Opstruktivna uropatija je posljedica strukturne ili funkcijske zapreke urednom protoku mokraće, koja ponekad uzrokuje oštećenje funkcije bubrega (opstruktivna nefropatija). Simptomi, manje izraženi u kroničnoj opstrukciji, su bolovi koji se šire po dermatomima T11–T12 te poteškoće prilikom mokrenja (tj. otežano izmokravanje, anurija, nikturija i/ili poliurija) Dijagnoza počiva na kateteriziranju mjehura, ultrazvuku, CT–u, cistouretroskopiji, cistouretrografiji ili pijelografiji, ovisno o razini zapreke. Liječenje, ovisno o uzroku, uključuje žurnu drenažu urina, kirurški zahvat (npr. endoskopija, litotripsija), hormonsko liječenje ili kombiniranu terapiju.

Mnoga stanja uzrokuju opstruktivnu uropatiju, koja može biti akutna ili kronična, djelomična ili potpuna, jednostrana ili obostrana (TBL. vidi tablicu).

Najčešći uzroci razlikuju se ovisno o dobi:

• Djeca: anatomske abnormalnosti (Uključujući i valvulu stražnje uretre ili suženje i stenozu na ureterovezikalnom ili pijeloureteralnom spoju)

• Mladi odrasli: kamenci

• Starije osobe: BPH ili rak prostate, retroperitonealni ili zdjelični tumori (uključujući i metastatski karcinom) i kamenci

Opstrukcija se može pojaviti u bilo kojoj razini, od bubrežnih tubula (odljevi, kristali) do vanjskog ušća uretre. Proksimalno od opstrukcije, može doći do povećanja intraluminalnog tlaka, staze urina, urinarne infekcije ili stvaranja kamenca (koji se također može pogoršati ili uzrokovati opstrukciju). Češća je u muškaraca, ali urođene i stečene strikture uretre i stenoze meatusa javljaju se u oba spola. U žena je opstrukcija uretre većinom posljedica primarnog ili metastatskog tumora, radioterapije, kirurškog zahvata ili urološke instrumentacije (obično ponavljane dilatacije).

Opstruktivna nefropatija je bubrežna disfunkcija (insuficijencija bubrega, zatajenje bubrega ili tubulointersticijsko oštećenje) koja proizlazi iz opstrukcije mokraćnog sustava. Mehanizam uključuje, između ostalog, povećanje tlaka unutar tubula, lokalnu ishemiju, i često, IMS. Ako je opstrukcija bilateralna, nefropatija može dovesti do bubrežne insuficijencije. Bubrežna insuficijencija rijetko se može pojaviti kada je opstrukcija jednostrana kod autonomno posredovanog vaskularnog ili ureteralnog spazma koji može utjecati na funkconalni bubreg.

Vrijeme i brzina kojom nastaju nepovratna oštećenja bubrega nakon opstrukcije su multifaktorijelni i nepredvidivi. Kako bi spriječili ireverzibilno oštećenje, opstrukcija urinarnog trakta treba biti dijagnosticirana i liječena u što kraćem roku.

Analiza mokraće i biokemijska analiza krvi (Serumski elektroliti, urea, kreatinin) trebaju biti učinjeni. Ostala dijagnostika usmjerena je ovisno o simptomima i suspektnim mjestom opstrukcije. Infekcija uz opstrukciju predstavlja žurno stanje i zahtijeva neodgodivu obradu i liječenje.

U asimptomatskog bolesnika s dugotrajnom opstruktivnom uropatijom analiza mokraće može biti uredna ili pokazati tek par cilindara, L ili E. Kod pacijenta sa akutnom renalnom insuficijencijom i normalnim sedimentom urina, treba razmotriti bilateralnu opstruktivnu nefropatiju.

Ako biokemijska analiza seruma ukazuje na renalnu insuficijenciju, opstrukcija je vjerojatno bilateralna i teška ili potpuna. Ostali nalazi kod bilateralne opstrukcije s nefropatijom mogu uključivati hiperkalijemiju. Hiperkalemija može biti rezultat tip 1 renalne tubularna acidoza zbog smanjenog izlučivanja vodikovih iona i kalija u distalnim tubulima nefrona.

Ukoliko je smanjeno izmokravanje urina ili u slučaju boli suprapubično s distenzijom, treba kateterizirati mokraćni mjehur Ukoliko se tako dobije uredan protok mokraće ili se kateter otežano postavi vjerojatno je u pitanju opstrukcija uretre (npr. uvećana prostata, striktura, zalistak). U nedostatku palpabilne distenzije mjehura i nemogućnosti mokrenja, opstrukcija se može potvrditi ultrazvučnim određivanjem volumena mjehura nakon mokrenja; količina > 50 ml (malo više u starijih odraslih osoba) upućuje na opstrukciju. U bolesnika s takvim nalazom potrebno je učiniti uretrocistoskopiju, dok bi djeca trebala učiniti uretrocistografiju s fazom mikcije. ( vidi: Genitourinarna slikovna dijagnostika.)

Mikcijska uretrocistografija (VCUG) pokazuje gotovo sve opstrukcije na razini vrata mokraćnog mjehura i uretre te također i vezikoureteralni refluks, adekvatno prikazuje anatomiju i volumen urina u mjehuru nakon mokrenja (postmikcijski rezidualni urin). To se najčešće obavlja u djece radi postavljanja dijagnoze anatomske ili prirođene abnormalnosti. Međutim, može se učiniti i kod odraslih kod sumnje na strikturu uretre.

Ukoliko izostaju simptomi opstrukcije na razini uretre ili ako uretrocistoskopija i mikcijska uretrocistografija ne pokazuju opstrukciju, pretpostavljeno mjesto opstrukcije nalazi se proksimalno.

CT je osjetljiv za dijagnosticiranje opstruktivne nefropatije i koristi se kada se mjesto opstrukcije ne može prikazati UZV-om ili intravenskom urografijom. Kad se sumnja na ureteralne kamence metoda izbora je niskodozni spiralni CT bez kontrasta. CT urografija sa i bez kontrasta posebno je korisna u obradi hematurija. Stanjivanje bubrežnog parenhima sugerira kroničnu opstrukciju.

Dupleks Doppler UZV dokazom povećanog rezistivnog indeksa (odraz povećanja žilnog otpora u bubregu) obično utvrđuje unilateralnu opstrukciju u prvih par dana akutne opstrukcije, prije nego dođe do proširenja kanalnog sustava. Pretraga je manje korisna kod pretilosti ili bilateralne opstrukcije, koju ne može razlikovati od primarne nefropatije.

IVU (kontrastna urografija, pijelografija, IV pijelografija [IVP], ekskrecijska urografija) je većinom potisnuta CT-om i MR-om (sa ili bez kontrasta). Međutim, ako CT ne može utvrditi razinu opstrukcije ili kad se pretpostavlja da je začepljenje uzrokovano kamencem, nekrotičnom papilom ili krvnim ugruškom, indicirana je IVU ili retrogradna pijelografija.

Antegradna ili retrogradna pijelografija se preporučuje kod bolesnika s azotemijom kao zamjena za dijagnostičke pretrage s intravenskom primjenom kontrasta. Retrogradno se snimanje izvodi pomoću cistoskopa, dok anterogradno snimanje zahtijeva perkutano postavljanje katetera u nakapnicu. Bolesnike s intermitentnom opstrukcijom treba obraditi kad imaju smetnje jer se zapreka inače može previdjeti.

Radionuklidna scintigrafija ovisi dijelom o očuvanoj funkciji bubrega, ali otkriva opstrukciju bez primjene kontrasta. Kad se procjenjuje afunkcija bubrega, scintigram može dokazati perfuziju i otkriti funkcionalni dio parenhima. Budući da se ovom pretragom ne mogu dokazati specifična područja opstrukcije, većinom se rabi uz diuretsku renografiju radi procjene hidronefroze bez vidljive opstrukcije.

MRI može se koristiti ukoliko je važno izbjeći ionizirajuće zračenje (primjerice, u male djece ili trudnica). Međutim, inferiorna je UZV-u i MSCT-u, osobito u detekciji kamenaca.

Kod diuretske renografije, prije radionuklidnog skeniranja bubrega, daje se diuretik Henleove petlje (npr. furosemid 0,5 mg/kg IV). Pacijent mora imati dovoljnu funkciju bubrega da odgovori na diuretik. Ako je opstrukcija prisutna, brzina ispiranja radionuklida (ili kontrastnog sredstva), od trenutka kada se marker pojavi u nakapnci, smanjena je na poluvijek od > 20 min (normalno je <15). Kad je renogram negativan ili dvojben, a bolesnik ima tegobe, provodi se perfuzijska procjena tlaka i protoka pomoću perkutano postavljenog katetera u proširenu nakapnicu, nakon čega se vrši perfuzija nakapnice brzinom od 10 ml/min.

Pacijent je u pronacijskom položaju. Pri opstruktivnoj uropatiji, usprkos povećanom protoku urina, brzina ispiranja radionuklida tijekom snimanja je usporena te se pokazuje i dodatno proširenje sabirnog sustava kao i povišenje tlaka u nakapnici >22 mm Hg za vrijeme perfuzije.

Ako se pri renografiji ili perfuziji jave bolovi slični ishodnim tegobama bolesnika, nalaz se smatra pozitivnim. Ako je perfuzijska pretraga negativna, bolovi su po svoj prilici vanbubrežnog porijekla. Međutim, obje pretrage daju dosta često kako lažno pozitivne, tako i lažno negativne nalaze.