Kada se bolesno ili prijevremeno rođeno dojenče zbog bolesti mora nakon poroda odvojiti od obitelji, javljaju se poteškoće. Roditelji možda neće moći vidjeti teško bolesno dojenče tijekom liječenja, a mogu biti i odvojeni od djeteta zbog premještaja u drugu bolnicu. Odvojenost dojenčadi od njihovih obitelji može potrajati zbog duljine bolničkog liječenja i terapijskih postupaka. Stručnjaci preporučuju da neonatalni transportni timovi potiču fizički kontakt između roditelja i njihovog bolesnog dojenčeta prije transporta dojenčeta do specijaliziranog zdravstvenog centra, ukoliko takav kontakt ne dovodi dijete u opasnost od infekcije.
Mnoge su bolnice prepoznale važnost poticanja održavanja kontakta između dojenčadi i njihovih obitelji. U većini bolnica, roditelje se potiče na posjete, uz poduzimanje mjera za smanjenje rizika od širenja infekcija. U mnogim bolnicama, vrijeme za posjete roditelja nije ograničeno. U nekim bolnicama postoje prostori u kojima roditelji mogu ostati duže vrijeme, kako bi bili blizu svoje dojenčadi.
U većini bolnica, roditelje se potiče da u što većoj mjeri ostvare tjelesni i emocionalni kontakt sa svojom bolesnom dojenčadi. Nijedno dojenče, čak ni ono priključeno na respirator nije toliko bolesno da ga roditelji ne bi mogli vidjeti i dodirnuti.
Roditelje se također potiče na neposrednu njegu dojenčeta kako bi ga upoznali i pripremili se za odvođenje djeteta kući. Neke bolnice potiču kontakt između roditelja i prijevremeno rođene ili bolesne dojenčadi poticanjem kontakta "koža-na-kožu"; to može pojačati samopouzdanje roditelja oko njege djeteta kod kuće. Dojenčad koja iskuse kontakt "koža-na-kožu" obično brže dobivaju na težini u usporedbi s onima koja nisu dobila takvu skrb. Majke također mogu direktno dojiti dijete ili se dojenčad hrani izdojenim mlijekom putem sonde.
Kada dijete ima prirođenu anomaliju , roditelji bi ga trebali vidjeti što je prije moguće nakon rođenja, neovisno o zdravstvenom stanju. U suprotnom, mogu misliti kako je izgled i zdravstveno stanje djeteta puno lošije nego što ono u stvari jest. Intenzivna podrška roditeljima je iznimno važna, uz razgovore i savjetovanja koliko god je potrebno kako bi razumjeli stanje djeteta i preporučeno liječenje te kako bi mogli psihološki prihvatiti dijete. Tijekom razgovora o djetetovim anomalijama liječnik bi trebao naglasiti ono što je kod djeteta normalno kao i njegove razvojne mogućnosti.
Kada novorođenče umre, a da ga roditelji nisu vidjeli ili dodirnuli, oni kasnije mogu imati osjećaj kao da dijete nisu zapravo niti imali. Kod takvih roditelja se javlja izraženi/pretjerani osjećaj praznine i mogu razviti dugotrajnu depresiju jer nisu mogli oplakati gubitak “pravog" djeteta. Općenito, svi bi roditelji, bilo da jesu ili nisu bili u mogućnosti vidjeti ili držati svoje dojenče dok je bilo živo, često trebali dobiti dugoročnu podršku i pomoć nakon smrti dojenčeta, ukoliko je prihvate. U svim slučajevima smrti novorođenčeta, kontrolne posjete liječniku i socijalnom radniku su vrlo korisne kako bi se razmotrile okolnosti djetetove bolesti i smrti, odgovorilo na pitanja koja se često postavljaju naknadno te se procijenilo postoji li osjećaj krivnje te isti ublažiti. Liječnik također može procijeniti proces tugovanja kroz koji roditelji prolaže te pružiti odgovarajuće savjete ili, ako postoji potreba, uputiti roditelje na druge oblike intenzivnije potpore.