Liječenje kronične opstruktivne plućne bolesti (KOPB) uključuje liječenje kroničnog stabilnog KOPB-a i liječenje egzacerbacija.

Liječenje kronično stabilnog KOPB-a ima za cilj sprječavanje egzacerbacija i poboljšanje rada pluća i tjelesnih funkcija.

• prestanak pušenja

• farmakoterapija

• oksigenoterapija

• poboljšanje prehrane

• plućna rehabilitacija, uključujući tjelovježbu

Kirurško liječenje KOPB-a je indicirano samo za odabrane bolesnike.

Prestanak pušenja

Prestanak pušenja izuzetno je težak i izuzetno važan; usporava, ali ne zaustavlja brzinu opadanja FEV1 (vidi sliku Promjene plućne funkcije u bolesnika koji prestanu pušiti) i povećava dugoročno preživljenje. Istodobna primjena više različitih pristupa pokazala se najdjelotvornijom:

• određivanje datuma za prestanak pušenja

• tehnike za promjenu ponašanja

• grupni sastanci

• zamjenska terapija za nikotin (žvakaće gume, transdermalni flasteri, inhalatori, pastile ili sprej za nos)

• vareniklin ili bupropion

• ohrabrivanje i podrška od strane liječnika

Stopa prestanka pušenja > 50% u 1 godini nije zabilježena ni uz najučinkovitije intervencije, kao što su primjena bupropiona u kombinaciji sa zamjenom za nikotin ili samo uzimanje vareniklina.

Farmakoterapija

Preporučenu farmakoterapiju sažeto prikazuje tablica Razvrstavanje i liječenje KOPB-a.

Inhalacijski bronhodilatatori su glavni lijekovi za KOPB; u te lijekove spadaju:

• beta-agonisti

• antikolinergici (antimuskarinici)

Ove dvije farmakoterapijske skupine lijekova podjednako su učinkovite. Pacijenti s blagom (skupina A—vidi tablicu Klasifikacija i liječenje KOPB-a) bolesti se liječe samo kad imaju izražene simptome. Pacijenti s umjerenim do teškim (skupina B, C ili D—vidi tablicu) KOPB-om trebaju redovito uzimati lijekove iz jedne ili obje ove skupine kako bi im se poboljšala plućna funkcija i povećala sposobnost podnošenja tjelesnog napora.

Učestalost egzacerbacija mogu smanjiti antikolinergici, inhalacijski kortikosteroidi ili dugodjelujući beta-agonisti. Međutim, nema uvjerljivih dokaza da redovita uporaba bronhodilatatora usporava propadanje plućne funkcije. Početna terapija, tj. odabir između kratkodjelujućih beta-agonista (SABA), dugodjelujućih beta-agonista (LABA), antikolinergika (LAMA) i kombinacija beta-agonista i antikolinergika (LABA + LAMA) često ovisi o cijeni lijekova, simptomima bolesti i prihvatljivosti za bolesnika.

Za kućno liječenje kronične stabilne bolesti, prednost ima inhalator s fiksnom dozom ili inhalator sa suhim prahom pred nebulizatorom; kućni nebulizatori skloni su kontaminaciji zbog nepotpunog čišćenja i sušenja. Stoga bi nebulizatore trebalo rezervirati za ljude koji ne mogu uskladiti aktivaciju inhalatora s fiksnom dozom s udisanjem ili ne mogu postići dovoljan inspiratorni protok potreban za inhalatore sa suhim prahom.

Kod inhalatora s fiksnom dozom bolesnike treba naučiti da prije upotrebe inhalatora izdahnu do funkcionalnog rezidualnog kapaciteta (FRC), a zatim polako udahnu aerosol do ukupnog plućnog kapaciteta (TLC) i zadrže dah 3 do 4 sekunde prije izdaha. Spejseri omogućavaju optimalnu dopremu lijeka u distalne dišne putove i smanjuju važnost usklađenosti aktivacije inhalatora s udahom. Neki spejsersi upozoravaju bolesnika ukoliko udiše prebrzo. Novi ili neko vrijeme neupotrebljavani inhalatori s fiksnim dozama zahtijevaju da se prve 2 do 3 doze istisnu (različiti proizvođači imaju malo drugačije preporuke za ono što se smatra „neko vrijeme nije korišteno“, a to se vrijeme kreće od 3 do 14 dana).

Beta-agonisti

Beta-agonisti opuštaju glatke mišiće bronha i pojačavaju mukocilijarno čišćenje (klirens). Salbutamol, 2 potiska (90 do 100 mcg/potisku) udahnuti iz inhalatora s fiksnom dozom 4 do 6 puta/dan po potrebi, obično je lijek izbora.

Dugodjelujući beta-agonisti se preporučuju bolesnicima s noćnim simptomima kao i onima kojima često uzimanje lijeka ne odgovara. Opcije su: salmeterol u prahu, 1 potisak (50 mcg) udahnuti 2×/dan, indakaterol 1 potisak (75 mcg) udahnuti 1×/dan (150 mcg 1×/dan u Europi) i olodaterol 2 potiska 1×/dan, svaki dan u isto vrijeme. Dostupni su i nebulizirani oblici arformoterola i formoterola. Pripravci u obliku suhog praha mogu biti učinkovitiji kod bolesnika koji nisu u stanju pravilno rabiti inhalator fiksnih doza zbog poteškoća s koordinacijom radnji (neusklađenost aktivacije MDI i udisanja).

Bolesnicima se mora objasniti razlika između kratkodjelujućih (SABA) i dugodjelujućih beta-agonista (LABA), jer lijekovi dugog djelovanja koji se primjenjuju po potrebi ili više od dva puta dnevno povećavaju rizik od srčanih aritmija.

Nuspojave su obično posljedica korištenja bilo kojeg beta-agonista, a uključuju tremor, uznemirenost, tahikardiju i blagu privremenu hipokalijemiju.

Antikolinergici

Antikolinergici (antimuskarinici) opuštaju bronhalnu muskulaturu kompetitivnom inhibicijom muskarinskih receptora (M1, M2 i M3).

Ipratropij je kratkodjelujući antikolinergik; uzima se 2 do 4 potiska (18 mcg/potisak) iz inhalatora s fiksnim dozama svakih 4 do 6 sati. Ipratropij ima sporiji početak djelovanja (unutar 30 min, vršni učinak za 1 do 2 h), pa se beta-agonist često propisuje s njim u jednom inhalatoru (fiksna kombinacija) ili kao zasebni pripravak, u slučaju hitne potrebe za brzodjelujućim bronhodilatatorom.

Tiotropij je kvarterni antikolinergik dugog djelovanja koji se inhalira u obliku praškastog pripravka. Doza je 1 potisak (18 mcg) jednom/dan. Aklidinijev bromid dostupan je kao višedozni inhalator sa suhim prahom. Doza je 1 potisak (400 mcg/potisak) 2×/dan. Umeklidinij se može koristiti u kombinaciji s vilanterolom (beta-agonist dugog djelovanja) jednom/dan u inhalatoru sa suhim prahom. Glikopirolat (antikolinergik) može se koristiti u kombinaciji s indakaterolom ili formoterolom (dugodjelujući beta-agonist) u obliku inhalatora suhog praha ili inhalatora fiksnih doza.

Nuspojave svih antikolinergika su dilatacija zjenica (i rizik od aktiviranja ili pogoršanja akutnog glaukoma zatvorenog kuta), retencija urina i suha usta.

Inhalacijski kortikosteroidi

Kortikosteroidi su često sastavni dio terapije. Inhalacijski kortikosteroidi inhibiraju upalnu reakciju u dišnim putovima, obrću proces smanjivanja broja beta-receptora, te koče stvaranje leukotrijena i citokina. Oni ne mijenjaju brzinu kojom opada plućna funkcija u oboljelih od KOPB-a koji i dalje puše, ali nekim bolesnicima ublažavaju simptome i nakratko poboljšavaju plućnu funkciju i djelovanje bronhodilatatora te smanjuju učestalost egzacerbacija KOPB-a. Namijenjeni su bolesnicima koji imaju recidivirajuće egzacerbacije ili simptome unatoč optimalnoj terapiji bronhodilatatorima. Doza ovisi o lijeku; primjer su flutikazon od 500 do 1000 mcg/dan i beklometazon 400 do 2000 mcg/dan.

Dugoročni rizici od inhalacijskih kortikosteroida u starijih ljudi nisu dokazani, ali vjerojatno su to osteoporoza, nastanak katarakte i povećan rizik od nefatalne pneumonije. Bolesnike koji duže vrijeme uzimaju IKS treba periodično podvrgnuti oftalmološkom i osteodenzitometrijskom pregledu a preventivno moraju uzimati kalcij, vitamin D i bifosfonate.

Fiksni kombinirani pripravci beta-agonista dugog djelovanja (npr. salmeterol) sa inhalacijskim kortikosteroidom (npr. flutikazon) su učinkovitiji od bilo kojeg pojedinačnog lijeka kod stabilnog KOPB-a.

Oralni ili sistemski kortikosteroidi obično se ne smiju koristiti za liječenje kronično stabilnog KOPB-a.

Teofilin

Teofilin ima malu ulogu u liječenju stabilnog KOPB-a u odnosu na suvremene, daleko sigurnije i učinkovitije lijekove. Teofilin smanjuje spazam glatke muskulature, povećava mukocilijarno čišćenje, poboljšava funkciju desne srčane klijetke, smanjuje plućnu vaskularnu rezistenciju i arterijski tlak. Mehanizam njegovog djelovanja je slabo razumljiv, ali čini se drugačijim od mehanizma djelovanja beta-2-agonista i antikolinergika. Njegova uloga u poboljšanju funkcije ošita i dispneje u naporu je dvojbena.

Teofilin se može propisati bolesnicima koji nemaju adekvatan odgovor na inhalacijske lijekove ili u kojih teofilin dovodi do simptomatskog olakšanja nakon probne primjene. Serumsku koncentraciju ne treba kontrolirati, osim ako bolesnik ne reagira na lijek, razvije simptome toksičnosti, ili je upitna suradljivost; oralni pripravci teofilina koji se sporo apsorbiraju (retrad oblici), te zahtijevaju rjeđe doziranje, poboljšavaju suradljivost (bolesnik se pridržava uputa o uzimanju lijeka).

Toksičnost teofilina je česta a očituje se nesanicom i GI tegobama, čak i pri niskoj koncentracija lijeka u krvi. Daleko ozbiljnije nuspojave, npr. supraventrikulske i ventrikulske aritmije te konvulzije, javljaju se pri koncentraciji teofilina u krvi > 20 mg/L.

Metabolizam teofilina u jetri znatno varira a pod utjecajem je genetskih faktora, dobi, pušenja, disfunkcije jetre, prehrane i nekih lijekova (npr. makrolida, fluorokinolonskih antibiotika i nesedacijskih blokatora H₂ receptora).

Inhibitori fosfodiesteraze-4

Inhibitori fosfodiesteraze-4 su specifičniji od teofilina za plućnu fosfodiesterazu i imaju manje nuspojava. Imaju protuupalna svojstva te su blagi bronhodilatatori. Inhibitori fosfodiesteraze-4, poput roflumilasta, mogu se upotrijebiti kao dodatak drugim bronhodilatatorima za smanjenje broja egzacerbacija u pacijenata s KOPB-om. Roflumilast treba započeti oralnom dozom od 250 mcg 1×/dan i povećati na 500 mcg 1×/dan, ako se dobro podnosi.

Česte nuspojave su mučnina, glavobolja i gubitak tjelesne težine, ali ti učinci kasnije mogu prestati.

Makrolidni antibiotici

Dugotrajna terapija azitromicinom učinkovito sprječava egzacerbacije KOPB-a kod bolesnika koji su skloni recidivirajućim ili teškim egzacerbacijama, osobito kod onih koji trenutno ne puše. Doza od 250 mg per os 1×/dan pokazala se djelotvornom. Eritromicin u dozi od 250 mg per os 2 ili 3 puta dnevno također se pokazao učinkovitim.

Oksigenoterapija

Dugotrajna oksigenoterapija produžuje život bolesnicima s KOPB-om čiji je Pao₂ kronično < 7,33 kPa. Kontinuirana 24–satna oksigenoterapija je daleko djelotvornija od 12–satne primjene kisika noću. Oksigenoterapija:

• pomiče hematokrit prema normalnoj razini

• poboljšava neuropsihološke čimbenike, vjerojatno olakšavajući san

• ublažava plućne hemodinamičke poremećaje

• povećava/poboljšava podnošenje tjelesnog napora kod mnogih bolesnika

Zasićenost kisikom treba mjeriti u opterećenju (naporu) i u mirovanju. Slično tome, treba razmisliti o polisomnografiji kod bolesnika s uznapredovalim KOPB-om koji ne ispunjavaju kriterije za dugotrajnu oksigenoterapiju dok su budni (vidi tablicu Indikacije za dugotrajnu oksigenoterapiju kod KOPB-a), ali čija klinička slika upućuje na plućnu hipertenziju bez dnevne hipoksemije. Noćna oksigenoterapija može se propisati bolesnicima u kojih su polisomnografski ustanovljene epizode desaturacije ≤ 88%. Oksigenoterapija sprječava napredovanje plućne hipertenzije, ali učinak na preživljenje nije poznat. Bolesnici s umjerenom hipoksemijom većom od 88% ili desaturacijom u naporu mogu imati simptomatsko poboljšanje zahvaljujući kisiku, ali nema poboljšanja preživljenja niti manje hospitalizacija (1).

Neki bolesnici trebaju dodatni kisik tijekom leta zrakoplovom jer je tlak u kabini u komercijalnim avionima ispod tlaka zraka na razini mora (često ekvivalentno 1830 do 2400 m). Bolesnici s KOPB-om u eukapniji čiji je Pao₂ > 9,0 kPa na razini mora obično tijekom leta imaju Pao₂ > 6.7 kPa pa ne trebaju dodatni kisik. Svi bolesnici s KOPB-om čiji je Pao₂ ≤ 9.0 kPa na morskoj razini, hiperkapnijom, značajnom anemijom (Hct < 30) ili istodobno postojećom kardijalnom ili cerebrovaskularnom bolešću trebaju koristiti dodatni kisik tijekom dugih letova te trebaju obavijestiti zrakoplovnu tvrtku kada vrše rezervaciju. Zrakoplovne tvrtke mogu osigurati dodatni kisik, a većina njih zahtjeva da ih bolesnik obavijesti najmanje 24 h prije leta uz obaveznu izjavu nadležnog liječnika o nužnosti i načinu primjene O2 sustava. Bolesnici trebaju ponijeti svoje nazalne kanile jer neki zrakoplovi imaju samo maske za lice. Pacijenti ne smiju transportirati ili koristiti svoj vlastiti tekući kisik, ali mnoge zrakoplovne kompanije sada dopuštaju korištenje prijenosnih koncentratora kisika s napajanjem na baterije, koji također pružaju prikladan izvor kisika na dan dolaska.

Način primjene kisika

Kisik se daje kroz nazalnu kanilu (nosni kateter) tako da je brzina protoka dostatna za postizanje Pao₂ > 8,0 kPa (zasićenost kisikom > 90%), obično u mirovanju ≤ 3 L/min. Kisik se dobiva pomoću električnog koncentratora kisika, sustava s tekućim kisikom ili iz boca s komprimiranim zrakom. Premda ograničavaju pokretljivost, koncentratori kisika se preporučuju bolesnicima koji najveći dio vremena provode kod kuće zbog najniže cijene. Takvim su bolesnicima potrebni mali rezervoari sa kisikom kao rezerva u kući za slučaj nestanka struje ali i za prijenosnu upotrebu. Prijenosni koncentratori koji omogućuju mobilnost mogu se koristiti za bolesnike kojima nije potreban veliki protok kisika.

Sustav s tekućim kisikom je pogodniji za bolesnike koji više vremena provode izvan svoje kuće. Prijenosni spremnici s tekućim kisikom su lakši za nošenje i imaju veći kapacitet od portabilnih boca s komprimiranim zrakom. Velike boce s komprimiranim zrakom su vrlo skup način opskrbe kisikom pa ih treba koristiti jedino ako ne postoje druga rješenja. Svim bolesnicima treba skrenuti pažnju na opasnost od pušenja tijekom uporabe kisika.

Različiti uređaji za skladištenje kisika mogu smanjiti količinu bolesniku potrebnog kisika, bilo da uređaj ima rezervoar ili da je protok kisika moguć samo tijekom inspirija. Sustavi s tim uređajima mogu otkloniti hipoksemiju u mirovanju jednako učinkovito kao uređaji s neprekidnim protokom. Međutim, uređaji sa intermitentnim protokom ne moraju biti tako učinkoviti kao oni s kontinuiranim protokom za hipoksemiju koja se javlja u naporu.

Cijepljenje

Sve bolesnike s KOPB-om treba svake godine cijepiti protiv influence. Ako bolesnik nije u stanju primiti cjepivo protiv gripe ili ako cjepivo ne sadrži dotični soj virusa sezonske gripe, preporučuje se profilaktički tretman inhibitorom neuraminidaze (oseltamivir ili zanamivir) ako postoji bliski kontakt sa zaraženima ili za trajanja epidemije gripe. Liječenje inhibitorima neuraminidaze treba započeti na prvi znak neke bolesti slične gripi. Alternativno, baloksavir marboksil, inhibitor endonukleaze, može se razmotriti za nekompliciranu gripu kod pacijenata ≥ 12 godina koji su imali simptome ne više od 48 sati.

Pneumokokno polisaharidno cjepivo i pneumokokno konjugirano cjepivo treba primijeniti jer učinkovito smanjuju obolijevanje od domicilnih pneumonija i invazivnih pneumokoknih infekcija u starijih odraslih osoba.

Ishrana

Oboljelima od KOPB-a prijete gubitak tjelesne težine i nutritivne deficijencije zbog veće potrošnje energije u svakodnevnim aktivnostima; smanjeni unos kalorija u odnosu na potrebe zbog dispneje; i katabolički učinak upalnih citokina kao što je TNF-alfa. Smanjuje se opća mišićna snaga i učinkovitost iskorištavanja kisika. Slabije uhranjeni bolesnici imaju lošiju prognozu, zbog čega se preporučuje uravnotežena prehrana s unosom dovoljno kalorija i stalna tjelovježba kako bi se spriječila malnutricija i mišićna atrofija.

Međutim, pretjerano dobivanje na težini treba izbjegavati, a pretili bolesnici moraju težiti postizanju normalnog indeksa tjelesne mase.

Dodaci prehrani nisu doveli do poboljšanja plućne funkcije niti su povećali sposobnost podnošenja fizičkog opterećenja. Uloga sredstava za poboljšanje apetita, anabolika (npr. megace, oksandrolon), pripravaka hormona rasta i antagonista TNF-a za zaustavljanje i obrtanje malnutricije, poboljšanje funkcionalnog statusa i prognoze KOPB-a, nije ispunila očekivanja, rezultati su čak bili razočaravajući.

Plućna rehabilitacija

Plućna rehabilitacija služi kao pomoćni tretman od kojeg se očekuje da uz farmakoterapiju dovede do poboljšanja tjelesne funkcije; mnoge bolnice i zdravstvene organizacije nude formalne multidisciplinarne programe rehabilitacije. Plućna rehabilitacija uključuje fizikalnu terapiju (tjelovježbe), edukaciju i promjenu ponašanja. Liječenje treba individualizirati; bolesnike i članove obitelji treba podučiti o KOPB-u i medicinskim tretmanima, a pacijente se potiče da preuzmu što više odgovornosti za osobnu skrb.

Prednosti rehabilitacije su veća neovisnost o drugima, poboljšanje kvalitete života i veća radna sposobnost. Plućna rehabilitacija obično ne poboljšava plućnu funkciju. Pažljivo integriran rehabilitacijski program pomaže pacijentima s teškim KOPB-om prilagoditi se fiziološkim ograničenjima kao i da prihvate realna očekivanja za poboljšanje bolesti. Teški bolesnici zahtijevaju najmanje 3 mjeseca rehabilitacije kako bi postigli neki boljitak a zatim bi trebalo nastaviti s programima vježbi radi održavanja postignutog stanja.

Program vježbanja može biti od pomoći u kući, u bolnici ili u ustanovama. Dozirano tjelesno opterećenje (tjelovježba) može ublažiti propadanje skeletnih mišića uslijed neaktivnosti ili dugotrajne hospitalizacije zbog respiratorne insuficijencije. Specifični trening respiratornih mišića manje je koristan od općih aerobnih vježbi (aerobni rad).

Tipičan program vježbi započinje sporim hodom na pokretnoj traci ili vožnjom bicikla bez opterećenja ali samo nekoliko minuta. Trajanje i stupanj opterećenja se postupno povećavaju idućih 4 do 6 tjedana sve dok se bolesnik ne dovede u stanje da može izdržati vježbe 20–30 min bez odmora uz podnošljiv stupanj dispneje. Bolesnici s vrlo teškim oblikom KOPB-a obično mogu hodati do 30 min brzinom od 3 do 3,5 km/h. Vježbe bi trebalo izvoditi 3–4 puta tjedno kako bi se održala kondicija. Redovito se prati saturacija O2 a ukoliko je potrebno daje se dodatni O2.

Vježba koja uključuje gornje udove je posebno važna jer pomaže bolesniku u obavljanju svakodnevnih poslova (vrši se prilikom kupanja, oblačenja i čišćenja kuće). Može se zamijetiti umjereno poboljšanje snage donjih ekstremiteta, povećana izdržljivost i maksimalno iskorištavanje kisika.

Bolesnike treba naučiti kako čuvati energiju za vrijeme dnevnih aktivnosti i kako podesiti svoje aktivnosti. Treba razmotriti seksualne poteškoće i bolesniku dati savjet kako ih riješiti tehnikama koje štede energiju pri zadovoljenju seksualnih želja.

Kirurška terapija

Kirurške opcije za liječenje teškog KOPB-a su:

• smanjenje plućnog volumena

• transplantacija pluća

Kirurška redukcija plućnog volumena

Kirurška redukcija plućnog volumena sastoji se od resekcije nefunkcionalnih dijelova pluća uništenih emfizemom. Postupak dovodi do poboljšanja plućne funkcije, boljeg podnošenja napora i povećava kvalitetu života bolesnicima s teškim emfizemom, pretežno gornjih dijelova pluća, posebno u onih koji imaju niži bazalni kapacitet za fizičke aktivnosti nakon provedene plućne rehabilitacije. Mortalitet se povećava u prvih 90 dana nakon kirurškog smanjenja plućnog volumena, ali preživljenje je veće od 5 godina.

Učinak na ABS je promjenljiv i nije predvidljiv, ali većina bolesnika kojima je potrebna oksigenoterapija prije operacije i dalje ga treba. Poboljšanje bolesti je manje uočljivo nego kod transplantacije pluća. Poboljšanje se objašnjava reekspanzijom pluća (bolja elastičnost pluća), boljom funkcijom ošita i boljim omjerom V/Q.

Operativni mortalitet iznosi oko 5%. Najbolji kandidati za kiruršku redukciju plućnog volumena su bolesnici s FEV1 20 do 40% očekivanog, DL_CO> 20% od očekivanog, oni sa značajno oslabljenom sposobnošću podnošenja napora, heterogenom bolesti plućna na CT-u s emfizemom pretežno u gornjim režnjevima, Paco₂< 6,7 kPa te oni bez teške plućne hipertenzije i bolesti koronarnih arterija.

Rijetko bolesnici imaju izuzetno velike emfizemske bule koje pritiskaju funkcionalne dijelove pluća. Ovim bolesnicima može pomoći kirurška resekcija bula—ublaži simptome i poboljša plućnu funkciju. Općenito, resekcija bula naročito koristi bolesnicima kojima bule zauzimaju više od 1/3 hemitoraksa i čiji je FEV1 oko 1/2 očekivane normalne vrijednosti. Poboljšanje plućne funkcije ovisi o količini preostalog zdravog parenhima ili neznatno oštećenog plućnog tkiva koje su komprimirale resecirane bule. Serijski RTG snimci pluća i CT su najkorisnije pretrage za procjenu je li funkcionalni status bolesnika posljedica kompresije zdravog plućnog parenhima bulama ili se radi o generaliziranom emfizemu. Značajno smanjen DL_CO (< 40% od očekivanog) ukazuje na difuzni emfizem i lošiji ishod nakon kirurške resekcije.

Transplantacija pluća

Transplantacija pluća može biti jednostruka (jedno plućno krilo) ili dvostruka (oba plućna krila). Perioperativne komplikacije budu manje kod transplantacije jednog plućnog krila, ali neki dokazi pokazuju da vrijeme preživljenja raste kod transplantacije obadva plućna krila. Kandidati za transplantaciju su bolesnici < 65 godina i FEV1 < 25% od očekivane vrijednosti nakon liječenja bronhodilatatorima ili oni s teškom plućnom hipertenzijom. Cilj transplantacije pluća je poboljšati kvalitetu života, jer se vrijeme preživljenja ne mora nužno produžiti. Petogodišnje preživljenje nakon transplantacije pluća zbog emfizema iznosi 45–60%. Nakon transplantacije bolesnik mora doživotno uzimati imunosupresive pa mu prijete oportunističke infekcije.

Endobronhalni ventili

U odabranim centrima dostupni su endobronhalni ventili koji uzrokuju atelektazu određenih emfizematskih dijelova pluća kod odabranih bolesnika koji nemaju kolateralnu ventilaciju u tim regijama. Postavljanje endobronhalnog ventila je alternativa kirurškoj redukciji plućnog volumena kod nekih bolesnika.

Literatura

• 1. Long-Term Oxygen Treatment Trial Research Group: Randomizirano ispitivanje dugotrajne oksigenoterapije kod KOPB-a s umjerenom desaturacijom. New Engl J Med 375:1617–1627, 2016.

Ključne poruke

• Brzo ublažite simptome kronične opstruktivne plućne bolesti prvenstveno kratkodjelujućim beta-adrenergičkim agonistima i smanjite broj egzacerbacija inhalacijskim kortikosteroidima, dugodjelujućim beta-adrenergičkim agonistima, dugodjelujućim antikolinergicima ili kombiniranim pripravcima.

• Potaknite prestanak pušenja na više načina (npr. promjena ponašanja, grupe podrške, zamjene za nikotin, farmakoterapija).

• Optimizirajte primjenu potpornih tretmana (npr. prehrana, plućna rehabilitacija, samostalno vježbanje).