Paraneoplastički sindromi

Autor: Robert Peter Gale, MD, PhD
Urednik sekcije: prof. dr. sc. Petar Gaćina, dr. med.
Prijevod: Aron Grubešić, dr. med.

Riječ je o simptomima koji se javljaju daleko od sijela primarnog tumora ili njegovih presadnica.

Iako je patogeneza nejasna, ova su stanja izgleda uzrokovana tvarima koje novotvorina luči ili su posljedice učinka protutijela usmjerenih na tumor, koja križno reagiraju s drugim tkivima. Simptomi se mogu javiti u svakom organu ili fiziološkom sustavu. Do 20% pacijenata oboljelih od raka imaju paraneoplastični sindrom, ali često su ti sindromi neprepoznati.

Najčešći oblici raka povezani s paraneoplastičnim sindromom su

Najbolje se liječe kontrolom osnovne zloćudne bolesti, ali se neki simptomi dobro suzbijaju specifičnim lijekovima (npr. minociklin za ektopični ADH, ciproheptadin za karcinoidni sindrom, bifosfonati i kortikosteroidi za hiperkalcijemiju).

Opći paraneoplastički simptomi:

Često se javlja vrućica, noćno znojenje, anoreksija i mršavljenje do kaheksije. Ovi simptomi mogu proizlaziti iz oslobađanja citokina uključenih u upalni i imuni odgovor ili medijatora koji sudjeluju u staničnoj smrti tumora, kao što je faktor tumorske nekroze α. Promjene u funkciji jetre i steroidogenezi također mogu doprinijeti.

Kutani paraneoplastički sindromi:

Bolesnici mogu imati različite simptome na koži.

Svrbež je najčešći kutani simptom koji imaju pacijenti sa rakom (npr.leukemijom, limfomom) a posljedica je najčešće hipereozinofilije.

Crvenilo također može biti povezano sa cirkulirajućim tumorskim vazoaktivnim supstancama (npr.prostangladini).

Nalaze se razne pigmentirane eflorescencije ili keratoze, poput acanthosis nigricans (maligniteti probavnog trakta), generalizirana melanoza (limfom, melanom, hepatocelularni karcinom), Bowenova bolest (rak pluća, probavnog ili genitourinarnog sustava) ili velikih, multiplih seboroičnih keratoza, tj. Leser–Trélatov znak (limfom, GI malignitet).

Herpes zoster može se razviti reaktivacijom latentnog virusa u pacijenata sa imunodeficijencijom.

Endokrini paraneoplastički sindromi:

Endokrini sustav je često pogođen paraneoplastičnim sindromom.

Cushingov sindrom (višak kortizola vodi do hiperglikemije, hipokalemije, hipertenzije, visceralne pretilosti i okruglog lica tzv.moon face) nastaje kao posljedica ektopične produkcije ACTH ili ACTH sličnih molekula, najčešće u sklopu sitnostaničnog karcinoma pluća.

Abnormalnosti u balansu vode i elektrolita, uključujući hiponatremiju, mogu nastati kao posljedica produkcije vasopresina i paratiroidno-sličnog hormona iz karcinoma malih i ne-malih stanica pluća.

Hipoglikemija može nastati zbog produkcije inzulinu sličnog faktora rasta ili samog insulina iz tumora gušterače, hemangiopericitoma ili velikih retroperitonealnih tumora.

Refraktorna hiperglikemija može biti posljedica proizvodnje glukagona iz tumora gušterače.

Hipertenzija može nastati zbog abnormalne sekrecije epinefrina i norepinefrina (feokromocitomi) ili zbog pojačane sekrecije kortizola (tumori koji luče ACTH).

Drugi ektopični hormoni su peptid povezan sa paratiroidnih hormonom (PTHRP - od karcinoma pluća pločastih stanica, raka glave i vrata, raka mokraćnog mjehura), kalcitonin od karcinoma dojke, raka malih stanica pluća i medularnog karcinoma štitnjače) i hormona koji stimulira štitnjaču (od gestacijskog koriokarcinoma). PTHrP uzrokuje hiperkalcemije i pridružene simptome (poliurija, dehidracija, zatvor, slabost mišića); kalcitonin uzrokuje smanjenje razine Ca u serumu, što dovodi do trzanja mišića i srčanih aritmija.

Gastrointestinalni paraneoplastički sindromi:

Tumorsko lučenje prostaglandina ili VIP–a izaziva vodene proljeve s dehidracijom ili poremećajima elektrolita. Tu su uključeni tumori stanica gušterače (gastrinomi) i drugi.

Karcinoidi luče produkte razgradnje serotonina koji dovode do crvenila, proljeva i poteškoća s disanjem. Upalne promjene tumorske mase, osobito limfoma, mogu izazvati enteropatiju s gubljenjem bjelančevina.

Hematološki paraneoplastički sindromi:

Pacijenti sa karcinomom mogu razviti aplaziju crvene krvne loze, anemiju kronične bolesti, leukocitozu (leukemoidna reakcija), trombocitozu, eozinofiliju, bazofiliju i diseminiranu intravaskularnu koagulaciju. Osim toga, ITP i Coombs– pozitivna hemolitička anemija znadu komplicirati tijek zloćudnih bolesti limfnog tkiva. Eritrocitoza se opaža uz više malignih bolesti zbog ektopičnog stvaranja EPO ili sličnih tvari, a ponekad se jave i monoklonske gamapatije.

U dokazane posrednike hematoloških otklona idu tumorski proizvodi koji oponašaju ili koče normalne endokrine poruke za rast krvnih loza te stvaranje protutijela koja križno reagiraju s određenim receptorima ili staničnim linijama.

Neurološki paraneoplastički sindromi:

Najčešći neurološki ispad ove vrste je periferna neuropatija. Cerebelarni sindrom i drugi središnji neurološki paraneoplastični sindromi također se mogu pojaviti.

Periferna neuropatija je najčešći neurološki paraneoplastični simptom. Obično je riječ o distalnoj senzomotornoj polineuropatiji s blagom motornom slabošću, gubitkom osjeta i gašenjem distalnih refleksa.

Subakutna senzorna neuropatija je više specifična, ali rijetka periferna neuropatija. Dolazi do degeneracije ganglija stražnjih korjenova i do progresivnog gubitka osjeta s ataksijom uz neznatnu motornu slabost, što bolesnike zna potpuno onesposobiti. U serumu nekih bolesnika s rakom pluća nađeno je potencijalno odgovorno anti–Hu autoprotutijelo. Ne postoji tretman.

Guillain-Barré sindrom , je ascendentna periferna neuropatija, rijetka je u generalnoj populaciji i vjerojano više učestala u pacijenata sa Hodgkinovim limfomom.

Eaton-Lambert sindrom je mijasteniji sličan sindrom, imunološki posredovan, sa slabošću ekstremiteta i poštedom okularnih i bulbarnih mišića. Oštećenje je presinaptičko, što je posljedica smanjenog oslobađanja acetilkolina iz živčanih okončina. IgG antitijela su uključena. Sindrom može prethoditi, pojaviti se ili razviti nakon dijagnoze raka. Većinom se javlja u muškaraca s novotvorinama u prsnom košu (70% ima mikrocelularni rak pluća). Bolesnici navode umor, malaksalost, bolove u proksimalnim mišićima udova, periferne parestezije, suha usta, smetnje erekcije i ptozu. Duboki tetivni refleksi su oslabljeni ili ugašeni. Dijagnoza se potvrđuje nalazom inkrementalnog odgovora na ponavljajuću stimulaciju živac. Amplituda na spoju akcijskog potencijala mišića se povećava > 200% po stopama > 10 Hz. Liječenje je u prvom redu usmjereno na osnovnu bolest, čime se ponekad postižu dobre remisije. Guanidin (ispočetka 125 mg PO 4×/dan, što se postupno povisuje do najviše 35 mg/kg) olakšava oslobađanje acetilkolina i smanjuje simptome, ali oštećuje koštanu srž i jetru. Nekim bolesnicima pomažu kortikosteroidi i plazmafereza.

Subakutna cerebelarna degeneracija uzrokuje bilateralnu atakciju ruke i noge, dizartriju i ponekad vrtoglavicu i diplopiju. U kliničku sliku ide i demencija, sa ili bez znakova zahvaćenosti moždanog debla, oftalmoplegija, nistagmus i ekstenzorni plantarni znaci. Cerebelarna degeneracija obično napreduje tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci, često uzrokujući tešku invalidnost. Cerebralna degeneracija može prethoditi otkrivanju raka po nekoliko tjedana do godina. U serumu i likvoru nekih bolesnika, posebno žena s rakom dojke ili jajnika, nađeno je anti–Yo autoprotutijelo. MR ili CT pokazuju cerebelarnu atrofiju, pogotovo pri uznapredovaloj bolesti. U karakteristične patohistološke promjene ide difuzni gubitak Purkinjeovih stanica s limfocitnim oblaganjem dubokih krvnih žila. U likvoru se zna naći blaga limfocitna pleocitoza. Liječenje je nespecifično, a stanovito se poboljšanje opaža nakon uspješnog liječenja zloćudne novotvorine.

Opsoklonus (spontani kaotični pokreti očiju) je rijedak cerebelarni sindrom koji može pratiti neuroblastom u djece. Praćen je cerebelarnom ataksijom i mioklonusom trupa i udova. Ponekad se nađe anti–Ri, cirkulirajuće autoprotutijelo. Opsoklonus se često povlači na primjenu kortikosteroida te nakon uspješnog liječenja raka.

Subakutna motorna neuropatija je rijedak poremećaj koji uzrokuje bezbolnu slabost donjeg motornog neurona za gornje i donje ekstremitete, najčešće u pacijenata sa Hodgkin limfomom i drugim limfomima. Degeneriraju stanice prednjih rogova. Spontano poboljšanje se obično događa.

Subaktuna nekrotizirajuća mijelopatija je rijedak sindrom kod kojeg nastaje brzo ascendentno propadanje senzornog i motornog neurona u sivoj i blijeloj tvati kralježnične moždine, a vodi ka paraplegiji. Pomoću MR se isključuje epiduralna kompresija presadnicom, što je daleko češći uzrok brzo progresivne disfunkcije medule kod zloćudnih novotvorina. MRI može pokazati nekrozu u leđnoj moždini.

Encefalitis se može pojaviti kao paraneoplastični sindrom, u više različitih oblika, ovisno o području mozga koji je zahvaćen. Globalnim encefalitisom se nastojalo objasniti encefalopatiju koja se većinom javlja uz mikrocelularni karcinom pluća. Drugi mogući oblik ovog stanja je limbički encefalitis, obilježen tjeskobom i depresijom, s gubitkom memorije, nemirom, zbunjenošću, halucinacijama i promjenama ponašanja. Anti-Hu antitijela usmjerena protiv RNA veznih proteina, mogu biti prisutni u serumu i spinalnoj tekućini. MRI može otkriti edem i područja povećanog unosa kontrasta.

Bubrežni paraneoplastički sindrom:

Kao posljedica cirkulirajućih imunih kompleksa u bolesnika s rakom kolona, ovarija ili s limfomom zna se razviti membranski glomerulonefritis.

Reumatološki paraneoplastički sindromi

Reumatološki poremećaji posredovani autoimunim reakcijama koji mogu biti manifestacija paraneoplastičnog sindroma.

Artropatija (Reumatski poliartritis, polimijalgija) ili sistemska skleroza se može razviti u bolesnika s hematološkim malignomima ili karcinoma debelog crijeva, gušterače, ili prostate. Sistemska skleroza ili SLE također se može razviti u bolesnika s karcinomima pluća i ginekološkim karcinomima.

Hipertrofična osteoartropatija ide uz neke karcinome pluća, a prikazuje se bolnim otokom zglobova (koljena, gležnjevi, laktovi, zapešća, metakarpofalangealni zglobovi) s izljevima, a ponekad i s pojavom batićastih prstiju.

Sekundarna amiloidoza može nastati u sklopu mijeloma, limfoma ili renalnih karcinoma.

Dermatomiozitis i, u nešto manjoj mjeri, polimiozitis često prate pacijente sa karcinomom, osobito one > 50 godina. Tipično se javlja progresivna slabost proksimalnih mišića s histološkim znacima upale i nekroze. Razvija se zagasit, eritematozan, heliotropni osip u obliku leptira s periorbitalnim edemom. Kortikosteroidi mogu biti korisni.