Pojam fibroze jetre označava pretjerano bujno zacjeljivanje kod kojeg se vezivno tkivo pretjerano nakuplja u jetri. Izvanstanični matriks se prekomjerno stvara ili se smanjeno razgrađuje ili oboje. Triger je kronična ozljeda, osobito ako postoji upalna komponenta. Sama fibroza ne uzrokuje simptome, ali može voditi do razvoja portalne hipertenzije (ožiljkavanje narušava protok krvi kroz jetru) ili ciroze (ožiljkavanje rezultira poremećajem normalne arhitekture jetre i njenom disfunkcijom). Dijagnoza počiva na biopsiji jetre. Liječenje obuhvaća korekciju osnovnog uzroka kad je to moguće.
Kod fibroze jetre prekomjerno vezivno tkivo se nakuplja u jetri; to tkivo je zapravo rezultat ožiljkavanja kao odgovor na kroničnu, ponavljajuću ozljedu stanica jetre. Kako fibroza napreduje, dolazi do narušavanja jetrene arhitekture i na kraju i funkcije, dok hepatociti regeneracijom pokušavaju zamijeniti i popraviti oštečeno tkivo jetre. Kada vezivno tkivo potpuno pregradi jetru, postavlja se dijagnoza ciroze.
Različite vrste kronične ozljede jetre mogu uzrokovati fibrozu (vidi tablicu). Samolimitirajuće, akutne ozljede jetre (npr. akutni virusni hepatitis A), čak i kod fulminantne ozljede, ne vodi nužno do narušavanja arhitekture i stoga ne uzrokuje fibrozu, unatoč gubitku hepatocita. U početnom stadiju, fibroza se može i povući ako je uzrok ozljede reverzibilan (npr. trajni virusološki odgovor). Nakon nekoliko mjeseci ili godina djelovanja kronične i ponavljajuće ozljede, fibroza postaje trajna. Kod mehaničke bilijarne opstrukcije dolazi do i još bržeg razvoja fibroze.
Bolesti i lijekovi koji mogu uzrokovati fibrozu jetre
Patofiziologija
Fibroza započinje aktivacijom jetrenih perivaskularnih zvjezdastih stanica (Itove stanice, koje skladište masti). Itoove i okolne stanice se umnažaju i postaju stanice s sposobnošću kontrakcije koje nazivamo miofibroblastima. Ove stanice proizvode velike količine abnormalnog matriksa (koji se sastoji od kolagena, drugih glikoproteina i glikana) i vanstaničnih proteina. Kupfferove stanice (jetreni rezidualni makrofagi), ozlijeđeni hepatociti, trombociti i leukociti se nakupljaju. Kao rezultat toga, oslobađaju se reaktivne vrste kisika i upalni medijatori (npr. trombocitni faktor rasta, transformirajući faktori rasta i faktor rasta vezivnoga tkiva). Prema tome, aktivacija zvjezdastih stanica rezultira abnormalnim ekstracelularnim matriksom, kako u količini tako i u sastavu.
Miofibroblasti, stimulirani endotelinom–1 također pridonose porastu portalnog venskog otpora i povećavaju gustoću abnormalnog matriksa. Vezivni tračci spajaju ogranke aferentnih portalnih vena i eferentnih hepatičnih vena, zaobilazeći hepatocite i limitirajući njihovu opskrbu krvlju. Stoga, fibroza uzrokuje ishemiju hepatocita (uzrokujući hepatocelularnu disfunkciju) i portalnu hipertenziju. Stupanj ishemije i portalne hipertenzije određuje koliko je zapravo jetre zahvaćena. Primjerice, kongenitalna fibroza jetre zahvaća ogranke portalnih vena i uglavnom pošteđuje parenhim jetre. Rezultat je portalna hipertenzija uz poštedu hepatocelularne funkcije.
Simptomi i znakovi
Sama fibroza ne uzrokuje simptome. Simptomi mogu biti posljedica poremećaja koji uzrokuje fibrozu, ili jednom kada fibroza progredira do ciroze, komplikacija portalne hipertenzije. Ti simptomi su krvarenje iz varikoziteta jednjaka, ascites i portosistemna encefalopatija. Ciroza može rezultirati jetrenom insuficijencijom i potencijalno fatalnim zatajenjem jetre.
Dijagnoza
Na jetrenu fibrozu treba posumnjati kada bolesnici imaju kroničnu bolest jetre (npr, kronični virusni hepatitis C i hepatitis B [ vidi: Obilježja virusa hepatitisa], alkoholna bolest jetre) ili ukoliko su rezultati testova jetrene funkcije poremećenih vrijednosti; daljni dijagnostički postupci su indicirani da bi se potvrdila fibroza, i u ako je prisutna, da se utvrdi stadij bolesti. Utvrđivanje stadija bolesti dirigira daljnje medicinske postupke. Na primjer, praćenje bolesnika za hepatocelularni karcinom i gastroezofagealne varikozitete je indicirano ako je ciroza potvrđena, ali općenito nije indicirano u slučaju blage do umjerene fibroze. Procjena stupnja fibroze jetre pomaže u procjeni prognoze bolesnika s kroničnim virusnim hepatitisom. Međutim, budući da su antivirusni lijekovi izravnog djelovanja danas široko dostupni, određivanje stupnja fibroze postaje sve manje važno u odlučivanju započinjanja antivirusne terapije.
Dijagnostičke pretrage koji se koriste za procjenu stupnja fibroze uključuju neinvazivne slikovne metode, analizu krvi, biopsiju jetre i novije pretrage kojima se utvrđuje tvrdoća jetre.
Neinvazivne slikovne pretrage su konvencionalni ultrazvuk, CT i MR. Ovim pretragama mogu se dokazati znakovi ciroze i portalne hipertenzije, kao što su splenomegalija i varikoziteti. Međutim, osjetljivost navedenih metoda za detekciju umjerene pa čak i uznapredovale fibroze je niska u odsutnosti splenomegalije i varikoziteta. Iako se fibroza može vidjeti kao promijenjena ehogenost jetre na ultrazvuku ili kao heterogeni signal u jetri na CT-u, ti nalazi su nespecifični i upućuju samo na masnu jetru.
Nove dijagnostičke metode mogu povećati točnost ultrazvuka i MR-a za otkrivanje fibroze ili rane ciroze; a one uključuju ultrazvučnu elastografiju, elastografiju magnetskom rezonancom i ARFI (engl. acoustic radiation force impulse imaging). Tijekom ovih testova, akustične vibracije se primjenjuju na trbuhu sa sondom. Mjeri se koliko brzo ove vibracije prolaze kroz jetreno tkivo te se prema tome zaključuje kolika je tvrdoća jetre, odnosno koliko je pregrađena vezivnim tkivom.
Biopsija jetre ostaje zlatni standard za postavljanje dijagnoze fibroze jetre i za određivanje stupnja fibroze kao i za utvrđivanje podležećeg uzroka koji je uzrokovao fibrozu. Međutim, biopsija jetre je invazivna metoda i nosi rizik između 10 i 20% od manjih komplikacija (npr. postproceduralna bol) i između 0,5 i 1% od ozbiljnih komplikacija (npr. značajna krvarenja). Također, kod biopsije jetre moguća je pogreška uzorkovanja jetrenog tkiva kao i pogreška u interpretaciji histološkog nalaza. Prema tome, biopsija jetre se ne mora učiniti kod svakog bolesnika. Biopsija jetre obično se ne izvodi samo radi određivanja stupnja fibroze, nego samo ukoliko ostali neinvazivni testovi daju dvojbene rezultate.
Analiza krvi uključuje komercijalno dostupne panele koji kombiniraju indirektne (npr, serumski bilirubin) i direktne pokazatelje funkcije jetre. Direktni pokazatelji su tvari uključene u stvaranje ekstracelularnog matriksa ili citokini koji potiču njegovo stvaranje. Ovi paneli se koriste za razlikovanje blage ili čak odsutne fibroze od one umjerene do teške; ne mogu precizno odrediti je li fibroza umjerena ili teška. Prema tome, ako se sumnja na fibrozu, preporuča se analiza krvi i tek onda učiniti biopsiju jetre, u slučaju da pokazatelji upućuju na umjerenu do tešku fibrozu.
Koje dijagnostičke metode učiniti ovisi o stupnju kliničke sumnje, temeljenu na kliničkoj procjeni, uključujući i rezultate testova jetrene funkcije. Na primjer, neinvazivna analiza krvi se radi ne bi li se utvrdilo je li uopće biopsija jetre indicirana; u nekim od tih slučajeva, slikovne metode nisu potrebne.
Liječenje
Budući da je fibroza zapravo odgovor na oštećenje jetre, liječenje treba biti usmjereno ka primarnom uzroku. Liječenje može uključivati eliminaciju virusa hepatitisa B ili hepatitisa C kod kroničnog virusnog hepatitisa, suzdržavanje od konzumacije alkohola kod alkoholne bolesti jetre, eliminaciju teških metala kao što su željezo kod hemokromatoze ili bakra u Wilsonovoj bolesti i uspostavljanje prohodnosti žučnog kanala kod bilijarne opstrukcije. Takvi terapijski postupci mogu zaustaviti daljnju progresiju fibroze i, u nekih bolesnika, dovesti i do regresije fibroze.
Lijekovi namijenjeni poticanju regresije fibroze uglavnom su štetni kod dugotrajne uporabe (npr. kortikosteroidi, penicilamin) ili nemaju dokazanu učinkovitost (npr. kolhicin). Ostali antifibrotički lijekovi su trenutno predmet kliničkih ispitivanja. Silimarin, prisutan u mlijeku čička, popularna je alternativna terapija za liječenje fibroze jetre. Smatra se sigurnim za upotrebu (osim u kombinaciji s određenim lijekovima za liječenje hepatitisa C), ali nije djelotvoran.
Ključne poruke
-
Samolimitirajuća, akutna ozljeda jetre (npr zbog akutnog virusnog hepatitisa A), čak i kada je fulminantna, ne uzrokuje fibrozu.
-
Najčešći uzroci jetrene fibroze su hepatitis B i C i prekomjerna konzumacija alkohola.
-
Fibroza ne uzrokuje simptome, osim ako ne napreduje do ciroze.
-
Biopsija jetre je, iako ima nedostataka, zlatni standard što se tiče fibroze jetre iako se sve više zamijenjuje neinvazivnim alternativama.
-
Neinvazivne dijagnostičke metode, uključujući ultrazvučnu elastografiju i elastografiju magnetske rezonance, postaju sve važnije.
-
Liječiti uzrok fibroze.