Kada se bolesno ili prijevremeno rođeno novorođenče mora zbog bolesti nakon poroda odvojiti od obitelji, javljaju se poteškoće. Roditelji možda neće moći vidjeti teško bolesno dojenče tijekom stabilizacije zdravstvenog stanja, a može ih se i odvojiti od djece zbog njihovog premještanja u drugu bolnicu. Odvojenost dojenčadi od njihovih obitelji može potrajati zbog dulje hospitalizacije i liječenja. Stručnjaci preporučuju da transportne ekipe potiču fizički kontakt između roditelja i njihovog bolesnog djeteta prije nego se dijete prebaci do specijaliziranog zdravstvenog centra, ako takav kontakt ne dovodi dijete u opasnost od infekcije.
Mnoge su bolnice prepoznale važnost održavanja kontakta između dojenčadi i njihovih obitelji. U većini bolnica, roditelje se potiče na posjete, uz poduzimanje mjera za sprječavanje opasnosti od širenja infekcija. U mnogim bolnicama, vrijeme za posjete bolesnicima nije ograničeno. U nekim bolnicama postoje prostori u kojima roditelji mogu ostati duže vrijeme, kako bi bili blizu svoje djece.
U većini bolnica, roditelje se potiče da u što većoj mjeri ostvare tjelesni i emocionalni dodir sa svojom bolesnom djecom. Nijedno novorođenče, čak ni ono priključeno na respirator nije toliko bolesno da ga roditelji ne bi mogli vidjeti i dodirnuti.
Roditelje se također potiče na neposrednu njegu novorođenčeta kako bi se upoznali s njime i pripremili za odvođenje djeteta kući. Neke bolnice omogućavaju kontakt između roditelja i nedonoščadi ili bolesne dojenčadi poticanjem dodira koža-na-kožu; to može pojačati samopouzdanje roditelja oko njege djeteta kod kuće. Djeca kod koje je ostvaren tjelesni dodir koža-na-kožu dobivaju na težini brže u usporedbi s onom kod kojih se ovaj oblik skrbi ne provodi. Majke također mogu direktno dojiti dijete ili se djeca putom sonde hrane izdojenim mlijekom.
Kada dijete ima prirođenu manu, roditelji bi ga trebali vidjeti što je prije moguće nakon rođenja, bez obzira na zdravstveno stanje. U suprotnom, mogu misliti kako je izgled i zdravstveno stanje djeteta puno lošije nego što ono u stvari jest. Roditeljima treba pružiti veliku podršku, a važno je i s njima razgovarati koliko god je to potrebno kako bi oni razumjeli stanje djeteta, preporučeno liječenje te da bi mogli psihološki prihvatiti dijete. Tijekom razgovora o abnormalnostima djeteta, liječnik bi trebao naglasiti ono što je kod djeteta normalno kao i njegove razvojne mogućnosti.
Kada dijete umre bez da su ga roditelji vidjeli ili dodirnuli, oni kasnije mogu imati osjećaj kao da dijete nisu zapravo niti imali. Kod takvih je roditelja uočen ogroman/pretjerani osjećaj praznine i kod njih se može razviti dugotrajna depresija jer nisu mogli oplakati gubitak “pravog djeteta”. Roditeljima koji nisu mogli vidjeti ili držati novorođenče tijekom života može pomoći ako im se to omogući nakon djetetove smrti. U svim slučajevima, kontrolne posjete liječniku i socijalnom radniku su vrlo korisne, kako bi se razmotrile okolnosti djetetove bolesti i smrti, odgovorilo na pitanja koja se često postavljaju naknadno te se procijenilo postoji li osjećaj krivnje te isti ublažiti. Liječnik također može procijeniti proces tugovanja te pružiti odgovarajuće savjete ili, ako postoji potreba, uputiti roditelje na druge oblike intenzivnije potpore.