prethodno neprepoznate infekcije su uobičajen slučaj, ali su daleko manje raširene nego kod HAV-a. Godišnje se u SAD-u prijavi oko 3000 slučajeva akutnog hepatitisa - smanjenje u odnosu na 25.000 godišinje prijavljenih slučajeva prije nego je uporaba hepatitis B cjepiva postala široko rasprostranjena. Međutim, budući da mnogi slučajevi nisu prepoznati ili se ne prijave, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) procjenjuje da je stvarni broj novih infekcija blizu 20.000 godišnje (vidi CDC Hepatitis B FAQs).

HBV je iz nepoznatih razloga vezan uz neke primarno ekstrahepatične bolesti, kao što su poliarteritis nodosa i ostale bolesti vezivnog tkiva, membranski glomerulonefritis i esencijalna miješana krioglobulinemija. Patogena uloga HBV-a u ovim poremećajima nije jasna, ali se pretpostavlja da nastaje kao posljedica autoimunih procesa.

Dojenčad rođena od zaražene majke imaju rizik od 70 do 90% od dobivanja hepatitisa B tijekom poroda ( vidi Neonatalna hepatitis B virusna infekcija), osim ako odmah po porodu dobiju hepatitis B imunoglobulin (HBIG) te cjepivo protiv hepatitisa B. Raniji transplacentalni prijenos se može dogoditi, ali je rijetkost.

Virus se može širiti kontaktom sluznice s drugim tjelesnim tekućinama (npr. među spolnim partnerima, heteroseksualnim i homoseksualnim; u zatvorenim ustanovama kao što su ustanove za psihijatrijsko liječenje i zatvori), ali infektivnost je znatno niža od virusa hepatitisa A, a način prijenosa često je nepoznat.

Uloga ugriza/uboda kukaca je također nejasna. Mnogi se slučajevi akutnog hepatitisa B javljaju sporadično, bez poznatog izvora zaraze.

Kronični HBV nosioci predstavljaju svjetski rezervoar infekcije. Prevalencija se široko razlikuje s obzirom na nekoliko faktora, uključujući geografska obilježja (npr. <0,5% u Sj. Americi i Sj. Europi, >10% u nekim regijama Dalekog Istoka i Afrike).

HBV stvara široki spektar bolesti jetre, od subkliničkog stanja nosilaštva do teškog akutnog hepatitisa i zatajenja jetre (fulminantni hepatitis), koji se javlja posebno u starijih bolesnika i u kojih mortalitet doseže 10–15%.

Većina bolesnika ima tipične manifestacije virusnog hepatitisa, uključujući anoreksiju, slabost, groznicu, mučninu i povraćanje praćeno žuticom. Simptomi traju od nekoliko tjedana do 6 mjeseci.

5 do 10% svih bolesnika s HBV-om razvije kronični hepatitis B ili postanu neaktivni nositelji. Što je dob javljanja akutne infekcije mlađa, to je veći rizik od razvoja kronične infekcije:

• za dojenčad: 90%

• za djecu od 1 do 5 god: 25 do 50%

• odrasli: oko 5%

Ako hepatitis B postane kroničan, može se razviti ciroza kao i hepatocelularni karcinom (čak i bez prethodne ciroze).

U početnoj dijagnozi akutnog hepatitisa, virusni hepatitis treba razlikovati od drugih poremećaja koji uzrokuju žuticu (vidi sliku Pojednostavljeni dijagnostički pristup mogućim uzrocima akutnog virusnog hepatitisa).

U bolesnika s nalazima koji ukazuju na virusni hepatitis izvode se slijedeća ispitivanja u svrhu probira na hepatitis viruse A, B i C:

• IgM antitijela protiv HAV (IgM anti-HAV)

• hepatitis B površinski antigen (HbsAg)

• IgM antitijela na hepatitis B jegreni antigen (IgM anti-HBc)

• antitijela na virus hepatitisa C (anti-HCV)

Ukoliko je neki od navedenih testova pozitivan postoji mogućnost daljnjeg serološkog ispitivanja u svrhu razlikovanja akutne od preboljele ili kronične infekcije (Serologija za hepatitis B). U slučaju da serologija ukaže na hepatitis B, provodi se testiranje na hepatitis B e antigen (HBeAg) i anti-HBe u svrhu prognoze i provođenja antivirusne terapije. Ako se radi o serološki potvrđenoj HBV infekciji s teškim simptomima. potrebno je testirati i antitijela na hepatitis D virus (anti-HDV).

HBV ima barem tri zasebna sustava antigen-protutijelo koja se mogu testirati:

• HBsAg

• Hepatitis B jezgreni antigen (HBcAg)

• HBeAg

HBsAg se karakteristično javlja tijekom razdoblja inkubacije, obično 1–6 tj. prije nego se razvije klinička slika ili pojave biokemijske promjene, a ukazuje na infektivnost krvi. Nestaje tijekom oporavka. HBsAg je međutim katkad prolazan. Odgovarajuće zaštitno protutijelo (anti-HBs) javlja se tjednima ili mjesecima kasnije, nakon kliničkog oporavka, i obično traje doživotno; njegova prisutnost ukazuje na prijašnju HBV infekciju i relativnu imunost. U 5 do 10% bolesnika, HBsAg i dalje postoji, a antitijela se ne razvijaju; ovi pacijenti postaju asimptomatski nositelji virusa ili razviju kronični hepatitis.

HBcAg odražava virusnu jezgru. Detektibilan je u inficiranoj stanici jetre, ali nije detektibilan u serumu, osim pomoću posebnih tehnika. Antitijela protiv HBcAg (anti-HBc) obično se pojavljuje na početku klinički izražene bolesti; nakon toga titar se postupno smanjuje, obično tijekom godina života. Njihova prisutnost u kombinaciji s anti–HBs protutijelima govori u prilog oporavka od prethodne HBV infekcije. Anti–HBc je također prisutan u kroničnih HBsAg nosioca, koji ne stvaraju anti–HBs odgovor. U akutnoj infekciji, anti–HBc je uglavnom IgM klase, dok u kroničnoj infekciji dominiraju IgG anti–HBc. IgM anti–HBc predstavljaju osjetljiv biljeg akutne HBV infekcije i rijetko su jedini biljeg nedavne infekcije, odražavajući razdoblje (prozor) između nestanka HBsAg i pojave anti–HBs.

HBeAg je bjelančevina koja potječe iz virusne jezgre (ne zamijeniti s hepatitis E virusom). Prisutna je samo u HBsAg–pozitivnom serumu, a HBeAg govori u prilog aktivnije virusne replikacije i veće infektivnosti. Nasuprot tome, prisutnost odgovarajućeg protutijela (anti–HBe) govori u prilog manje infektivnosti. Stoga biljezi e–antigena imaju veću prognostičku nego dijagnostičku vrijednost. Kronična bolest jetre se češće razvija među bolesnicima s pozitivnim HbeAg, a rjeđe među bolesnicima s pozitivnim anti–HBe protutijelima.

HBV-DNA se može detektirati u serumu bolesnika s aktivnom HBV infekcijom.

Ukoliko se razvije fulminantni hepatitis, liječenje oralnim analozima nukleozida ili nukleotida može povećati vjerojatnost preživljavanja. Hitna transplantacija jetre daje najveću nadu za preživljenje. Preživljavanje kod odraslih je rijetko bez transplantacije; djeca su sklona povoljnijem ishodu.

Kod kolestatskog hepatitisa, primjena kolestiramina u dozi od 8 g per os, jednom ili dvaput dnevno, može ublažiti svrbež.

Virusni hepatitis treba prijaviti lokalnim ili državnim javnozdravstvenim ustanovama.

Preekspozicijska imunizacija se dugo preporučivala ljudima s visokim rizikom. Međutim, selektivno cijepljenje visokorizičnih skupina u SAD-u i drugim neendemskim područjima nije bitno smanjilo incidenciju HBV infekcije; dakle, cijepljenje se trenutno preporuča za sve stanovnika SAD ≤ 18 godina počevši od rođenja ( Preporučeni raspored cijepljenja za dob od 0-6 god.). Univerzalno globalno cjepivo je poželjno, ali i preskupo da bi bilo izvedivo.

Odrasli s visokim rizikom od HBV infekcije moraju biti testirani i cijepljeni, ako već nisu imuni ili zaraženi (vidi Adult Immunization Schedule Raspored cijepljenja za odrasle). Visoko rizičnu populaciju čine

• Muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima

• Osobe koje imaju spolno prenosivu bolest

• Osobe koji su imale > 1 seksualnog partnera tijekom prethodnih 6 mjeseci

• Zdravstveni djelatnici koji su potencijalno izloženi krvi ili drugim infektivnim tjelesnim tekućinama

• Ljudi koji imaju dijabetes i koji su < 60 god. (ili ≥ 60 god. ako se njihov rizik od stjecanja HBV-a smatra povećanim)

• Osobe u krajnjem stadiju bubrežne bolesti, HIV pozitivne osobe, ili oni s kroničnom bolesti jetre

• Kućni kontakti i seksualni partneri ljudi koji su HBsAg-pozitivni

• Zaposlenici i štićenici institucija za osobe s poteškoćama u razvoju

• Ljudi u kaznionicama, odnosno postrojenjima koja pružaju usluge prevencije i liječenja ovisnosti

• Međunarodni putnici u regijama s visokom ili umjerenom HBV prevalencijom

Dostupna su dva rekombinantna cjepiva; oba su sigurna, čak i za vrijeme trudnoće. Tri IM injekcije se daju u deltoidni mišić: odmah po rođenju, nakon mjesec dana i nakon 6 mjeseci. Djeci se daju manje doze, a imunosuprimiranim bolesnicima i onima na hemodijalizi daju se veće doze.

Nakon cijepljenja, razina anti–HBs ostaje protektivna u imunokompetentnih primaoca 5 godina u 80–90%, a 10 godina u 60–80% slučajeva. Pojačane doze cjepiva se preporučuju bolesnicima na hemodijalizi ili imunosuprimiranim bolesnicima, u kojih je anti–HBs <10 i.j./mL.